Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Ljudskih ruku djela - velika i mala

Osjećamo li zahvalnost dok prljavo rublje guramo u svoju staru, bučnu vešmašinu? Ili u času kada zimi u dobro zagrijanoj sobi siti i napojeni sjedamo za kompjutor koji će nas, uza sve ostale funkcije, povezati s gotovo cijelim svijetom? Ili možda dok se vozimo automobilom, vlakom ili autobusom, osobito u trenutcima kada sigurnim i lijepim mostovima ili tunelima prelazimo duboku rijeku ili prolazimo kroz samo srce inače neprohodnog brda?
Objava 19. listopada 2021. 0 komentara 919 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Pont du Gard - sklad lijepog i korisnog očuvan kroz gotovo dva tisućljeća

Jednom davno sam se zatekla na staroj riječkoj cesti u smjeru Rijeke, između Nadvučnika i Stubice, kilometar ili dva prije odvojka za Vrbovsko. Taj je dio ceste ravan i nekako dosadan, a drveće većim dijelom sakriva pogled koji bi inače pucao s padine u koju je usječena prometnica. No u jednom trenutku približila sam se tom zastoru od lišća i granja i ono se nakon nekoliko koraka rastvorilo, a preda mnom se prostro pogled koji me je ispunio iznenadnim snažnim i nezaboravnim osjećajem ushita i sreće. Kose zrake sunca obasjavale su titravo more krošanja u širokoj, ravnoj dolini preko koje se prostirao veličanstven vijadukt, vitak i bijel, dovoljno udaljen da nisam ni čula, a gotovo ni vidjela promet koji neprestano teče tom cestom. Lagane vibracije koje sam osjećala, nešto poput tihog brujanja, nisu dolazile izvana, nego su izvirale odnekud iz dubina moje vlastite nutrine. U tom trenutku bilo mi je dano vidjeti prekrasno Božje stvaranje i opipljiv proizvod ljudskih napora i znanja koji su se ondje, u tom kratkom trenutku, savršeno spajali u cjelinu koja kao da se topila duboko iza pozadine mojih očiju. Netko bi rekao da taj most jako narušava prirodnu ljepotu i sklad toga područja. Da sam se nekim slučajem nalazila bliže, negdje ispod ogoljele betonske konstrukcije koja služi svrsi, bez ukrasa i dodataka, bila bih mogla dodirnuti betonske stupove čiji temelji prodiru duboko u tlo i možda bih se složila s mišljenjem da je sve to skupa beznadno ružno. Ali ne, nisam, bila sam upravo na mjestu na kojem sam u tom trenutku trebala biti i zadivljeno gledala u ljepotu koja se prostirala predamnom kao ponuđena i upravo meni pružena na Božje dlanu.

Svakako se priči može i nadodati i to da je autoput prema Rijeci svojevrstan dvosjekli mač. S jedne strane otvara mogućnost brze komunikacije i povezanosti s ostalim područjima prepletenim mrežom brzih prometnica koje su ljudima donijele mnoga dobra. S druge strane ostaje zanemareno i pogođeno područje uz staru cestu koja prirodno i skladno vijuga kroz prekrasan krajolik, ali je na njoj sada puno manje prometa i puno se manje ugostiteljskih i drugih usluga nudi namjernicima koji se njome upute od Zagreba prema moru ili obrnuto. Dugoročno, možda će upravo ta prekrasna prometnica zajedno s nizom lokalnih i relativno dobro održavanih cesta omogućiti jačanje turizma koji, kako se čini, jedini može podići te krajeve iz siromaštva i zadržati stanovnike na njihovim ognjištima, a možda privući i nove.

Kada smo već kod prometnica, sjećam se svog davog susreta s jednom posebno lijepom konstrukcijom – mostom preko rijeke Gard u Francuskoj, u Provansi. Pont du Gard bi vjerojatno propao da u sebi nije spajao dvije od nekoliko civilizacijskih tekovina koje su stari Rimljani baštinili od Etruščana, razvili do neslućenih visina i proširili diljem poznatoga svijeta. Moćna i dobro očuvana građevina danas služi primarno kao most što govori i njezin naziv, no ona je nekada davno prvenstveno bila vodovod, akvedukt, a tek je onda služila i za prijelaz ljudi i vozila preko rijeke. Upravo je gotovo neokrnjena uporabna vrijednost starorimske infrastrukture očuvala kroz gotovo dva tisućljeća mnoge građevine od propadanja – od najpoznatije kanalizacije na svijetu, preko cesta, vodovoda i pristaništa do visokih građevina poput Koloseuma i ostalih veličanstvenih arena. Djela su to ljudskih ruku koja osim ljepote posjeduju moć koju im daje njihova uporabna vrijednost.

Premda mi je stari vijek nekako bliži zbog struke, upoznala sam se i s drugim vremenima u kojima su ljudski napori rađali većim djelima od onih u ostalim razdobljima. Nakon Renesanse, svakako po tom pitanju prednjači vremenski ne tako udaljeno devetnaesto stoljeće. U knjigama iz druge polovice devetnaestog stoljeća, na primjer u djelima Julesa Vernea koji je bio svojevrsni vizionar i, rekli bismo danas, futurist, mnoge stranice su prepune hvalospjeva ljudskoj moći, sposobnosti i snalažljivosti. Industrijska revolucija koja je zapravo bila početak nevjerojatno intenzivnog materijalnog razvoja zapadnog dijela čovječanstva snažno je navirala i izazivala veliko divljenje svojih suvremenika. Danas se čini da su ljudi nekako izgubili osjećaj radosnog čuđenja i dubokog zadovoljstva koji nazivamo udivljenjem. Divimo li se mi danas stvarima koje su nam dostupne, a ranije nisu bile? Gledamo li s poštovanjem velike i male pronalaske koji nam život čine lakšim, a ponekad i zabavnijim, poput vijadukta na autocesti ili mosta preko rijeke koju bismo inače teško prešli, da o dovodu čiste vode do vrata domova i ne govorim? Morala bih pisati danima da opišem sve što mi pada na pamet, no zadržat ću se samo na stvarima koje su u meni samoj najčešće budile divljenje i zahvalnost.

Stroj za pranje rublja, na primjer. Danas je prilično dostupan cijenom, dok problem predstavlja najslabija karika koja je obično ugrađena u njemu po pravilima koja je nametnulo potrošačko društvo pa se često kvari ubrzo nakon isteka garancije i tako izaziva zloporabu zajedničkih prirodnih resursa, no to je druga priča. Što se pranja rublja tiče, jedna moja prabaka radila je između ostaloga kao pralja, a obavljala je i druge teške poslove po kućama kako bi prehranila djecu koja su joj ostala nakon muževe smrti u „obećanoj zemlji“ kamo je otišao raditi. Zvala se Ana, a od nje je do nas došla jedna jedina stara fotografija i nekoliko šturih priča koje sam uglavnom čula od mame i bake jer djed o svojoj majci nije puno pričao. Uz današnja sredstva, od učinkovitih čistila do vešmašine, život bi joj bio puno lakši, jedino je pitanje kako bi uzdržavala svoju obitelj budući da su mnoge poslove koje je ona radila danas preuzeli strojevi. Druga priča o pranju rublja tiče se moje bake. Ona je bila tako sitna da je njezin otac inzistirao da mu moj djed obeća da ona nikada neće morati prati takozvani veliki veš jer se bojao za njezino zdravlje. Djed je taj dogovor ispoštovao u potpunosti pa je po posteljinu i ostale velike komade koje je trebalo oprati u vremenima prije dolaska stroja za pranje rublja dolazila žena iz Šestina ili drugih tada rubnih zagrebačkih naselja i vraćala ih oprane i osušene, a baki su preostali manji komadi koje je sama prala i glačala uz ostale teške kućanske poslove poput žicanja parketa, čišćenja štednjaka i peći na drva i drugih radosti naših starih. Sjećam se kako je baka u starosti imala nevjerojatno snažne ruke. Bila je mala, tek nešto viša od metar i pol, ali je rukama mogla napraviti sve što je htjela i smijala se kada je vidjela kako se mučim otvaranjem staklenke ili pipe koja se zaglavila. Danas, kada je sve podređeno našoj udobnosti, komforu i ljudskoj samodostatnosti, neobično je razmišljati o tome. Sati koje provodim za računalom, djelomično zbog obaveza na poslu koje ne mogu izbjeći, ali i na društvenim mrežama ili na nekoj jednostavnoj opuštajućoj  igrici, drastično bi se smanjili da sam rođena samo nekoliko godina ranije. Ili knjige, velik broj knjiga koje sam gutala od malih nogu, bih li imala vremena za to da sam morala po cijele raditi zaista teške poslove kao moje prabake, bake,moja mama u svojoj mladosti i neke druge žene koje poznajem, ne znam, ali ne vjerujem da bi tako bilo.

Kada razmišljamo o djelima ljudskih ruku, osobito onim najvažnijim, o onima koja su ostavila najveći trag u životima svih ili barem većine ljudi, ne možemo izbjeći pitanje o opasnostima koje ta djela donose. Sve što nas okružuje može se koristiti na dobro i na zlo, a to ponajviše ovisi o nama. Hoćemo li nož koristiti za pripremu hrane ili kao oružje, na nama je. Hoćemo li mrežu prometnica ili neka vozila, od kočija do raketa i aviona, upotrijebiti za razmjenu dobara i kretanje ljudi ili za rat i ubijanje, također je na nama. Hoćemo li na svom mobitelu gubiti vrijeme ili čak činiti štetu sebi i drugima ili ćemo ga koristiti za nešto korisno, recimo za učenje, za razmjenu dobrih i korisnih informacija i slično, također je na nama. Ništa dakle nije crno niti bijelo pa tako ni mi koji stvari činimo i crnima i bijelima i onima između. Ponekad nam mogućnost kreativne uporabe znanja i  tehnologije donosi nedoumice i čini nas zbunjenima, ponekad presretnima, ali često i duboko nesretnima. Pitam se, recimo, kako je spavao gospodin Guillotin nakon što je kao liječnik i suosjećajan čovjek osmislio giljotinu, spravu za brzo i jednostavno odsijecanje glava, kako se osuđenici na smrt ne bi dugo mučili u rukama ne uvijek spretnih i brzih krvnika. Ili Alfred Nobel koji je sam uvidio problem uporabe dinamita u ratne svrhe pa je prihod od tog svog velikog i izuzetno korisnog izuma trajno usmjerio na poticanje činjenja dobra kako bi se iskupio za krivnju koju je živo osjećao.

***

Život mi prečesto izgleda poput igre svjetla i sjene u kojoj nikada ne znamo koja strana će se u nekom trenutku pojaviti, ona svijetla ili ona sjenovita. Zato stvari koje se događaju, one koje izranjaju preda mnom, bez poziva i gotovo protiv moje volje, uvijek nastojim pažljivo odvagnuti i pronaći svjetlo u njima. Razlog je jednostavan. Sjena, kao ni mrak, zapravo ne postoji. Sjena i mrak su u stvarnosti nedostatak svjetla koje je jedino stvarno. Trebamo samo pripaziti, onoliko koliko možemo, da mi ne postanemo onaj zaslon koji zakriva svjetlo sebi i drugima. A to je ponekad vrlo jednostavno. Noževe trebamo koristiti samo u kuhinji i u miroljubive svrhe. Eksplozivom se služimo kako bismo se domogli korisnih tvari ili uklonili prepreke na putu. Umjesto blagog izvršenja smrtne kazne uložimo trud u stvaranje društva u kojem će ta kazna biti suvišna. Kada gradimo mostove i tunele, ne razmišljajmo o nesrećama koje se na njima i u njima mogu dogoditi, nego o sreći i zahvalnosti onih koji će brzo i sigurno stizati na svoja odredišta. No pritom učinimo sve da smanjimo mogućnost nesreća na tim mjestima koja mogu biti opasna. Ponekad je dovoljno poučiti vlastito dijete i uputiti ga na izvore znanja, ali i na vlastitu razboritost kako bismo, ne znajući, sačuvali poneki život od smrti ili nepovratne štete. Ako je namjena djela ljudskih ruku legitimna, a svrha u skladu s naravnim zakonima koji su u sve nas usađeni, onda je i njihovo stvaranje i postojanje duboko svrhovito, a uporaba i zloporaba idu na dušu pojedinca. Ne bojmo se, zato, stvarati, makar i sasvim malena djela, djela koja nitko ne primjećuje, djela koja su dobra, ali se bojimo da bi se mogla zloupotrijebiti. Strah koči, strah stvara zapreke i tamo gdje ih nema. I u Bibliji je zapisano da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Samim time dao mu je nešto od svog stvaralačkog Duha, ali i moć razlučivanja dobra i zla, dobre i loše uporabe stvorenoga. Na malim i velikim djelima koja neprestano izviru iz tog kreativnog izvora, pokretačkog Duha i sile stvaranja, počiva povijest ljudskoga roda.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.