Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more

Danas znam da velik dio zahvalnosti koju osjećam dugujem onima koji su me naučili da budem zahvalna, onima koji se nisu ustručavali pokazati i izreći zahvalnost koju su osjećali u sebi.
Objava 31. prosinca 2020. 2 komentara 1812 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Ne bojmo se reći "hvala". Zahvalnost je druga riječ za "ljubav"

Post o zahvalnosti napisala sam kao uvodni post prije mjesec dana kada sam počela pisati ovaj blog. Onda su se pojavile neke druge teme, a tekst sam spremila za rezervu u slučaju da iz bilo kojeg razloga ne uspijem napisati novi post. I eto, dogodilo se da, premda imam neke nedovršene tekstove, nijedan ne odgovara trenutnoj situaciji.

Bilo bi zapravo neobično kada bih imala spreman takav tekst jer se naprosto još nikad dosad nisam našla u čučnju pored nosivog zida moleći Majku Božju da nas spasi dok sam slušala nezamislivu huku potresa koji je drmao ogromno područje, a sa zgradom koju dobro poznajem od 1967. godine poigravao se kao s kutijom od šibica. Doživljaj neizmjerne snage s kojom sam se suočila oduzela mi je noge, a izoštrila sva osjetila koja su pozorno pratila taj neobičan svijet u kojem sam se iznenada našla. I dok sam čekala i molila da beskrajno dugačak i žestok potres stane, osluškivala sam hoću li čuti lomljavu urušavanja koja bi vjerojatno označila kraj i u toj savršenoj bespomoćnosti usred divljanja elementa osjećala sam se potpuno golom, ne fizički, nego ogoljenom do srži – na trenutak sam naprosto postojala, bivala u času koji mi je bio namijenjen kao i sve ostalo u životu, na strahovitom propuhu koji je istrgnuo i pomeo sve moje ljudske okove, brane i granice prema sebi i prema drugima.

Doživjela sam u životu više potresa, za neke od njih sam dosad mislila da su bili jaki, osobito za onaj otprije nekoliko mjeseci, i tako od malih nogu znam da ljudski strah pred njima leži u činjenici da kad jednom započnu ne znamo niti dokle će ići njihova žestina niti kako će završiti. Potres nam zorno pokazuje svu snagu i nadmoć prirode, pokazuje nam našu slabost, umišljenost i bahatost. Poučava nas mnogim stvarima krijući u sebi naizgled paradoksalno i onu ljubav koju i najstroži i najnepristupačniji učitelj njeguje u srcu prema svojim učenicima. Ne ulazim u to što su i jesu li uopće trebali naučiti jadni ljudi koji su ostali bez domova, nesretnici koji su izgubili djecu i bračne drugove – puno će vremena biti potrebno za vidanje tih strašnih rana. Mnogi će optuživati prirodne sile za svoju nevolju, neki i samoga Boga ako u njega vjeruju. Ljudima koji su pogođeni tom nesrećom treba pomoć i mi ćemo im je pružiti bez puno pitanja i razmišljanja. Život će teći dalje i iz zla će, nadajmo se, proizaći mnoga dobra koja je sada nemoguće uočiti.

Ovih dana se dosta govori i o posljednjim vremenima To je priča koja se ponavlja svaki put kada se dogode nesreće širih razmjera. Autori i širitelji tih objava najčešće zaboravljaju ili ne znaju da bi nam lakše bilo saznati trenutak početka potresa i njegovu snagu nego početak svršetka svijeta. Sam Isus je rekao da to nikome, pa ni njemu nije dano znati. Otac nebeski jedini zna taj trenutak, a na ljudima je da pokušaju iščitati znakove vremena i da po njima zaključe da bi taj trenutak možda mogao biti blizu. Jednako tako neki misle da su ovakva događanja Božja kazna za zlodjela koja je čovječanstvo učinilo. No to je nespojivo s prirodom Boga koji je Ljubav u najčišćem obliku. Ljubav je jedino što je Bog obećao svojoj djeci. Ovdje dolazi do trenutka kada treba spojiti naizgled nespojivo pa se ovom prilikom neću na tome zadržavati. Zapjevat ću nekoliko stihova zajedno sa starozavjetnim psalmistom i zatim, zahvalna za dar svega što mi se dogodilo, dodati jednu od svojih priča o zahvalnosti:

Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.

Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.

Nek` buče i bjesne valovi morski, nek' bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev! (Ps 46,2-4)

Sjećam se svoje prve pouke iz zahvalnosti. Dobila sam je od svoje bake Katice kod koje sam provela prve tri i pol godine života, a u godinama koje su slijedile bilo je još puno tjedana i mjeseci ferija i raznih drugih prilika da budem „milo bakino“. Do moje dvije i pol godine živjeli smo u tipičnom zagrebačkom donjogradskom stanu u Gundulićevoj ulici. Nisam puno razmišljala o visokim stropovima, mračnim hodnicima, starim slavinama, sudoperu i kadi koji su stajali tamo kao nepromjenjiva kulisa tim mojim prvim mjesecima kojih se, srećom, mogu sjetiti. Nije me se osobito dojmio ni stari štednjak koji je bio „pec“, ali sam zato voljela stajati podalje od njega i gledati kako baka kuha. Osobito zanimljive bile su pogačice od čvaraka. Živjela sam za trenutak kada je baka, nakon što bi razvaljala smećkasto tijesto prijatnog mirisa, uzela nož i počela njegovim vrškom brzim pokretima šarati po njemu. Nepravilni, jako ukošeni oblici koji su nastajali među manje ili više paralelnim crtama oduševljavali su me do te mjere da se još uvijek toga prisjećam svaki put kada to isto radim s pogačicama od sira. I naravno, to mi je uvijek dobrodošla prilika za susret s bakom, malom ženom velike energije koja je polako kopnjela kada se počela približavati poznijim godinama.

Osim što sam zahvalna za svaku ravnim crtama išaranu pečenu pogačicu koju sam dobila od bake i za puno drugih lijepih i dobrih stvari, sjećam se kako je baka trajno osjećala i često spominjala svoju veliku istinsku zahvalnost zbog preseljenja u novi, suvremeniji stan. Najmanje jednom tjedno sa zadovoljstvom bi uzdahnula i rekla kako je sretna što je okružena zelenilom, kako je sretna što pod stare dane ima toplu vodu koja sama od sebe bez zagrijavanja teče iz slavine, radijatore koji izvrsno griju i za koje ne treba cijepati i nositi drva i kasnije odnositi pepeo kao što se to moralo raditi sa starim pećima u Gundulićevoj. Bila je zahvalna i za prozore kroz koje je, djetinje znatiželjna kakva je bila, mogla promatrati brojne susjede, djecu, pse i mačke i sva događanja u parku i na parkiralištu. Iz njezine pećnice i dalje su izlazile fine pogačice, buhtle, torte od oraha, princes-krafne i druge dobre stvari, a ja sam dalje plela svoje tkanje, svoju vlastitu priču o zahvalnosti koja je rasla.

Danas znam da velik dio zahvalnosti koju osjećam dugujem onima koji su me naučili da budem zahvalna. Onima koji se nisu ustručavali pokazati i izreći zahvalnost koju su osjećali u sebi, poput moje bake. Mami čija je mladost bila obilježena zahvalnošću koju je znala prepričati i na pravi način podijeliti s mnogima koji su bili potrebiti pomoći, ali i ljubavi. Tati koji je gotovo svakoga dana nakon radnog vremena provedenog na poslu ručao i, ako je bilo lijepo vrijeme, ukrcao brata i mene u žutu bubu koja nas je odvezla na neko od naših posebnih, čarobnih mjesta. Na tim nam je izletima često pričao priče, učio nas važnim stvarima i raznim igrama, a između ostalog nije zaboravljao povremeno spomenuti kako je zahvalan što živimo na lijepom mjestu i imamo svoje vlastito vozilo i kakva je privilegija da nas troje ili četvero vuče tako velik broj konja. Ja sam se toj izjavi u sebi uvijek smijala jer sam pokušavala zamisliti kako cijeli regiment plemenitih konja vuče našu žutu limenu ljubimicu. A tata je priliku koju mu je život pružio obilno iskoristio. U dijelu Slovenije gdje smo tada živjeli nije bilo šumske ceste ni puta koji naš žuti limeni ljubimac nije dotaknuo svojim gumama, a mi svojim stopalima i rukama koje su brale maline, kupine ili kestene i očima koje su u ljepoti prirode učile spoznavati ljepotu Božjeg stvaranja.

Prije nešto više od deset godina prepoznala sam dvije važne stvari koje sam odonda nastojala bolje proučiti i usavršiti. Prva je došla poput neočekivanog dara koji sam sa zahvalnošću primila. Slučajno sam shvatila da se zahvalnost može, ako ne naučiti, onda produbiti i razviti ukoliko već postoji. Naš nam je dobri župnik, salezijanac, dao domaću zadaću. Zapravo, zadaća je vjerojatno bila namijenjena djeci na dječjoj misi, ali i ja sam bila i još uvijek jesam dijete željno učenja i zapamtila sam što je nakon propovijedi rekao o zahvaljivanju – da pokušamo do sljedeće mise, dakle do sljedeće nedjelje, zahvaljivati za sve što vidimo, za sve što nam se dogodi. I moja se žedna duša željno prihvatila tog zadatka i od tada sve do dana današnjeg nije prestala zahvaljivati, od toga trenutka potpuno svjesna da zahvaljuje Bogu svome stvoritelju.

Druga spoznaja došla je postepeno i polako i otkrila mi davnu činjenicu – da sam u najdubljoj dubini svoga bića stvorenje koje zahvaljuje. Naprosto to jesam. Kao što zasigurno ima ljudi koji neprestano mole, onih koji neprestano čeznu, nekih koji bez prestanka ljube, mnogih koji ne prestaju blagoslivljati svijet oko sebe, tako ima i onih koji su Ljubav preveli u Zahvalnost, a ona je postala njihov sastavni dio. Jednostavno vjerujem da je tako i svakome želim da upozna tu bit koja se nalazi u njegovoj nutrini, ma kako slabašna i malena mogla izgledati, osobito u početku. Zahvalnost, osjećaj koji me preplavljuje u gotovo svakom trenutku, bio on poput zlatnog mora titrave sreće ili tamnog potočića koji se odlučno probija kroz mulj života u kojemu povremeno zaglibim, nikada me ne napušta – i za to sam također neizmjerno zahvalna.

O zahvalnosti ću sigurno još pisati, a sve dok kročim životnim putem između Neba i Zemlje neću, premda izuzetno cijenim razum, reći: Mislim, dakle jesam, nego: Zahvaljujem, dakle postojim.