Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Priča o čežnji

Čežnja danas nije IN, ona nam pokazuje koliko smo na neki način slabi, govori nam da nismo samodostatni kakvima sebe zamišljamo.
Objava 03. prosinca 2020. 0 komentara 292 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Čežnja koju poznajem voli lijepa mjesta, a ako mjesta nisu lijepa, ona ih može učiniti lijepima

Čežnja. Onaj nejasan, teško objašnjiv osjećaj koji nas obuzima kada želimo nešto što nije prisutno. Nemir kao posljedica čežnje, onaj osjećaj slatke bespomoćnosti i nade koja nas obuzima kada nam se čini da smo se približili onome za čime čeznemo. Tiha, nenametljiva čežnja ili ona duboka poput mora obuzima nas i vodi kroz život kada joj to dopustimo. Tiša je i čini se manje zahtjevna, manje burna nego ljubav. Često je skrivamo, osobito ako je predmet čežnje nešto što nam po ljudskim mjerilima ne pripada ili ako ne znamo točno za čime čeznemo.

Ipak, ona čežnja koja nas neprestano prati, koje se ne možemo nikako osloboditi, koja je dio našega života, nju ne možemo do kraja potisnuti niti zanemariti, ma koliko neshvatljiva, neprihvatljiva ili naporna bila. Ovdje je, nježno nas gurka, pojavljuje se kada je najmanje očekujemo, tiho, ali uporno traži svoje, traži nešto što ne možemo dati jer mislimo da toga nema. Mnoge su pjesme i priče ispričane krvlju i suzama iz dubina ljudskih bića obuzetih čežnjom, mnoga su umjetnička djela nastala, ali i mnoga junačka djela, znana i neznana, izvršena vođena njome.

Čežnja danas nije IN, ona nam pokazuje koliko smo na neki način slabi, govori nam da nismo samodostatni kakvima sebe zamišljamo. Netko tko je cjelovit (integralan?), ispunjen (čime?), samopouzdan (uistinu?) u današnjem smislu riječi ne bi trebao doživljavati osjećaje koji ukazuju na slabost. A pred čežnjom smo slabi.

Tek kada jednom zastanemo, duboko udahnemo, pogledamo prema mjestu gdje se ona možda nalazi i konačno joj se obratimo pitanjima – Tko si? Što želiš? Odakle dolaziš?… – tek onda se iz tišine koja na trenutak nastane počinju pomaljati odgovori, tihi, nejasni, nerazgovjetni, nespoznatljivi poput ranojutarnje igre svjetla i sjene u proljetnoj šumi okupanoj suncem.

No onaj tko može i želi slušati, čut će ih. Možda ne odmah. Pitanja treba ponavljati sve dok ne shvatimo da ih zapravo postavljamo sebi. A čežnja će nas i dalje voditi raznim putovima, naizgled stranputicama, sve dok ne naučimo ono što trebamo znati prije nego što uzmognemo prihvatiti odgovore. Do toga časa uvidjet ćemo da čežnja nije tek jedna od varki koje zbunjuju naš nesavršeni um, nego najveća sila koju smo dotad susreli. 

Čežnju poznajem gotovo oduvijek. Moja prva, vrlo rana sjećanja, jer sjećam se stvari koje su se događale i koje su me okruživale kada sam imala oko dvije godine, u sebi nose stav promatrača. Gledala sam ljude i stvari oko sebe, promatrala sam ih, od ljudi na ulici do mrava u dvorištu i lonaca u bakinoj kuhinji i sve je bilo vrlo zanimljivo. Sjećam se potpune nesvijesti o sebi, o svojoj veličini. Premda se dobro sjećam kako me je tata nosio na vratu sve dok se nije umorio, ne sjećam se svoje malenosti i lakoće koja je tu njegovu aktivnost omogućila. Čežnje tada još nije bilo, samo smirena znatiželja, smirena zato što ni na koji način nisam bila svjesna da stvari oko mene mogu biti i opasne.

Čežnja je sigurno i tada bila negdje u meni, ali zatomljena i zabavljena tolikim novim stvarima koje sam morala upoznati. A onda je polako došla, postepeno ušla u moj život i više nije izašla. Mijenjala se, ali napuštala me nije. Osobito je bila snažna kada bih se zatekla na lijepim ili posebnim mjestima, u šumama, visokim planinama, u kamenjaru i makiji dok bih se približavala moru i konačno u neizmjernom plavetnilu vode koje se stapa s modrinom neba iznad sebe. Cijelo moje unutarnje biće bi podrhtavalo od iščekivanja, iako nisam znala što iščekujem.

Ljepota prirode probudila bi čežnju u meni i na puno kraćim i uobičajenim putovima kao što je bio put od kuće do škole. Titravi odsjaj jutarnjeg sunca na školskoj ogradi, hučanje vjetra u krošnji veličanstvene topole, kapi kiše na lišću maline u susjedovom vrtu, rječica pored škole koja se ulijevala u veću rijeku koja se opet ulijevala u Savu koja teče kroz Zagreb zbog čega sam njezinim vodama često povjeravala pozdrave za djeda i baku, sve je to dodirivalo neke nepoznate strune u mojoj nutrini i bilo mi važnije od velike većine ostaloga što me je okruživalo. I tako je čežnja rasla zajedno sa mnom, razbuđivala me, poticala i obogaćivala, ali je  u jednom trenutku postala gotovo fizički bolna, iako sam je i dalje voljela i nisam dopuštala da se izgubi. 

Čežnja koju poznajem voli lijepa mjesta, a ako mjesta nisu lijepa, ona ih može učiniti lijepima. Na jednom mjestu je uvijek bila osobito jaka, na šetnici koja povezuje Veli i Mali Lošinj prolazeći dijelom prelijepe obale. Dok sam kao djevojčica i kasnije kao sve starija djevojka prolazila tim putem zapljuskivana sve ja im valovima čežnje, počela sam se pitati – zašto? I tada sam pomislila da je to možda čežnja za nekim koga iščekujem, tko se još nije pojavio ali će jednoga dana doći.

Mislila sam da čeznem za vlastitom obitelji, za djecom koju sam željela imati, premda sam onda još bila sama. I ostala sam u uvjerenju da je tako još nekoliko sljedećih godina u kojima se pojavio onaj kojega sam čekala, u kojima sam rodila djecu koju sam toliko željela.

Sve dok nisam shvatila da je čežnja i dalje dio mene i da nije ništa manja ni slabija nego prije. Dopustila sam joj da me preplavi ljubavlju do posljednje čestice moga bića. Dopustila sam joj da me vodi prema onome za kim čeznem. A ono što sam naučila i što učim na tom putu bit će tema ovoga bloga. 

„Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ (Sv. Augustin)
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.