Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Prava se nemaju, prava se uzimaju

Prije nego što počnemo drugima govoriti o svojim pravima, zastanimo i razmislimo malo. Stvar nije nimalo jednostavna.
Objava 17. ožujka 2022. 0 komentara 652 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Dajući tebi darujem i sebi

Kada govorimo o pravima, često mislimo na ona osnovna i najvažnija – pravo na život i sve što iz tog prava proizlazi – pravo na slobodu, pravo na školovanje, pravo na slobodno kretanje, pravo na liječničku skrb… To su prava koja se zaista imaju jer su propisana, pravno regulirana zakonima i deklaracijama Ujedinjenih naroda ili nekih drugih međunarodnih ili državnih institucija. No, u svakodnevnom životu puno puta slušamo floskule: „Imam pravo na…“ To je moje pravo…“ i druge slične izjave. Vrlo često se tu radi o najobičnijem nadmetanju po principu – „Jači sam od tebe, zato imam više prava nego ti“. I nisu u toj kategoriji samo floskule, ima i puno očitih nebuloza i svakojakih nelogičnosti i pretjerivanja.

Uvjeravati prometnog policajca da imamo pravo po autoputu voziti brzinom većom od 130 km na sat je uzaludan trud. Naš automobil može postići i tu i puno veću brzinu, ali na cesti postoji ograničenje brzine na 130 km/h i nitko si ne smije uzeti za pravo prekršiti to, premda mnogi neometano i nekažnjeno voze i puno brže od dopuštenog. No, ako nas uhvate u takvom prekršaju, naprosto nemamo pravne osnove žaliti se na propisanu kaznu. Ili, kao drugi primjer, mnogi ljudi u zagrebačkim tramvajima očito imaju snažan dojam da se imaju pravo voziti besplatno pa su uvrijeđeni i svađaju se s kontrolorima kad ovi naiđu i od njih traže kartu. A je li išta na svijetu normalnije od plaćanja usluge koju koristimo? Apsurd svojatanja takvog prava očit je svakome. Još očitiji apsurd bilo bi pozivanje na neko svoje pravo nakon što smo u restoranu pojeli ručak koji ne možemo ili ne želimo platiti. Takve primjere mogli bismo nabrajati u nedogled.

Dugo sam imala dojam da priča o pravima koja neki ljudi „imaju“ ne drži vodu, ali si to nisam mogla u dovoljnoj mjeri pojasniti. U početku me mučilo pitanje kako netko može imati pravo na nešto na što ja u istoj situaciji nemam pravo. Onda sam s vremenom u tim pretresanjima stvorila u sebi jasniju sliku o pravima i „pravima“. Na kraju sam došla do zaključka da se u svojatanju prava koja sam ja doživljavala kao neopravdana zapravo radi o zahtjevima, a ne o pravima. Zahtjevi postaju prava tek kada se realiziraju, kada su na neki način potvrđeni od strane šire društvene zajednice. Ljudi se pojedinačno i zajednički zalažu i bore kako bi njihovi zahtjevi postali prava. Neki djeluju preko sindikata i drugih udruga, neki drugi će pisati, držati govore ili se možda, ako su skloni ekstremnim postupcima, zapaliti na javnom mjestu. Društvo će najvjerojatnije s vremenom shvatiti utemeljenost njihovih zahtjeva i neki zahtjevi će postati prava. Ostali će biti odbačeni kao neutemeljeni.

No, što je sa spomenutim svakodnevnim izjavama o tome na što imamo ili nemamo pravo? Sigurno se možemo lako prisjetiti situacije u kojoj smo izrekli nešto takvo. Tu su zapravo, uz sasvim opravdana, i ona sporna prava, prava koja se uzimaju. Imam primjerice pravo izaći iz kuće, iako netko od ukućana treba moju pomoć. Imam pravo tlačiti druge ljude svojim izjavama, nametanjem svojih stavova. Imam pravo komentirati tuđe postupke i kad me se ništa ne pita. Imam pravo na samoobranu i onda kada moj postupak s obranom i samoobranom veze nema. Imam pravo zlostavljati životinje i ljude slabije od sebe, osobito one koje se ne mogu braniti od moje agresije. Imam pravo puštati glasnu glazbu kad god mi se prohtije pa i usred noći, iako većina susjeda u to doba spava. Imam pravo probušiti gume budali koja je stala ispred moje garaže. Imam pravo dobiti nagradu koju ne zaslužujem. Slobodno mogu trubiti u prometu svima čiji mi se postupci ne sviđaju. Imam pravo bacati bio otpad u kontejner za papir, a moj pas može ostavljati izmet kako mu dođe, nitko mi nema pravo reći da to pokupim… Takvih „prava“ se ponekad jako teško odreći, teško se odviknuti od mnogima iritantne priče o pravima pa će nas ponetko „poklopiti“ protuizjavom da najprije odradimo svoje dužnosti, onda razmišljamo o pravima ili da su svačija prava ograničena pravima drugih. Ako smo nezadovoljni svojim pravima, trebali bismo zapravo, nakon detaljnog promišljanja o uzrocima koji su doveli do tog dojma da su nam prava uskraćena, a oni su obično kombinirani, objektivni i subjektivni, preispitati svoj stav prema sebi i prema drugima i odlučiti trebamo li se boriti za svoja prava ili od njih odustati. Suživot s ljudima u bilo kojoj zajednici vrlo je osjetljiva i komplicirana tvorevina i razna prava i pravila samo su nam pomoć u snalaženju, a primjenjivati ih treba cum grano salis, s mrvicom zdrave pameti.

Uostalom, ako svi, baš svi imamo jednaka prava, zašto tako često ne poštujemo tuđa? Recimo da ne upadamo drugim ljudima niti u riječ, a kamoli u njihove živote; da ne zlostavljamo nikoga i ne uništavamo ništa; da sakupljamo izmet svoga psa da netko na njega ne stane; da na automobil drsko parkiran ispred svoje garaže stavimo pristojnu obavijest da je nepropisno parkiran umjesto hrpe psovki, bušenja guma ili poziva policiji; da ne slušamo preglasnu glazbu u zgradama tankih zidova kada znamo da to susjedima smeta; da razvrstavamo otpad u odgovarajuće kontejnere ili kante… Vjerojatno je to stvar kućnog odgoja i posljedica razmišljanja o onoj dragocjenoj preporuci, bila ona izrečena na pozitivan ili na negativan način: „Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi.“ Koliko je to važno za naš zdrav i sretan život, vidi se iz zapovijedi i savjeta koji se nalaze u samim temeljima većine religija i filozofskih sustava. Evo nekoliko primjera pronađenih na internetskim prostranstvima:

Isus: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.“ (Mt.7,12)

Konfucije: “Nemoj činiti drugima ono što ne želiš da oni čine tebi.“

Budizam: “Nemoj nikada druge povrijediti na načine koje bi i ti sam smatrao štetnima.“

Hinduizam: “Nemoj činiti drugima nešto što bi te boljelo kad bi netko učinio tebi.“

Islam: “Poželi ljudima ono što želiš samome sebi.“

No, ma koliko zlatno ovo pravilo bilo, uvijek se ima onih koji će ga nemilosrdno kršiti. U takvim slučajevima na volju nam su nam različite mogućnosti, već prema prilici i vlastitoj ćudi, poput danas ne baš popularnog okretanja drugog obraza kada nas netko udari, pružanja pasivnog otpora, ignoriranja, uvjeravanja ili neke druge reakcije primjerene situaciji. Osobno mislim da je u većini slučajeva dovoljno čvrsto i strpljivo ustrajanje na stavovima za koje smo sigurni da su dobri i pozitivni, uz jednako uporno uvjeravanje protivnika zašto mislimo da smo u pravu mi, a ne oni. Ako smo u svemu dovoljno iskreni i donekle uvjerljivi, možda nam se neki od njih pridruže, zaborave na svoja nesuđena prava i počnu u punini živjeti slobodnijim životom dostojnim čovjeka stvorenog na sliku i priliku Božju.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.