Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Pitanje svih pitanja

Kako god okrenemo, sve se na ovom svijetu, naizgled tako punom okrutnosti, zloće i ostalih negativnosti, svodi na ljubav, na njezino prisustvo ili njezin nedostatak.
Objava 14. rujna 2021. 0 komentara 159 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Dodir Božje Ljubavi koji mijenja svijet.

Prije dosta godina svjedočila sam, neizravno, postavljanju jednoga pitanja koje mi je neobično i ne baš ugodno odjeknulo u nutrini. Kada na taj način doživimo neko pitanje, onda vjerojatno još nismo našli odgovor na njega niti na potpitanja koja se kriju u pozadini. Zato zaslužuju našu pozornost. Zaslužuju i naše vrijeme koje im namjerno ili nehotice posvećujemo, često kroz dulji vremenski period.

Ne mogu ispričati situaciju u kojoj sam to pitanje susrela jer nisam bila protagonist, nego samo svjedok događanja, a o drugima neću pisati. Događaj se odvijao ovako:

Mjesto događanja: Daleko od bilo kakve crkve ili druge vjerske ustanove.

Opis događanja: Osoba A pokušavala je pomiriti osobu B i osobu C koje su došle u sukob. Osoba A postavila je u dobroj namjeri (a znamo kamo vodi put popločen dobrim namjerama) osobama B i C pitanje mogu li vidjeti Isusa jedna u drugoj. Osoba B i osoba C bile su toliko zatečene neočekivanim pitanjem da su ostale bez teksta i nisu odgovorile, ali su zbog samog tog pitanja razvile određeni animozitet prema osobi A i proširile ga na neke ljude s kojima su bile povezane, ali daljnjeg djelovanja nije bilo.

Epilog: Na stvarnoj razini epilog nije se zbio jer je sve završilo bez odjeka. Ako ga je bilo, onda se dogodio u mislima sudionika toga događanja pa se ne može napisati.

Moje mišljenje o događanju: Budući da nisam imala izravan uvid u događanje, nego sam za njega saznala od osoba koje su bile bliže uključene u zbivanja, svoje mišljenje mogu izreći na temelju poznavanja protagonista. Osoba A bila je, prema mojim saznanjima, relativno dobro upoznata s naukom katoličke crkve i povremeno je pokazivala težnju da taj nauk ponudi drugima, ali smatram da u ovom slučaju nije odabrala pravi način, vrijeme ni mjesto. Također vjerujem da osobe B i C u trenutku događanja nisu bile spremne primiti ovu pouku.

Zbog svega što sam nabrojala pod posljednjom točkom čini mi se da je ovo događanje bilo objektivno nevažno i moglo ga se zanemariti i zaboraviti ili pamtiti kao jedan od kurioziteta kakve pred nas naizgled bez razloga ponekad postavlja život, bogat raznovrsnim iznenađenjima. U početku sam razmišljala zašto to „gledanje Isusa u drugoj osobi“ u meni, premda sam vjernik i nastojim svoju vjeru živjeti prema svojim trenutnim mogućnostima, izaziva neugodan osjećaj koji mi je teško opisati na hrvatskom jeziku, ali ga na engleskom lijepo opisuje riječ „cringe“ u kontekstu u kojem je rabe današnji mladi, a ponekad i mi manje mladi koji tražimo izraz za oblik neugodnosti koja izvire iz činjenice da je drugima neugodno zbog čega neki predlažu hrvatski prijevod za tu riječ „susramlje“, no čini mi se da ona nema šanse proći uz puno efektniji cringe.

Pročitala sam davno nekoć izjavu da u društvu nije pristojno upotrijebiti riječ „Bog“. Autor izjave sigurno nije ni pomislio da bi netko osim Boga mogao izvan šablonskog govora upotrijebiti ime Isus, da o Duhu Svetom koji je treća božanska osoba uz Oca i Sina i ne govorimo jer je On tako sveprožimajući da je većini ne samo nevidljiv, nego i nespoznatljiv pa uglavnom nije u mogućnosti izazvati cringe osjećaje kod ljudi kada ga se slučajno spomene izvan vjerskog konteksta. Autor je zapravo bio na tragu druge Božje zapovijedi koja glasi: „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!“ Dok sam razmišljala o toj zapovijedi, kao jezičaru mi je najprije palo na pamet sprječavanje habanja riječi, a tek zatim kontekst u kojem se druga zapovijed najčešće koristi, a to je sprječavanje bogopsovke ili velike psovke koja, ako se izrekne, traži sakramentalnu ispovijed. Neke riječi, naime, imaju veliku moć u sebi i treba ih pažljivo i dozirano koristiti kako se ta moć u našim nesavršenim ljudskim umovima ne bi rasipala i potpuno potrošila. „Bože, hvala Ti!“ „Bože, pomozi!“ „Isuse, dođi!“ „Isuse, misli Ti!“ izrazi su koje koristimo u posebnim situacijama. Bitan je odnos molitelja prema onome koga zaziva. Prekinut ću ova svoja nejaka tumačenja do kojih sam došla iz želje da shvatim priču s početka teksta uz preporuku za kratko, ali moćno čitanje - Sveti Pavao je najbolje opisao snagu i izvor snage Isusovog imena u svojoj Poslanici Filipljanima (Fil 2,6-11).

Možemo li, dakle, istinski vidjeti Isusa jedni u drugima? To je pitanje koje se ja ne bih usudila postaviti bližnjemu, sve dok sama ne budem u stanju odgovoriti potvrdno. Moj odgovor je zasad: ne, ne mogu, to mi je preteško, prezahtjevno, nemoguće. Nisam spremna i ne znam hoću li ikada biti. A nije da to ne želim, naprotiv, želim jako, iako tu želju nisam nikada izrekla naglas.

Zapravo, kada bolje razmislim i primijenim neka znanja o poučavanju koja sam kroz život stekla, ovo pitanje i nije primjereno svakome. Može se postaviti u određenom okruženju, u sklopu kateheze, u kontekstu čitanja ili razmatranja svetih tekstova ili u nekoj sličnoj situaciji. Nije zabranjeno postavljati pitanja pa se tako i ovo pitanje može slobodno postaviti čovjeku današnjice, ali je mala vjerojatnost da ćemo biti ozbiljno shvaćeni, a još manja da ćemo dobiti iskren potvrdan odgovor. Isusov je nauk snažan, poput baklje koja plamti već dvije tisuće godina i izaziva bezbrojne prijepore i sukobe, unatoč ljubavi koju u sebi sadrži ili upravo zbog nje. Kao što nitko razuman neće malom djetetu ponuditi naoštrene škare ili nož, nego ga najprije postepeno poučiti kako postići željenu promjenu tvari koju oblikuje, a zatim mu postepeno dodavati sve jača oruđa, tako se i pouka u vjeri postepeno razvija i prilagođava onima koje se želi poučiti. Ne možemo vidjeti Isusa u svakoj osobi koju susretnemo? Nema veze, pokušajmo za početak s onima koje volimo. Ne možemo susresti Isusa u drugima zato što ni njega samoga nismo upoznali? Teško nam je prihvatiti da je Isus, koji je jednom hodio s nama, božanska osoba jer smo ga upoznali kao čovjeka, velikog čovjeka, ali ipak samo čovjeka? To je sasvim OK. Pokušajmo u tom slučaju ime Isus zamijeniti imenom Bog koje je bliže puno većem broju ljudi na svijetu. Spasenje nije pridržano kršćanima, mnogi narodi i pojedinci hode drugim putovima ka istome cilju. Dobro, reći ćemo dalje, možda nekima nije prikladno da odmah tražimo Boga, započnimo radije s Božjom prisutnošću ili Božjim djelovanjem. Božju prisutnost u svemu što nas okružuje i Božje djelovanje u sebi i oko sebe prepoznaje ili barem naslućuje vrlo velik, ogroman broj ljudi. Da, i ja često mogu vidjeti Božje djelovanje, Božju poruku i pouku u djelovanju i samom postojanju svojih bližnjih. Vratimo se Isusu. Mogu li vidjeti Isusovu patnju u onima koji trpe na bilo koji način, muče se i umiru? Da, iako ne mogu vidjeti Isusa u njima, mogu osjetiti prisutnost njegovog trpljenja na križu. Mogu li prepoznati mrvice Isusove ljubavi u onima koji su mi hotimice ili nenamjerno iskazali dobrotu bilo kada u životu? Da, nije uvijek lako, ali često ih vidim, te mrvice pa i puno više od toga, ako uspijem na trenutak razbiti barijere predrasuda i odvojenosti od ostalih. Kada sve to tako sagledam i nabrojim, ispada da mogu vidjeti Isusa u drugima, ako to sama sebi dopustim, zapravo, ako stvorim uvjete koji će dopustiti da do toga dođe.

Ovdje ću stati jer mislim da sam i previše govorila, a premalo rekla, no moram još napisati što me je, osim vlastitog dugotrajnog promišljanja, potaknulo na ovo pisanje. Prošli tjedan sam jednoga jutra naletjela na izvrsnu propovijedi vlč. Odilona na Radio Sljemenu. Tumačio je Isusov zahtjev da ljubimo svoje neprijatelje koji je mnogima sporan, iako ga nastojimo nekako uključiti u svoje životno djelovanje. Tako je došao do Isusa koji se nalazi u svakome od nas. Budući da Isusa volimo, trebali bismo voljeti i one u kojima Isus stanuje. No znamo da to nije nimalo lako, često je i nemoguće, a vlč. Odilon je za to pružio nevjerojatno dobro objašnjenje. Isus je uvijek isti, a radi se zapravo o nama. Ako smo mi kuća u kojoj prebiva Isus, pripremamo mu smještaj prema tome kakvi smo. U nekim ljudima je Isus sretan i zadovoljan, a u nekima nezadovoljan pa i jako nezadovoljan. Kada nastojimo voljeti svoje neprijatelje, trudimo se prepoznati Isusa u njima. To je ponekad neizmjerno teško, ali upravo svojim prihvaćanjem drugoga mi ga možemo učiniti boljim domaćinom u kojemu će Isus radije boraviti pa će i toga bližnjega biti lakše voljeti. Kako god okrenemo, sve se na ovom svijetu, naizgled tako punom okrutnosti, zloće i ostalih negativnosti, svodi na ljubav, na njezino prisustvo ili njezin nedostatak.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.