Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Poniznost nekoć i danas

Nagradu za svoje djelovanje nećemo doživjeti, ali zato svaki put kada uspijemo odnjegovati malu kapljicu poniznosti u sebi ili je potaknuti na rast kod drugoga, činimo smo ovaj svijet malo ljepšim mjestom za život.
Objava 05. listopada 2021. 1 komentara 1313 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Poniznost je snaga koja se skriva u malenima

Govoriti o poniznosti nije jednostavno. Još je manje jednostavno biti stvarno ponizan. Ova je tema nazivom, a donekle i sadržajem vrlo nepopularna, gotovo neprihvatljiva u današnjem vremenu. Biti ponizan znači biti nesposoban za život, nesposoban boriti se za sebe, svoju obitelj, prijatelje, širu zajednicu. To mnogima znači da dajemo prešutno dopuštenje drugima da nas srede, ubiju u pojam ili čak ubiju fizički, ako živimo u turbulentnim vremenima kada se takve stvari češće događaju. U svakom slučaju, poniznost je pojam koji bismo danas prije očekivali u sklopu nekakvih duhovnih vježbi, nego kao djelatni dio svoje svakodnevice.

Pa ipak, prilika za vježbanje poniznosti danas ima puno više nego nekoć kada je sam stalež većini ljudi propisivao stupanj poniznosti koji su trebali postići kako bi ostali funkcionalni u svom okruženju.

Poniznost, paradoksalno, može biti i moćno oružje u rukama ljudi koji se njome znaju služiti. Poniznost Mahatme Gandhija podigla je na noge golemu Indiju i izvršila utjecaj na ogroman broj ljudi iz cijeloga svijeta koji su prepoznali njezinu naizgled krhku, ali postojanu moć. Poniznost Isusa iz Nazareta obilježila je posljednja dva tisućljeća povijesti i izvršila nemjerljiv utjecaj na pojedince i cijele civilizacije. Poniznost mnogih velikih, ali i puno brojnijih običnih, malih ljudi doprinijela je boljitku cijeloga čovječanstva samim čuvanjem i razvijanjem nevidljivih tekovina svog tihog i samozatajnog postojanja, mimo svakog javnog djelovanja. Poniznost je nešto što ugrađujemo u sebe kada prepoznamo njezinu vrijednost. Poniznost je ponekad i ljubav na djelu, recimo kada netko svojom iskrenom i nesebičnom poniznošću brz ikakvog aktivnog djelovanja spusti na zemlju nekoga tko taj nauk još nije bio prošao.

Žestoka i bespoštedna borba za uspjeh, za pohvalu, za nagradu, za mnoge stvari koje smatramo dobrima i koje svakako jesu ili barem mogu biti dobre, danas su normalna pojava. Bile su prisutne i ranije, ali se možda nisu toliko isticale ili su bile manje vidljive zbog nedostatka mogućnosti komuniciranja kakve mi danas imamo.

Ljudi obično s vremenom shvate da ih umišljenost može odvesti na krivi put pa i u propast. Od davnina pričaju se priče s puno takvih primjera. Pada mi na pamet strašna priča iz starogrčke mitologije, priča o Niobi koja je bila toliko ponosna na svoje četrnaestero djece da su bogovi smatrali da joj ih moraju oduzeti i ubili su ih, jedno po jedno, a nesretna majka se od očaja pretvorila u kamen. Pouka je zbog prestroge kazne u ovom slučaju izgubila svoj učinak, a pritom se radnja priče više doživljava kao osveta uvrijeđene Lete koja je imala „samo“ dvoje djece, Apolona i Artemidu, i nije mogla podnijeti Niobino umišljeno hvalisanje. Ipak, priča je svoje slušatelje poučila o prolaznosti svega dobroga što nam je dano i o besmislenosti hranjenja vlastitog ega nečim što nije naše pa nam lako može biti i oduzeto. Životi djece dolaze po roditeljima, ali vlasništvo nad njima ne prati taj proces pa tako treba znati postupati s onim ugodnim osjećajem koji često prati uspješnost naše djece ili drugih ljudi kojima smo u životu imali prilike biti poučavatelji i odgajatelji. O tome bi rimski filozof Seneka, sjajan filozof, stoljećima na glasu kao samozatajan čovjek, mogao ponešto reći kada bi mrtvi mogli govoriti, a on je pao kao žrtva svoga učenika i odgajanika, cara Nerona.

Postoje i mnoge druge stvari koje miluju naš ego i uljuljkuju nas u blaženi dojam stvarne ili manje stvarne uspješnosti u malim i u velikim stvarima. To mogu biti dobre ocjene, priznanja, nagrade, pohvale, zahvale… Mnogi ih i odbijaju – možda zbog lažne poniznosti ili pak zbog istinskog shvaćanja besmisla takvih nagrada. No one su ipak potrebne, one su svojevrstan pokazatelj, daleko od savršenog, no bez njih društvo ne bi znalo da postoje izuzetni ljudi, a takvi uzori su nam danas potrebniji nego ikada. I najvećim junacima i najzaslužnijim ljudima traže se i pronalaze greške, pljuje se po njihovim djelima ili po njima samima, ponekad samo zato što je prljavim ljudima čistoća drugih, makar i nesavršena, nepodnošljiva.

U starorimskim školama učenici su učili životopise i djela svojih junaka. Takav običaj zadržao se stoljećima, ali ne i u novije vrijeme. Danas se u svemu traži pogreška, neki feler, škartiraju se svi i lovi ih se u trenutcima kada su slabi ili u vremenima prije nego što su postali uzorom. Svijest o tome da je svaki svetac zapravo bivši grješnik teško dolazi do mozga brojnih zlonamjernih ili barem negativnih i skeptičnih istraživača tuđih života. Koliko smo zabrazdili po ovim pitanjima možemo vidjeti iz dojma koji ostavljaju suvremeni uzori pripušteni u javnost putem medija.

Isus je rekao svojim učenicima da oni koji žele biti prvi, moraju biti posljednji. Sam je to potvrdio nebrojeno puta svojim primjerom, a zapečatio pranjem nogu apostolima na posljednjoj večeri i, konačno, samim svojim odlaskom u smrt. Nažalost. nauk je to koji u izvanjskom svijetu ne prolazi, iz jednostavnog razloga što svi žele konkretne nagrade, žele biti prvi ovdje i sada, a stvarna poniznost to ne donosi.

Da se vratim poniznosti u našoj svakodnevici. Kao i svi ideali, a ona može biti jedan od ideala koje čovjek usvaja tijekom života, ona se ne može savršeno ostvariti, nego se tom ostvarenju možemo samo približiti. Biti ponizan nerijetko je jednostavan zadatak, nešto poput prihvaćanja savjeta naših djedova i baka da ne tražimo kruha preko pogače, no obično je kompliciraniji i zadire u sve dijelove našega bića. Možda treba ponizno prihvatiti svoje tijelo, svoju slabost, svoje obiteljsko i civilizacijsko nasljeđe, tuđe nedostatke, ponekad i uspjehe; postići stupanj kada nam počnu smetati vlastite riječi tipa „neće on/ona MENI tako govoriti, neće oni MENI to raditi, tko je on/ona da si to dopušta…“ Bez obzira na moguću istinitost i vjerojatnu opravdanost takvih izjava, one bi se trebale potpuno izostaviti ili sebi dopustiti samo u trenutku ljutnje, a čim se ohladimo trebali bismo dobro pogledati što stoji iza tih maših izrečenih misli – ne krivica drugih koje možda ima, a možda i nema, nego naš stav, bez obzira na tu moguću krivicu izazivača agresivne reakcije. Pritom nije bitno jesmo li reagirali u sebi ili na van, jer ono što kuhamo u sebi često je za nas opasnije od onoga što prevalimo preko usana i s vremenom zaboravimo.

Sebe, naravno, trebamo poštovati, istinski i postojano, a to znači raditi na sebi i ne dopuštati da nam svakodnevne agresije poremete unutarnji mir. Ako ništa drugo, bolje ćemo se osjećati. Poniznost koja proizlazi iz takvoga stanja ne znači besmisleno klanjanje drugima uz istovremeno ponižavanje samoga sebe. Svijet u kojem provodimo nekoliko desetljeća svoga života nije mjesto za to, osim iznimno i vrlo rijetko.

Poniznost, ma kako nesavršena bila, može donijeti obilne plodove. Biti ponizan znači mirno saslušati što nam drugi ima za reći pa i onda kada nam se izrečeno nimalo ne sviđa ili ne želimo slušati tu osobu, a zatim sve zajedno prema svojim mogućnostima usmjeriti na dobro. Znači postupati na način da svima bude bolje, a ne samo nama. Znači odmaknuti se od nekoga tko izaziva naš bijes i problem smireno rješavati u sebi, a tek kada smo spremni i s onim koji je zapravo naš učitelj jer su nam kroz njega ponuđene lekcije koje život donosi. Ako ih ne savladamo prvom prilikom, one će se ponavljati.

Poniznost također u sebi sadrži veliku dozu ljubavi i razumnosti. Bez ljubavi prema svemu stvorenome, ma kako mala i nepotpuna ta ljubav bila, nećemo biti sposobni za poniznost i kroz život ćemo prolaziti bahato i samoživo, makar toga ne bili svjesni. Bez razumnosti teško ćemo prepoznati poniznost u drugima i još teže je pronaći u sebi. Zato se naoružajmo strpljivošću, budimo ljubazni i ponizni koliko nam izvanjska situacija dopušta, a svakako u okvirima pisanog ili nepisanog bontona mjesta i vremena u kojem živimo. Ne možemo to stalno činiti. Možda uspijemo ponekad. Nagradu za takvo djelovanje nećemo vidjeti, ali zato svaki put kada uspijemo odnjegovati malu kapljicu poniznosti u sebi ili je potaknuti na rast kod drugoga, činimo smo ovaj svijet malo ljepšim mjestom za život.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Melankolija
    Melankolija:

    Poniznost nestaje u pohlepi, a borba za resurse je sve brutalnija i brutalnija. Narod ce se za 10 godina skroz povampiriti.