Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Moja šutljiva Gospa

Majka Božja, među ljudima rođena, ali dušom i tijelom uznesena na Nebo pomoćnica je koja će nas u trenutku zbunjenosti i očaja uzeti za ruku i zakriliti svojim plaštem. Njezina nježnost, njezina krhkost koja je opstala unatoč snazi kojom je koračala kroz život, predstavlja onaj ženski aspekt vjere koji nam je svima toliko potreban.
Objava 25. svibnja 2021. 1 komentara 715 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. (Lk 2,51)

Moja Gospa, Majka Božja, ona koju sam odmalena zamišljala kao prekrasnu mladu ženu s djetetom s velike slike kojoj sam se divila kao dijete, reprodukcije Rafaelove Madone iznad bračnog kreveta mojih djeda i bake, dugo je bila šutljiva Gospa. Zašto šutljiva? Pomislit će netko – možda zbog malog broja izgovorenih riječi zapisanih u Evanđeljima, riječi koje su uobličile jedan prekrasan himan na početku puta i nekoliko rečenica kasnije. Prisjećam se jedne od njih – „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ – rekla je Isusu koji je kao dvanaestogodišnjak ostao u Jeruzalemu dok su njegovi roditelji s ostalim hodočasnicima krenuli kući prema Nazaretu i već bili udaljeni dan hoda kada su primijetili da dječak nije s njima. I ona druga: „Vina nemaju…“ na svadbi u Kani Galilejskoj, dvije snažne riječi koje su Isusa potaknule da zbog samilosti učini svoje prvo čudo. Premda je majci rekao da još nije došlo njegovo vrijeme, pomogao je svatovima i vodu pretvorio u vino.


Rafaelova Madona (Foto: Wikipedia)


Ipak, Majka Božja za mene je bila šutljiva iz drugog razloga. Kao što su u našim krajevima Nijemce prozvali Nijemcima, dakle ljudima koji su nijemi, samo zato što nisu razumjeli njihov jezik, tako je Gospa za mene ostala šutljivom zato što je nisam razumjela pa je nisam mogla ni čuti. Blago onima koji su odrastali uronjeni u iskrenu marijansku duhovnost koju su upili s majčinim mlijekom. Ja nisam među njima. Premda za ničim ne žalim i ne bih se ni s kim mijenjala, jedna sam od onih koji su dugo stajali sa strane i poput psića čekali mrvice s gospodareva stola. I nisam samo stajala sa strane, nego sam stolu često okretala leđa odrekavši se i mrvica. No kada nešto dugo priželjkujemo, tražimo, molimo, kumimo, obično se događa da to i dobijemo. Možda ne na način na koji smo željeli, ali ono što prizivamo na kraju će jednom ući u naše živote. Tako se dogodilo da je zagonetni lik koji je na svim kipovima i slikama, činilo mi se, zamišljeno gledao u daljinu iznad mene ili pored mene, napokon spustio pogled i dotaknuo me. Nije to bio trenutak, nije to bilo neko određeno razdoblje nego sasvim polagano buđenje. Ništa se osobito nije događalo u tom dugom vremenu spore i postepene promjene, nikakvo očito čudo, nikakvo viđenje, samo život koji je naprosto tekao i brusio stara, a donosio nova iskustva. Dugogodišnja pripadnost i privrženost marijanskoj župi u koju sam ušla kao odrasla žena i majka donijela je meni i obitelji pregršt malih i velikih poticaja, usputnih pouka, hotimičnih i nehotičnih svjedočanstava onih koji su davno zakoračili i prošli kroz predvorje u koje sam ja tek bila ušla.

U godinama traženja koje je postajalo sve svjesnije upoznala sam mnoga lica jedne Majke. Marija Pomoćnica kršćana, Majka Božja Trsatska – Gospa od Milosti, Zvijezda Mora, Zaštitnica ožalošćenih… Gospa Sinjska i Gospa Međugorska, Majka Božja Bistrička, Majka Božja Snježna, Marija Majka Crkve, Majka Božja od Kamenitih vrata, Gospa od Krunice, Majka Božja Žalosna, Marija Zaštitnica s Ptujske Gore, Majka Božja Svetogorska, Gospa Fatimska, Gospa karmelska, Gospa Loretska, Gospa od Brze pomoći, Gospa koja razvezuje čvorove, djevojčica Marija – Mala Gospa u krilu svoje majke sv. Ane, Gospa od Škrpjela, Marija bez grijeha rođena, Majka Božja Lurdska, Majka Božja Čenstohovska…

Ima li, zapravo, više Gospi, ili je samo jedna Majka Božja, upitat će se s pravom neupućeni. Naravno da je samo jedna. Jedna Majka koja je bliska svakom svom djetetu. Upravo zbog te bliskosti ona ima bezbroj lica, bezbroj izgleda i mnogo imena. Gospa iz Guadalupe ili Naša Gospa od Afrike ne može izgledati jednako kao Gospa Fatimska, Gospa iz Međugorja ili pak Marija Pomoćnica. Mnogi europski prikazi Marije svijetle puti i plavih očiju najvjerojatnije su izgledom jednako udaljene od stvarnog lika mlade Mirjam koja je davno u skrovitosti svoga srca izrekla svoje vječno DA Gospodinu, kao i spomenute Gospe iz Afrike i Južne Amerike. No ipak se ovdje radi o istoj biti, istoj osobi, istom biblijskom liku koji je odigrao svoju ulogu zajedno s Isusom, njegovim apostolima i učenicima, s Marijom Magdalenom, Lazarom i ostalim protagonistima veličanstvene drame koja se odvijala u Judeji prije dvije tisuće godina. To je važno znati, jednako kao što je jako važno osvijestiti da Marija, Majka Isusova, nije božanski, nego ljudski lik i da su molitve kojima joj se obraćamo uvijek molitve za zagovor kod Boga, a ne molbe upravljene njoj osobno.


Evo službenice Gospodnje (Foto: pixabay.com)


Kršćani ispovijedaju vjeru u jednoga Boga, a Majka Božja, među ljudima rođena, dušom i tijelom uznesena na Nebo, pomoćnica je koja će nas u trenutku zbunjenosti i očaja uzeti za ruku i zakriliti svojim plaštem. Njezina nježnost, njezina krhkost koja je opstala unatoč snazi kojom je koračala kroz život, predstavlja onaj ženski aspekt vjere koji nam je svima toliko potreban. Potrebna nam je majka koja će nas, kao kad smo bili djeca, uzeti za ruku i povesti putem kojega se bojimo. Kao što pred majčinom zaštitničkom snagom nestaju prividne opasnosti, a one stvarne gube svoje opasno lice, tako pod vodstvom Majke Marije s puta koji se prostire pred nama nestaju mnoga strašila kojih se bojimo. Mlada djevojka koja je svemoćnom Bogu izgovorila rečenicu kojom se u potpunosti podložila njegovoj volji koju nije mogla razumjeti - „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj“, prihvativši tako sve muke i strahote koje će pretrpjeti u svom zemaljskom životu, ista je žena koja je, unatoč svim strahotama zlostavljanja i prijetnji i neizmjernoj boli koju majci uzrokuje gubitak djeteta, Isusa ispratila do Golgote i ostala pod križem do posljednjeg trenutka, pružajući tako svjedočanstvo koje nadilazi uobičajene ljudske mogućnosti. Toj su ženi bile upućene Isusove riječi s križa kojima je povezao nju i sv. Ivana, mladića koji je u tom trenutku predstavljao cijelo čovječanstvo. „Ženo, evo ti sina“, riječi su po kojima je postala i zauvijek ostala Majka svih kršćana.

O toj i takvoj Gospi u djetinjstvu i mladosti nisam gotovo ništa znala, premda sam znala moliti Zdravomarijo i više puta pročitala Bibliju za mlade od korica do korica pa sam i tu „priču“ znala gotovo napamet. No neka se znanja ne mogu usvojiti dok ne dozori vrijeme, kao što dijete ne može naučiti hodati dok nije tjelesno spremno. Sjećam se rečenice koju je izrekla moja baka Cvijeta jednog davnog poslijepodneva kada smo odlazili od nje – „Idem sada na svibanjske pobožnosti.“ Zapamtila sam taj izraz koji mi je lijepo zazvučao i odjeknuo u nutrini, premda još dugo nisam znala što on zapravo znači. Možda mi je baka ili netko drugi mogao to objasniti da sam pitala, ali nisam. Ionako ne bih bila razumjela. Trebalo je doći vrijeme u kojem ću shvatiti i srcem usvojiti sve razloge zbog kojih je svibanj, najljepši mjesec u godini, posvećen Majci Božjoj. Jednako kao i listopad, najljepši mjesec hladnijega dijela godine.


Majka Milosti (Foto: Wikipedia)


Prije nekoliko dana klečala sam u svetištu Majke Božje Trsatske pred svetohraništem iznad kojega se nalazi Gospina slika. Zazvonila su zvona podnevnog Angelusa i dok su odzvanjala oko mene i u meni, osjetila sam veliku zahvalnost za milost trenutka koji mi je bio darovan. Gledala sam zlatom okrunjenu sliku iznad skromnih vratašca svetohraništa uz koja su titrale dvije crvene lampice i živo sam poželjela da mogu pisati o njoj. Zamolila sam za nadahnuće da opišem ono što mi se kroz godine događalo na način koji neće biti odbojan zbunjenim tražiteljima kakva sam i sama bila dok konačno nisam zagrebla u otajstvo svoje vjere. Ja sam napisala, a ako je netko pročitao do kraja otvorena srca, Gospa ovom prilikom nije ostala šutljiva.

  • romobil:

    Zanimljivo....i Pavao šuti.U svojim poslanicama ne spominje nikakvu "majku", ni svadbu, ni čuda,ni poslanje u Galileji....ni riječi!.Biće da su kasnije izmišljena jer očito nisu ni postojala...jer da jesu Pavao bi za njih znao i ne bi šutio već o njima pisao....😆😆😆😆