Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Propovijed - putokaz na putu između Neba i Zemlje

Ima li loše propovijedi? Zapravo nema, ako gledamo svrhu propovijedanja. Na razmišljanje o ovoj temi me navelo pitanje na jednom katoličkom portalu i dovelo me do odgovora koje sam nekako sažela u sljedećem tekstu. Tekst je pisan kao niz zapažanja vjernika laika kojemu bi se moglo još štošta nadodati.
Objava 20. prosinca 2021. 0 komentara 293 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Snagom Riječi Božje

Definicija

Kada se o nečemu piše, dobro je to definirati da ne dođe do zabune, osobito kada riječ ima više različitih značenja. Kada kažem propovijed, u ovom tekstu mislim na homiliju koju izgovara katolički svećenik ili đakon:

„Propovijed je u kršćanskome bogoslužju, navještenje i tumačenje vjerskih istina u različitim oblicima: kao homilija, dio je euharistije (mise) ili drugoga sakramentalnoga slavlja; kao misionarska propovijed, ona je prvo navještenje ili poziv na obraćenje; prigodna propovijed je misijska, mladomisnička i sl. ...“ (Hrvatska enciklopedija)

 

Propovijed i njezini plodovi

Poznata je prispodoba o sijaču i zrnju koje sije. Ako ono padne na plodno tlo, rodit će u izobilju. Ako padne u plitku zemlju, na kamen ili u trnje, od njega neće biti roda. Propovjednik je poput sijača koji baca obilje svoga zrnja ne znajući kamo će ono pasti – ima li među njegovim slušateljima onih pozorna srca koji će njegove riječi odmah usvojiti i na neki način provesti u djelo ili su pred njim samo oni koje te iste riječi površno dotaknu i zatim nestanu u močvarama zaborava. No, riječi i u tom posljednjem slučaju mogu proći bolje od sijačeva zrnja – one će ponekad godinama i desetljećima čekati zakopane, potisnute u neki skroviti kutak ljudske psihe, a onda će, možda, u pravom trenutku, živnuti i procvjetati cvjetovima najljepših boja, poput pustinjskoga cvijeća izniknulog iz naizgled beživotnog sjemena koje je zalio neočekivani pljusak.

 

Vrijednost i značaj propovijedi za vjernike

Često čujemo o nekom svećeniku da je dobar, manje dobar ili čak loš propovjednik i čini se da su sposobnost i vještina propovijedanja gotovo jedino mjerilo njegove kvalitete. Toga sam postala svjesna jednom kada sam spomenula da sam bila na jako lijepoj misi, a prva postavljena pitanja bila su – tko je vodio misu i je li dobro propovijedao. A meni je, premda volim dobre propovijedi, na toj misi propovijed uistinu bila manje važna od ostaloga. Uostalom, liturgijska čitanja na svakoj misi, a osobito odlomak iz evanđelja, svojevrsna su propovijed sama po sebi i stoga mnogi svećenici na misama radnim danima nakon čitanja evanđeoskog odlomka naprave stanku od nekoliko minuta kako bi vjernici promislili i razmotrili tekst koji su upravo čuli. Živo se sjećam iznenađenja i zadovoljstva koje sam osjetila kada nam je jedan od naših svećenika na večernjoj misi radnoga dana rekao da sjednemo i održao kratku, ali lijepu, jasnu i sadržajno bogatu propovijed kojom je jezgrovito protumačio čitanja toga dana. Odonda su te kratke propovijedi svagdanom postale gotovo uobičajene na večernjim misama u našoj crkvi.

 

Dvije propovijedi u jednome danu - priča o Zakeju

Jednom prije više od deset godina odslušala sam dvije dobre propovijedi u jednome danu. Na prvu misu sam došla kao čitač po rasporedu, a na drugoj sam bila zbog krštenja djeteta u bližoj obitelji. Dobri i dragi Zakej koji se popeo na smokvu da vidi Isusa odonda je dio moga života i često ga susrećem u mislima, osobito kada se pitam, a pitam se povremeno – bih li, da sam rođena u onim iskonskim vremenima kada je sve započelo, bila u stanju prepoznati likove i događaje drame koja se onda odvijala u stvarnosti, dok je mi danas pratimo kroz evanđelja, liturgiju i mnoge priče koje su s vremenom nastale oko tih događanja. Zakej se popeo na smokvu jer je bio nizak rastom kako bi u gomili ljudi vidio Isusa za kojega se vjerovalo da je mesija koji ima doći. Isus ga je odmah prepoznao i zazvao ga, a Zakejeva se nutrina rastopila poput tankog leda izloženog sunčevim zrakama. U dvije propovijedi o Zakejevom djelu dobila sam dva prekrasna duhovna dara. Prvi propovjednik toga dana, dobar i ljubazan čovjek i izvrstan svećenik, jasno je ukazao na toplo unutarnje biće puno nade koje je željno zatitralo na sam dodir Božjega glasa i tako mi podario trajnu želju da budem kao Zakej, makar se morala bezbroj puta uzalud penjati na trnjem obraslo drvo sikomore. Drugi kojega dotad nisam poznavala raščistio mi je sve potencijalne nedoumice i ogolio priču u savršenoj jednostavnosti kojom ona prenosi jednu od najvažnijih poruka svim putnicima između Neba i Zemlje.

 

Propovijedi kakve ne želimo čuti

Godinama sam slušala pažljivo i manje pažljivo puno različitih propovjednika i sve ih poštujem, svatko od njih mi je nešto dao, makar neku sitnicu za popudbinu ili dragocjenu svijest o tome kakva propovijed ne bi trebala biti. Neki propovjednici nadobudno i lijepo pričaju priče nastojeći obući stare prispodobe u novo, modernije i privlačnije ruho. Neki čvrsto ustraju u tumačenju Pisma bez previše dodataka. Neki pak ponekad izgovore i stvari koje ne bi trebalo reći s ambona. Dogodi se ponekad da vjernici iizađu iz crkve za vrijeme propovijedi ili se naknadno žale ako svećenik izravno politizira ili se na neki drugi način pokazuje previše svjetovnim – neprimjerenim riječima, dvosmislenim govorom i sličnim što sam, srećom, vrlo rijetko susretala. No jedan mi je takav doživljaj ostao trajno urezan u sjećanje. Bilo je to za vrijeme rata, jednog ledeno hladnog zimskog jutra. Svećenik je, sasvim ljudski, smatrao potrebnim prokomentirati neki već zaboravljeni događaj i činjenicu da nam Englezi nisu ni na koji način pomogli u nevoljama koje su nas snašle, nego su nas još dublje gurnuli u njih. To je tada bila notorna činjenica plasirana u vijestima i moglo je nekako proći, premda mi politika u crkvi nikada nije bila draga. No, onda je izgovorio riječi koje su me tako potresle da sam gotovo izašla iz kapelice u kojoj sam se te nedjelje zatekla. Rekao je jasno i glasno: „Dao Bog da se podavili u onoj svojoj magli!“ Kletva sluge Božjega koja je odjeknula s posvećenog mjesta bila mi je i ostala potpuno neprihvatljiva. Ne toliko zbog svog sadržaja, nego zato što on to nikako nije smio izgovoriti u tom trenutku i na tom mjestu. U stvarnost me je vratio stariji gospodin koji je stajao pored mene i sa strpljivim smiješkom na usnama više šapnuo nego izrekao :“Ovo mu baš nije trebalo“. I na tome je ostalo, nisam otišla, iako sam možda trebala, odoljela sam tom iskušenju koje mi je tada bilo nespoznatljivo, s jedinom željom da se tako nešto nikada više ne ponovi.

 

Propovjednikove poteškoće – prilika za njegov i naš duhovni rast

Neke druge stvari mogu također omesti pažljivo praćenje i prihvaćanje sadržaja propovijedi. Na primjer činjenica da propovjednik čita svoju napisanu propovijed što nije baš omiljeno u puku jer ga je tako teže pratiti. Razlog leži u psihi čitača, ali i onih koji ga slušaju. Dok čitamo, dio našeg mozga zauzet je mišlju kako ćemo pročitati tekst pa govor postaje puno manje autentičan nego kada ga slobodno izgovaramo. Druga smetnja može se pojaviti ako propovjednik govori o stvarima o kojima ne zna dovoljno ili ako nije naučio kako se izgovaraju neke riječi i imena u stranim jezicima, a koristi ih pa i to može odvući pažnju dijela slušatelja s poruke koju im želi prenijeti. Možda propovjednik zamuckuje ili ima neku drugu govornu manu ili primjetan poremećaj pažnje. Ipak, niti bi nama to smjelo ozbiljno smetati niti bi propovjednik zbog tih i sličnih problema trebao odustati od svog zadatka jer znamo da Bog ne poziva osposobljene, nego osposobljava pozvane. A ako ih ne osposobljava na neki očekivani način, dodjeljuje im pomoć. Tako je Mojsije, koji nije bio dobar govornik, svjestan te svoje mane odmah upozorio na tu činjenicu Jahvu koji ga je pozvao da izvede Izraelce iz Egipta. No Bogu to nije nimalo smetalo, naprosto je svom izabraniku dodijelio pomoć – brata Arona koji je bio jak na riječima i njih su dvojica, Mojsije i Aron, zajednički izveli i priveli traženi podvig do kraja.

Propovjednika koji se ustrajno bori sa svojim slabostima mogli bismo usporediti sa slavnim starogrčkim govornikom Demostenom koji je svoje govorničke slabosti od mladosti vježbao na osobit način, stavljanjem kamenčića u usta dok je govorio i nadvikivanjem s olujnim morem čime je postigao glasnoću i razgovjetnost govora koje su mu omogućile da veliko bogatstvo koje je nosio u svom umu uspješno prenese drugima, a radio je i na držanju, nastupu i drugim elementima koji utječu na uspješnost govora. Zanimljivo je da su prvi kršćanski propovjednici i misionari, od sv. Pavla dalje, propovijedali upravo Grcima kao prvom poganskom narodu kojemu su donijeli Radosnu vijest. Duh Sveti zasigurno je nadahnjivao njihove propovijedi i govore, ili, možda jednostavnije i općenitije rečeno – poruka koju su prenosili bila je toliko snažna i tako je snažno djelovala na same nositelje da je iz njih nezaustavljivo izvirala poput bujice. No ipak, mislim da su se i oni, ako ne odmah, onda s vremenom, morali svojski potruditi kako bi te ljude, od davnina vične slušanju majstora govorništva, u velikom broju privukli svome stolu.

Usput još mali detalj – jedan od mojih najdražih svećenika odao mi je malu tajnu o svojim sjajnim propovijedima. Jednom smo mu, naime, rekli da je govorio duže nego obično, a on je to odmah najodlučnije zanijekao rekavši da svaka njegova propovijed traje točno dvanaest minuta. I zaista, provjereno kasnije u nekoliko navrata, trajale su po dvanaest minuta. To i te kako preporučljivo vremensko ograničenje koje je sam sebi postavio i gotovo uvijek ga se držao (znao je govoriti kraće, ali nikada duže) je inače izvrsno sredstvo protiv preduge propovijedi zbog čijeg trajanja slušatelji gube pozornost i onda kada je propovjednik dobar i dobro pripremljen.

Mislim da je za vjernike važno da istinski prihvate da Duh Sveti govori kroz propovjednika koji drži homiliju. Pomislio bi netko da nije dostojno treće božanske osobe da se spusti na zemlju ni zbog najizvrsnijeg među propovjednicima, a kamoli da se muči progovarajući kroz one manje dobre. No, ako polazimo od činjenice da nas Bog ljubi i da mu ništa nije teško učiniti za nas, to ipak postaje sasvim prihvatljivo. Zato bi propovjednik trebao raditi na sebi kako bi postao što čišći instrument djelovanja Duha. Koliko više propovjednik čini za sebe u smislu svoje duhovne čistoće i napretka, toliko su i njegove propovijedi duhovno jače i mogu doprijeti do većih dubina onih kojima progovaraju. Mislim da uistinu loših propovjednika nema, upravo zbog tog nevidljivog djelovanja. I naizgled loš propovjednik može neke vjernike nadahnuti, a ostalima poslužiti, ako ne za drugo, onda barem za vježbu strpljivosti i snošljivosti.

 

O daru propovijedi s naše, vjerničke strane

Dosad sam uglavnom pisala o propovjednikovoj strani. No jednako važna je i strana nas primatelja. Tu se pojavljuje pitanje našega stava, naše pripravnosti da poslušamo otvorena srca i duha, naše nepristranosti i traženja dobroga umjesto isticanja lošega. Svaka propovijed bi trebala biti dobra. Čak i onda kada nas nešto u propovijedi jako povrijedi ili naljuti jer ljutnja, osobito ako je barem donekle kontrolirana, može biti dobra u svom djelovanju dok poput vatre pročišćava mnoge natruhe i predrasude vremena u kojem živimo, a pritom nas, ako joj dopustimo, uvijek može odvesti prema svojem drugom licu, a to je lice ljubavi. Suprotnost ljubavi nije mržnja, nije ni ljutnja, ove emocije zajedno sa svim nijansama između sebe zapravo se nalaze u suprotnosti s mlakošću i nezainteresiranošću. „Budući da nisi ni vruć ni hladan, nego mlak, ispljunut ću te iz svojih usta.“(usp. Otk. 3,15-16) Užasna je to prijetnja koju Bog kroz proročka usta upućuje dijelu svoje Crkve, ali i svima nama danas i ovdje. Svećenik na misi, u službi riječi i u euharistiji predstavlja Isusa. Pa ako je on to zaboravio, ne smijemo mi. Ako lošim vršenjem službe i životom na neki način zasjenjuje i pomračuje tu svoju ulogu, možemo pretpostaviti da će prije ili kasnije nekako položiti račune za taj propust, a možda s vremenom ponešto i ispraviti. No mi se time ne bismo trebali baviti, jer nije na nama da sudimo, nego se trebamo moliti i pitati – zašto se to događa nama. Zašto se upravo meni dogodio loš trenutak nekog propovjednika? Je li to bilo iskušenje da se vidi kako ću ja reagirati? Trebam li uopće reagirati na van i, ako da, kako? Može li taj isti loš trenutak (tako ga ja vidim) nekome drugome donijeti blagoslov i spasenje? Ako iz bilo kojeg razloga imam problem poštovati nekog propovjednika kao čovjeka, jesam li u stanju usmjeriti se na ono dobro kod njega, u propovijedi ne gledati njegove propuste, nego poslušati ono što je, bez njegova znanja, upravo meni namijenjeno? Ljudi smo i on i ja i svi oko nas. Kao ljudi imamo svoje tamne, mračne pa i jako mračne trenutke, ali i trenutke svjetla koje trebamo tražiti i osvijestiti kada se pojave. Kao što je dijamant jednako skupocjen u prljavim rukama razbojnika, gramzljivim rukama preprodavača, drhtavoj šaci siromaha i u gospodskim rukama kraljevim, tako i Božja Riječ sadrži unutarnju snagu koja se ne veže uz onoga tko nam je pruža. Budimo poput Zakeja, ne bojmo se pogledati u Svjetlo kada se pojavi jer u tom svjetlu nam se velikodušno i u punini ljubavi pruža sam Bog.

pixabay.com

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.