Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Mirisi - znakovi na putu života

Mama i baka, svaka za sebe, bile su stvarateljice doma čiji sam miris poznavala i voljela.
Objava 22. lipnja 2021. 0 komentara 289 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Miris je tajna postavljena pred nas sa željom da je otkrijemo i uđemo u njezinu bit.

Mislim da nema nikoga tko u sebi ne nosi miris svoga doma. Ne mislim pritom na konkretan miris koji bismo mogli opisati drugim ljudima – mislim na onaj osjećaj pun čežnje koji nas obuzme pri samoj pomisli na ono što nama ljudima dom jest. Uz taj osjećaj često dolazi i miris, ničim izazvan, ali snažan osjet koji nas je u stanju vratiti u najranije djetinjstvo kojega se sjećamo. Nije to jedan jedinstveni miris. Mirisa doma ima onoliko koliko ljudi živi na zemlji i koliko ih je živjelo od začetaka čovječanstva do danas. Miris doma upoznaje se u najranijoj dobi, u obitelji, kod kuće, ma što to značilo. To može biti velika kuća ili mala kućica u blatnjavoj uličici kakvih u našim urbanim sredinama više nema, ali su ostale urezane u našem sjećanju i živjet će dok mi živimo. Može to biti miris koji nas zapahne kada otvorimo vrata stana, miris sredstva za održavanje namještaja pomiješan s mirisom lošeg odvoda u kupaoni i osvježivača zraka koji sve to ne može prikriti. Ponekad dominira miris kuhinje, hrane koja se pripremala i pića koja su ostala prolivena po još neuklonjenom stolnjaku. Ako odemo u stranu zemlju ili neku nedovoljno poznatu okolinu, na ulasku u domove ljudi dočekat će nas nepoznati mirisi koji nam neće nužno biti ugodni. Možda miris nekog jakog začina, kave ili čaja ili mirisnog sredstva ostavljenog na otvorenom mjestu u stanu kako bi ugodno podražio osjetljive završetke živaca u nosnicama stanara kojima je to mjesto dom. Tko zna kakav se miris može osjetiti u nekoj kolibi usred prašume ili na nekom drugom egzotičnom mjestu. Ima i mirisa koji su krajnje neugodni velikoj većini ljudi, bez obzira na njihovo geografsko porijeklo. Smrad raspadanja organskih tvari i izlučevina ljudi ili životinja može nam lako onemogućiti ulaz u neki prostor. No taj smrad ne može biti miris doma. Miris doma, ako i nije svakom čovjeku ugodan, donosi pregršt sjećanja onome tko je u tom domu stanovao ili stanuje. Vezano uz to, sjećam se anegdote o mužu koji je silno želio da mu žena skuha grah kakav je kuhala njegova tada već pokojna majka. Žena se svojski potrudila da mu ugodi i, nakon što je iscrpila vlastito znanje, kuhala je to jednostavno jelo prema savjetima susjeda, poznanica, receptima iz časopisa i na sve načine kojih se uspjela dosjetiti. No to nikada nije bio „mamin grah“. Na kraju je odustala, žalosna što ne može ugoditi voljenom čovjeku. Jednoga dana kuhala je varivo od graha na uobičajeni način. Zadrijemala je i grah je zagorio. Dok je još ljuta hodala po kuhinji, suprug je došao kući i s vrata joj doviknuo – „Konačno si uspjela! Ovo je miris maminog graha!“

Stihovi iz poeme „Jama“ Ivana gorana Kovačića nemaju veze sa simpatičnom pričom o zagorjelom grahu, nego s mojom mamom. Mama je kuhala odličan grah i ne sjećam se da joj je ikada zagorio. Na mamu prelazim zato što su moja olfaktorna sjećanja od najranije dobi sve do danas često povezana s njom i s bakom, možda zato što su njih dvije bile stvarateljice onoga doma čiji sam miris poznavala i voljela. I stvarno su bile. Baka, mamina mama kod koje sam živjela do tri i pol godine i kasnije kod nje provodila bezbroj praznika i slobodnih dana, i mama s kojom sam provela preostale godine do dvadeset i osme kada sam se udala i počela stvarati svoj dom i s kojom sam bila najtješnje povezana kada su bili mirisi u pitanju, a tako je ostalo u sjećanju i nakon njezine smrti, stvarale su okruženja u kojima sam se tih godina kretala, a uz okruženje uvijek idu i mirisi. Svaka moja priča o mirisu, a pričala sam mami o njima jer se s ljudima o tome inače rijetko priča, a ona je znala slušati i jedina je razumjela baš sve što sam mogla reći i još više, ono što je ostalo neizrečeno pa i ono što ni ja sama nisam do kraja razumjela. No svaka takva priča uvijek je započela polako i ozbiljno stihom, malo prepravljenim u odnosu na original: „I miris donese sa zgarišta moga sela…“. Bezbroj puta sam čula tu rečenicu i davno sam prestala u sebi prosvjedovati zbog ogromne razlike između težine i ozbiljnosti onoga što bi mama izgovorila i prividne lakoće onoga što sam željela reći. Prividne, kažem, jer ono što u sjećanje uđe kao miris nije bezazleno, ono ostaje neizbrisivo. Možda je tako samo kod mene i nekih ljudi, pojedinaca, no svjetska popularnost Proustovih petite-madeleine kolačića dokazuje suprotno. Riječi koje je moja mama izgovarala uvijek su zvučale vrlo ozbiljno i neizmjerno teško, a pritom sam dobro znala da ih izgovara netko tko je u ognju holokausta izgubio djetinjstvo, ali uspio sačuvati dušu i dao sve od sebe da rukama i nogama zakrpa rupu u obiteljskom tkivu i pritom ostane cjelovit, bez tragova mržnje i osvetoljubivosti koji bi zatrovali budućnost i oštetili potomstvo. Nakon te rečenice kojom bi prizvala zgarište, a znamo da nijedno zgarište nije samo grobnica prošloga, nego i prostor za nešto novo, počele bismo razgovarati o mirisima koji su mi u nekom trenutku dovoljno privukli pažnju da sam poželjela o njima razgovarati.

„Odjednom k meni miris paljevine

Vjetar donese s garišta mog sela;

Miris iz kog se sve sjećanje vine:

Sve svadbe, berbe, kola i sijela,

Svi pogrebi, naricaljke, opijela;

Sve što je život sijo i smrt žela.“

(Ivan Goran Kovačić – Jama)

Svakakvih se mirisa mogu prisjetiti i zahvalna sam kada me pohode. Miris livade na kojoj sam kao djevojčica sjedila osjećajući kako je topla zemlja ispod mene koju je sunce zagrijalo svojim zrakama. Miris maglovitih jesenjih jutara u šumama i slanih večeri na morskoj obali gdje se oštar miris onoga što je more izbacilo u škrape među stijenama miješao s mirisom borova i smilja u cvatu. Miris lipa, osobito onaj koji dolazi neočekivano, poput onoga koji je povjetarac donio dok sam jedne davne večeri hodala Ilicom, donjogradskim prostorom bez ikakvog zelenila. Zastala sam tada i hvatala zrak nosnicama poput psa tragača dok se nisam sjetila gornjogradskih lipa čiji je prekrasan miris dopro do mene i natjerao me da se prisjetim njihovog postojanja. Miris bakine govedske juhe s puno peršina koji je često ispunjavao hodnik dok sam se penjala prema njezinom stanu, kao i miris gulaš-juhe, jela koja je često kuhala u loncima koje sam poznavala od najranijeg djetinjstva. Jedan je bio bijeli s crvenim točkama, a drugi plavi s već izlizanim svijetlim emajlom u unutrašnjosti. Onaj prvi je nekada davno, dok sam stanovala s djedom i bakom u Gundulićevoj ulici, služio za ispiranje šampona s moje kose koje je bilo traumatično jer je lonac bio velik, ja mala, a zraka u plućima uvijek mi je ponestalo prije nego što bi se ta bujica tople vode prelila preko mene i oslobodila mi usta i nos za disanje. Kasnije sam pazila da svoju djecu ne zalijevam po glavi iz velikog lonca – koristila sam male lončiće i dječje kantice igračke, a oni su za vrijeme „operacije“ na očima držali mali ručnik pa problema nije bilo.

Jedno od najljepših i najtoplijih sjećanja koje gotovo pobožno čuvam u pamćenju je miris svježe pečenih buhtli koje je baka upravo bila ispekla kada sam jednom neočekivano banula k njoj u pauzi između predavanja na fakultetu. Volim i miris sarme koju je mama uvijek kuhala na Staru godinu pa mi se prijatno kiselkasti miris spojio s ugodom spavanja do polovice prijepodneva i gledanja dječjih filmova u crno-bijeloj varijanti starog televizora. Voljela sam neke cvjetne mirise poput mimoza koje su bile rijetke, ali ponekad bih ih dobila za svoj rođendan. Nedavno sam uvrijedila cvjećaricu koja je na placu prodavala te lijepe žute bobice jer sam rekla da ih neću uzeti, budući da su bez mirisa. Tretirane nekom kemikalijom da dulje zadrže lijep izgled, te su grančice gotovo u potpunosti izgubile svoj mirisni čar. Đurđice u tatinom vrtu bile su mi također velika ljubav jer sam na njih rijetko nailazila drugdje. Svojim nježnim cvjetićima i prekrasnim mirisom sprječavaju da se prisjetimo koliko su otrovne.

Neobično je kako neki sasvim obični mirisi mogu biti osobiti, poput mirisa sapuna ili talka. Mama i baka su stavljale talk u cipele, stavljam ga i ja ljeti kao i mnogi drugi. Taj miris mi je ostao u osobitom sjećanju kada sam kao trogodišnjakinja putovala na more s mamom i tatom na nekoliko dana. Na jednom mjestu bili smo smješteni u mali drveni bungalov s dva uska ležaja. Prije tog ljetovanja stanovala sam kod bake i djeda i imala svoj krevet u zasebnoj sobi pa mi je bilo neobično kada je mama treći jastuk koji smo dobili stavila kod svojih nogu i rekla da ću spavati pored nje. Jastuk je, sjećam se, bio nevjerojatno tvrd. No mama i njezine noge nisu mi uopće smetale. Mirisale su na kremu ili možda ulje za sunčanje i talk i brzo sam čvrsto zaspala na tom mjestu. Kao dijete sam voljela i miris bakine kose. Baka je voljela da je četkam, iako bih joj pritom pokvarila frizuru pa je nakon tih zahvata često morala frizerki kamo sam je ja obično pratila. Bakina kosa je blago mirisala na nešto oštro, ali fino. Kasnije sam shvatila da se radi o mirisu kemikalija za minival, ali sam kroz taj miris osjećala i miris sjajnog tjemena koje sam dodirivala četkom ili češljem.

Miris doma može se osjetiti u svakom domu, privremenom ili stalnom, u kojem se osjećamo kao kod kuće. Više puta sam se selila i znam kako se to događa. Najgore je vrijeme kada smo jedan dom napustili, a drugi još nismo stekli, nismo se na njega naviknuli, a ja bih rekla – nismo „obukli“ taj svoj novi prostor. S vremenom se to dogodi i naš novi dom odiše dobrim, dragim mirisom bez kojeg je tako teško živjeti. 

Mnogi miomirisi od davnina su toliko dragocjeni da ih ljudi daruju bogovima ili drugim višim silama. Stari Egipćani su to umijeće doveli do vrhunca, no i ostali narodi su na svojim oltarima palili i još uvijek pale mirise kako bi ugodili nevidljivim duhovima, nespoznatljivim bogovima koji prebivaju negdje visoko i daleko, a miris, vjeruju, pronalazi put do njih.

Miris doma za vjernike je često miris tamjana u crkvi u koju dolaze i kojoj pripadaju. Taj oštar, ali i ugodan miris vjerniku danas kao i nekoć pokazuje da je došao kući, premda se možda ne nalazi u svojoj domaćoj crkvi. Dim tamjana koji tinja diže se i dopire do sfera u koje sami teško možemo doprijeti. Kađenje svetinja, predmeta i ljudi povezuje zemaljsko i nebesko i osim snažnog mirisa ima i veliku duhovnu vrijednost zbog koje se koristi.

Bolest Covid 19, popularno zvana i korona, mnogima je privremeno, a nekima i trajno oduzela ili oslabila osjet mirisa koji često ne cijenimo onoliko koliko bi trebalo. Možda je i to neugodno novostečeno znanje jedna od blagodati pandemije koja nije donijela samo zlo, nego i poneko dobro, ali o tome će se lakše suditi kada prođe vrijeme i stvori se potreban odmak. Žao mi je vlastitog sina kojemu se osjet mirisa vratio mjesec dana nakon gubitka tijekom bolesti, ali ni pola godine nakon gubitka nije više takav kakav je bio prije. Kaže da osjeća miris i prepoznaje ga, ali da mu nedostaje kvaliteta koju je poznavao. Žao mi je, kažem, i nadam se da će se osjet vratiti u potpunosti njemu i ostalima koji su ga izgubili, no naša probuđena svijest o tom osjetilu i njegovom značaju možda je vrijedna tog privremenog gubitka.

Mirisi su naši pratioci dok prolazimo putem između Neba i Zemlje i teško nam je živjeti bez njih. Može biti i opasno. Oni nam daju dragocjene informacije o našoj okolini, obavijesti koje ponekad prethode onima koje dobivamo vidom i sluhom. Koristimo svoja osjetila s poštovanjem i zahvalnošću i život će se sigurnije otvarati pred nama donoseći mnoge neočekivane darove.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.