Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

O molitvi - priča prva

Najprije moram objasniti naslov. On ne znači da će priča biti još i da će zaredati kao druga, treća, … peta, … deseta… On znači samo da je ovo što sam napisala tek mali dio onoga što tema obuhvaća. Htjela sam zapravo pisati o svibnju kao Marijinom mjesecu, a virtualno pero me odvelo na drugu stranu. Kada sam završila tekst, a završila sam ga zato što bi inače bio predugačak, shvatila sam da sam napisala samo uvod u svoju vlastitu priču o molitvi. Hoću li nastaviti, ne znam. Molitva je nešto vrlo intimno i teško je o njoj pisati na način koji se može ponuditi na čitanje. Sigurna sam da svatko ima svoju priču o molitvi jer načina molitve ima onoliko koliko ima ljudi. I svaki način je dobar. I svaki početak je dobar. Bitno je osvijestiti i prihvatiti da molitva postoji jer je ona jedan od najsnažnijih znakova naše duboke, često nesvjesne i još češće potisnute spoznaje da na svom putu, ma kakav on bio, ma gdje se on odvijao, nikada nismo sami. Molitva znači da smo svjesni da postoji Netko kome je naša molitva upravljena i da u dubini bića vjerujemo da nas taj Netko zaista čuje. Prije puno godina naišla sam na transkript posljednjih razgovora članova posade svemirske letjelice koja se srušila i izgorjela zajedno s njima. U njoj su bili tehnički i fizički izvrsno izvježbani i pripremljeni ljudi koji su točno znali što u bilo kojoj situaciji mogu i moraju napraviti pa su to i radili sve dok nije došao trenutak nakon kojega više nije bilo povratka. I u tom trenutku oni su počeli moliti psalam 23. „Gospodin je pastir moj…“
Objava 04. svibnja 2021. 7 komentara 2237 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Molite u skrovitosti...

Krcnulo je. Vrlo glasno, čula sam u drugoj sobi. Odlazim u dnevni boravak, stanem pred drveni regal i gledam u njega. Krrrc! - oglasi se on ponovo, vrlo glasno, kao da je ponosan što me je uspio prizvati. Znam da ponekad krcka, ali nisam sigurna zašto. Taj regal i ormar u predsoblju imaju nešto nestabilno u sebi. Vole krckati noću, osobito nakon ponoći, a najradije kada sam nekim slučajem sama kod kuće. Pomisao na potrese nikad mi nije bila strana jer sam svjesna da živimo na trusnom području. No moram priznati da se moja osjetljivost po tom pitanju nakon dva nedavna vrlo ozbiljna potresa znatno povećala. Imam sreće i ne osjećam strah sve dok se ta potencijalna ugroza ne ostvari. No problem je zapravo u onom kratkom trenutku, djeliću sekunde u kojoj se naš mozak nevjerojatnom brzinom aktivira i predosjećajući opasnost izaziva lučenje adrenalina i ostale popratne pojave. Mozak je dobra i korisna, ali vrlo nesavršena sprava, lako ga je zbuniti. I tako noćni razgovori s ormarima postaju neizbježan dio života. I onda kada ne osjećam ni trunke straha od nadolazećeg pomicanja tla znam se zapitati zašto to krcka samo tako, naizgled bez razloga, zašto baš danas, a jučer nije, zašto je počelo nakon ponoći i nikako ne prestaje i zašto je tako glasno… Vjerojatno se sva ta racionalna pitanja pojavljuju kao posljedica najobičnijeg straha od nepoznatog. Onoga straha koji je naše pretke štitio u šumama gdje je pucketanje granja označavalo dolazak neke životinje – potencijalnog plijena ili mogućeg predatora. Danas je u civiliziranim (ma što to značilo) uvjetima taj mehanizam suvišan i potrebno je problem racionalizirati. Provjera aplikacije na mobitelu koja pokazuje je li se negdje dogodio potres može dobro poslužiti, kao i razmišljanje o drvu, živom materijalu koji reagira na vlagu u zraku i ostale uvjete koji se tijekom dana, ali i u dužim periodima stalno mijenjaju. Drvo naprosto pucketa kad mu dođe, to zna svatko tko je ikada boravio u drvenoj kući. Valjda su vijci i tiple u ona dva živahnija ormara prečvrsto pritegnuti pa se izvijanje materije pojačava i na kraju popusti uz glasan zvuk. Uostalom, sjećam se jednog omanjeg svijetlog ormara od trešnjinog drva koji je kratko vrijeme stajao uz moje uzglavlje pri kraju osnovne škole. Bio je krhak, nježan i u mojim očima lijep. No jedne se noći uz veliku buku iz čista mira stropoštao razvaljen u sastavne dijelove. Namještaj ne voli selidbe kao što ih ni ja nisam voljela – nakon svakog rastavljanja i sastavljanja on slabi i skloniji je nestabilnosti i bržem habanju. To je presudilo i tom lijepom ormaru u kojem su u jednom prethodnom stanu iz davnih sretnih vremena uz ostalo bile spremljene i moje ljetne haljine. Sjećam se kako sam jednom godišnje stajala pred tim ormarom, vjerojatno početkom ljeta, i gledala kako mama iz njega vadi robu kako bi je preselila u ormar koji sam svakodnevno koristila. Svaku haljinu rasprostrla je i podigla ispred mene da vidi jesam li je već prerasla ili još može proći, a to su za djevojčicu od šest do deset godina jako važna pitanja. Smiješna zgoda s ormarom koji se raspao iz čista mira označila je između ostalog i konačni kraj mog interesa za haljinice i prijelaz u razdoblje traperica i kariranih flanelskih košulja što sam najčešće nosila dok me posao nije prisilio da malo odstupim po tim pitanjima.

Zašto sam o svemu tome počela pisati? Zapravo zbog straha koji pojave poput naizgled bezrazložnog krckanja ormara mogu izazvati. Slično se možemo zapitati zašto se neka ulična svjetiljka ugasila upravo u trenutku kada smo joj prišli, a propustili smo primijetili koliko puta se druge svjetiljke u nekom nizu ugase i opet upale nevezano za našu blizinu. Ili, zašto u gustom grmu nešto zašušti svaki put kada prolazimo pored njega, a zaboravili smo zastati i pričekati hoće li se taj šum koji vjerojatno uzrokuje neka životinjica ponavljati ili neće. Većina stvari koje doživljavamo neobičnima može se vrlo jednostavno objasniti. Ipak, ja zapravo vjerujem da nas okružuje i puno nevidljivih stvari koje mogu utjecati i utječu na nas. Negdje sam čitala da čovjek svojim nesavršenim osjetilima razaznaje tek deset posto svijeta koji nas okružuje. Ostalo se nalazi izvan našeg dosega ili negdje na rubu gdje se ponekad susrećemo. Intuicija, predosjećaji i slične pojave mogu imati svoj izvor upravo u toj komunikaciji našeg podsvjesnog s tim očima nevidljivim dijelom stvarnosti koja zbog toga što je mi ne vidimo ne bi trebala biti ništa manje stvarna. I to je sasvim prihvatljivo i nije nimalo sporno niti problematično, sve dok mu ne pridamo značenje koje ta pojavnost sama po sebi nema. Ako naša nesavršena psiha u svijetu koji je možda uistinu potpuno spoznatljiv ili naša temeljna nesavršenost zbog koje ne možemo do kraja spoznati svoje okruženje izazivaju nemir koji ometa naše normalno funkcioniranje u svakodnevici, dobro je pronaći način kako umiriti eventualnu nelagodu ili strah nepoznatog porijekla prije nego što se razvije u pravu anksioznost – neprestani potmuli strah koji nema opravdanje u trenutnoj izvanjskoj situaciji, ali ga ne možemo lako odagnati.

U svojoj zreloj dobi otkrila sam moć molitve i shvatila da ona može biti rješenje za te situacije. Otkriće nije došlo samo tako. Molitva se u meni razvijala polako, pojavljivala se, dolazila i odlazila, kao da bježi od mojih nespretnih zahvata u prazno. Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu me je baka naučila prije nego što sam znala čitati, a to je bilo jako, jako davno. No kako od tih riječi koje, jednom naglas izgovorene, vibracijama molekula dušika, kisika, ugljičnog dioksida i ostalih ispuna naizgled praznog prostora odzvanjaju oko nas, doći do molitve koja je istinski razgovor s Bogom? Susretala sam ljude, osobito žene, čiji su prsti srasli s krunicom i onda kada ne prebiru njezina zrnca, čiji je život neprekidna molitva u svakoj situaciji, premda se to najčešće ne može samo tako uočiti. Kod nekih sam prisutnost moći molitve osjećala jače, kod nekih slabije, no ta njihova bezrezervna ustrajnost i nepokolebljiva rutina čiju sam snagu osjećala u meni je izazivala i još uvijek izaziva iskreno divljenje i želju da im jednom po tome budem slična.

Moji su prvi istinski pokušaji počeli davno prije nego što sam toga bila svjesna, no onu molitvu koja je mogla donekle zadovoljiti kriterije koje sam bila u stanju tek nejasno postaviti i tako postati „pravom“ počela sam učiti sama, u jednom trenutku nakon poticaja i nekoliko nasumice pročitanih praktičnih savjeta. Tada sam upornošću došla do toga da sam desetice krunice pa i cijelu krunicu znala izmoliti na prste dok sam išla na posao ili se vraćala, a osobito sam je dobro osjećala u sebi kada bih kretala rano ujutro i išla jednim svojim osobitim putem. Pritom sam naučila puno toga. Na primjer da se ne smijem ljutiti ako mi misli odlutaju i riječi u nutrini zamru zato što mi je nešto odvratilo pažnju. Da trebam biti zahvalna za osjećaj da je molitva „prošla“, da je „odaslana“, ali da je to samo osjećaj na koji se također ne smijem vezati jer više govori o meni nego o molitvi koju trebamo pustiti da ide svojim putem nakon što smo je izrekli. Da nije nikakvo zlo ako navečer zaspim dok molim, ali da moram ostati na nogama ako iz nekog razloga ne želim da se to dogodi. Tako sam zapravo usvojila salezijanski princip molitve u hodu davno prije nego što sam to kod salezijanaca vidjela i naučila i tako upotpunila svoje iskustvo. Salezijance je utemeljio svetac koji je radio danju i noću kako bi izvršio svoje poslanje i njegova osobna molitva, don Boscova molitva, mogla je biti jedino takva – neprekidni osobni razgovor s Bogom, Izvorom života i ljubavi u svakom trenutku dana ili noći. Time je postavljen ideal, a na nama je da ga pokušamo doseći.

Bila sam na vrhuncu tog svog početnog otkrića kada mi se prije petnaestak godina, nakon nekoliko neugodnih udaraca sudbine koji su se zaredali, dogodila i nagla bolest zbog koje sam na samu Cvjetnicu završila na hitnoj. Sjedila sam u kolicima u koja su me posjeli da čekam pretragu koje sam se tada neizmjerno bojala. No što se mora, mora se i ja sam, dok sam čekala, a čekala sam više od dva sata, u sebi molila krunicu. Kako su se desetice nizale, tako se moj strah smanjivao i na kraju cijela ta pretraga o kojoj sam ranije svašta čula pa i sama bolest nije bila strašnija od malo veće neugodnosti.

Da, reći će razum, smirilo te ponavljanje istih riječi, a kada je čovjek miran, sve ide lakše pa i tjelesne nelagode. Ali ne, reći ću ja razumu. Da se to dogodilo samo jednom i to na taj opisani način, možda bih priznala da iza molitve ničega nema. Zapravo nikoga. A kako sam kasnije, htjela - ne htjela, bila privučena u razne situacije u kojima sam i te kako upoznala snagu misli, želje, molbe, ljubavi, svega onoga što se u čovjeku krije, a upućeno je Stvoritelju, tako mogu samo reći da svaka molitva, ma kako slabašna, nesavršena, nezgrapno izrečena, naizgled neuslišana bila, dolazi do Onoga kome je upućena i vraća nam se beskrajno osnažena da je primimo, točnije, da primimo onaj njezin dio koji u tom trenutku možemo podnijeti, a ostalo će se preliti u čašu iz koje ćemo piti kada budemo spremni.

Imala sam djeda i baku, zvali su se Marcel i Cvijeta, koji su bili ljudi od čvrste vjere i molitve, premda oni to za sebe sigurno ne bi rekli, a i govorili su malo o tim temama. Davno su s riječi bili prešli na djela. Djeca takve stvari znaju, osjećaju i onda kada se o njima ne govori. Oni su gotovo uvijek pisali ljubazna pisamca svojoj djeci i unucima za rođendane. Meni su svaki put, uza sve lijepe i dobre želje, napisali, uvijeno ili manje uvijeno, na razne načine, kako se nadaju da ću pronaći put do istinske vjere, do Boga kojega je djed gotovo svaki put nazivao drugim imenom, ali nikada nije bilo ni tračka sumnje o kome se radi. Te su rečenice u meni izazivale nelagodu jer su sadržavale nešto poput obaveze koju tada nisam bila u stanju ispuniti. Moj život nije isključivao Boga, ali ga nije niti uključivao na neki od uobičajenih načina, zbog čega nisam bila sretna, ali sam se s vremenom distancirala od tog pitanja i živjela u nekakvom nonšalantnom nemaru. I upravo u tom višegodišnjem sivom vremenu svojevrsnog iščekivanja dolazila bi mi jednom godišnje čestitka ispisana ljubaznim starinskim rukopisom, ispunjena toplinom, uvijek s tom jednom jedinom rečenicom među mnogima, ali rečenicom koja je plamtjela kao da su sve ostale bile napisane upravo zbog nje. I zato se danas kada molim za druge, osobito one koji su mi jako blizu, pitam što bi od mene bilo da nije bilo istinskih tihih ali ustrajnih molitelja, znanih i neznanih, koji mole za mene i za sve nas koji hodamo krivudavim putem između Neba i Zemlje.

U svojoj prvoj poslanici sv. Ivan Apostol je zapisao: Boga nije nikad nitko vidio. Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova savršena u nama. (1.Iv.4,12)

  • Kresimir1975:

    Pod starozavjetnim mislim na Psalam 23. Nedavno sam procitao Stari zavjet i moram priznati da nisam pretjerano odusevljen. Iznenadila me kolicina nasilja u toj knjizi.

  • nemanatrag:

    Jako loš argument za postojanje "nečega"...samoobmana majka mnogih gluposti.

  • Kresimir1975:

    Postoji i naprimjer Plotinova molitva u kojoj je onaj koji se moli svjestan da molitvu nitko ne sluša, ali pošto je sve povezano tako mora i zatitrati zbog molitve, barem malo, pogotovo ako je molitva ispravna. Te starozavjetne molitve su ... prikaži još!u koncipirane uglavnom kao pomoć protiv neprijatelja, barem koliko sam primjetio.