Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Maleni ispod zvijezda

Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde! (A. B. Šimić - Opomena)
Objava 30. ožujka 2021. 0 komentara 728 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. (iz Knjige Postanka)

Prije nekoliko dana izašla sam sa psom u šetnju nešto kasnije nego inače. Dok sam nosila ostarjelo malo stvorenje po stepenicama dolje kako bih mu malo poštedjela kralježnicu, krajičkom oka sam već zahvatila rub tamnog plašta posutog zlatnim šljokicama – djelić zvjezdanoga neba iznad usnulog kvarta. I dok je moja Nera zauzeto njuškala busenje trave i zemlju oko grmlja i drveća, ja sam zaranjala u ljepotu prizora koji moja malena četveronožna staričica nije mogla vidjeti niti razumjeti. Po tko zna koji put sam osjetila zahvalnost za činjenicu što, osim postojanja i pukog boravka na ovome tlu, imam mogućnost uvida u stvari koje su mnogim našim suputnicima na ovoj zemlji nedostižne. 
Iza zgrade izvirivao je pun mjesec i smijao mi se svojim žutim, rošavim licem. Njegovo ukazanje na nebu najavljivalo je skori Uskrs koji dolazi u nedjelju nakon prvog punog mjeseca nakon početka proljeća. Mjesečeva svjetlost varljiva je i pomalo jeziva, razlijeva se po tlu i čini okoliš neprepoznatljivim, nepredvidivim i otužnim. Ponekad se uz tu hladnu svjetlost koja kao da postoji sama po sebi emanirajući iz stvari koje zapravo samo dotiče svojim hladnim prstima, prisjetim priče iz Sienkiewiczevog romana „Križari“ o modrim mrtvačkim glavama koje u ovakvim noćima izlaze iz močvara na paukovim nogama. Te su mi glave utopljenika na paukovim nogama toliko pretjerane da više izazivaju smijeh negoli strah. No tu su i manje komična strašila, poput tajanstvenog šuštanja vjetra u suhom lišću ili naglih pokreta neke male noćne životinje u obližnjem grmlju. Premda to nije jedini niti glavni razlog, noću više volim biti kod kuće nego boraviti negdje na otvorenom. Mladenačka romantika davno je prohujala faza moga života pa općenito više volim svjetlo dana na kojem svoje okruženje lakše vidim negoli u noćnoj tami. Mjesec, mlađi brat sunca na mračnom nebu iznad naših glava je, tehnički gledano, malo nebesko tijelo koje svijetli zahvaljujući sunčevim zrakama koje prima i odbija prema zemlji. Žutog varalicu još su stari Rimljani nazvali luna mendax, mjesec lažljivac, jer je oblikom slova C govorio da raste dok se smanjivao (cresco – rastem), a slova D da opada, premda se nalazio u fazi rasta (decresco – smanjujem se). To sam naučila od djeda Marcela davno prije nego što sam znala da ću jednom u budućnosti studirati latinski jezik, a osim toga, djed se za tu priliku poslužio talijanskim nazivima koji se inače koriste u glazbi – crescendo i decrescendo pa je time spojio čak tri područja: jezik, glazbu i astronomiju. 
U cijeloj toj priči zvijezde su posebne, one nisu kao mjesec, one su drevni sjaj velikih sunaca, tako dalekih da njihova svjetlost ne osvjetljava ništa na zemlji, ali zato one svojom ljepotom oduševljavaju ljudski rod otkako je svijeta i vijeka. Bez zvijezda na nebu bili bismo puno usamljeniji u svemiru nego što jesmo. Biblija u starozavjetnoj Knjizi Postanka stvaranje Sunca, Mjeseca i zvijezda smješta u četvrti dan Stvaranja svijeta: I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro.
Volim zvjezdano nebo. Najljepše u životu vidjela sam nakon jakog nevremena jedne davne srpanjske noći iznad beskrajnih mađarskih ravnica. Na mjestu gdje smo se zatekli bilo je mračno pa je nebo oprano kišom i očišćeno vjetrom zablistalo u svoj svojoj neizmjernoj ljepoti. Zvijezde su bile poput jarkih plamičaka, a Mliječna staza pružala se raskošno osvijetljena iznad nas malenih koji smo koračali kroz mrak, upravo onaj mrak koji nam je omogućio taj prelijepi prizor. Inače sam zvijezde najčešće gledala na ljetovanju, na šetnjama uz obalu u smiraj dana kad bi nas na povratku zatekla noć pa bi ta mala svjetlila blistala hrabro se probijajući kroz izmaglicu koja gotovo uvijek pokriva nebo iznad zagrijane morske površine. 
Ljubav prema zvijezdama pokušala sam puno kasnije prenijeti svojoj djeci, ali prilično neuspješno, ili se barem tako činilo jer s djecom čovjek nikad ne zna – ponekad snažno prionu uz ono što smo im usput pružili, a drugi put su gluhi za stvari koje neprestano ponavljamo. Jednom sam ih na šetnji uz more pozvala da pogledaju kako je nebo lijepo, a oni nisu izgledali raspoloženi za to. Onda je stariji izustio meni vrlo neobičnu rečenicu – rekao je da ne želi znati niti razmišljati o zvijezdama, a kamoli gledati ih, jer se boji. Nije mi znao ili htio objasniti čega se boji. Nisam inzistirala, ali sam razmišljala što bi moglo izazvati strah. I sjetila se svih onih crtića, filmova i igrica u kojima se pojavljuju svemirska čudovišta fantastičnih i zastrašujućih oblika i napadaju naš krhki mali svijet. Vjerujući u prolaznost takvih strahova kasnije nisam više pitala i vjerujem da se ta nelagoda rasplinula poput oblaka na vedrom osunčanom nebu.
Puno je vremena proteklo od tih djetinjih dana, mojih vlastitih i moje djece. Moje su oči za nedavne kratke večernje šetnje željno uranjale u prizor koji će za nekoliko tjedana nestati s našeg sjevernog neba. Veličanstveni Orion svojim prepoznatljivim ljudskim likom dominirao je vedrim noćnim nebom. Moj je tata znao prepoznati mnoge zvijezde, zviježđa i planete. Pokušavao je prije puno godina tome poučiti i nas djecu, jednako kao što je s nama vježbao zadržavanje daha, gađanje zračnom puškom i još mnoge druge korisne stvari. No moj se mozak najodlučnije usprotivio i odbio pamtiti izgled i nazive tih nebeskih svjetlučica, jednako kao što nikada nije došao do iole naprednijih poteza u šahu koji smo svi u obitelji morali znati zaigrati. To naprosto nije išlo.
Ipak, golemog Oriona sam zapamtila i uvijek prepoznala kada bi se našao iznad mene. U kasnim jesenskim večerima gledao bi me s neba dok sam se vraćala iz škole ili s faksa, a kasnije i s posla. Ja sam bivala sve starija, a on je ostao isti kakav je i bio. Njegov će lik lebdjeti nad Zemljom tisućama godina nakon što nestane svaki trag o meni i svemu što me okružuje. 
Ta bi krhkost i malenost bila nešto čega bih se mogla bojati kada bih o njoj razmišljala na taj način. Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! zapovijed je pjesnika koja me se toliko dojmila da zaista pazim. Gledati u zvijezde i ne bojati se unatoč spoznaji o njihovoj neizmjernoj udaljenosti, gledati u nebo i unatoč znanju ne razmišljati o svojoj malenosti, o krhkosti kamene kugle ispunjene otopljenim užarenim kamenjem i metalima koja, zavitlana nekom pradavnom snagom, juri svemirskim prostranstvima zajedno sa suncem, mjesecom i ostalim planetima i asteroidima, gledati u zvjezdano nebo i zahvaljivati Ljubavi koja je sve to stvorila znači otpočinuti na trenutak na Stvoriteljevom dlanu. 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.