Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Put Križa – Put ka Svjetlu

U takvom kretanju i u najvećoj gužvi svatko od nas hoda sam, onako kao što će jednoga dana potpuno sam proći kroz prolaz na kraju života.
Objava 24. veljače 2021. 1 komentara 485 prikaza
Olga Horvat
Olga Horvat
Jedanaesta postaja - Isusa pribijaju na križ.

Svatko tko se uspinjao na bilo kakvu malo strmiju uzvisinu poznaje osjećaj protivljenja gravitaciji, usporavanje koje nas tjera da hodamo svjesno, s noge na nogu, bez žurbe koja nas vuče na nizbrdici ili opuštenog kretanja na ravnom putu. Uspon može biti lagan i ugodan, ali i vrlo mukotrpan i beskrajno dug. Sjećam se kako sam se u svojim planinarskim danima znala pitati – Što mi je to, zapravo, trebalo? – dok sam se posljednjim atomima snage, obamrlih nogu i pluća koja su polako otkazivala poslušnost i žarila sve jače i jače, vukla prema nekakvom cilju. Ipak, ne sjećam se da sam odustala. Došla bih do vrha i uživala u pogledu koji se pružao. Ako bi taj pogled ponekad izostao zakriven raslinjem, zastrt maglom ili velovima kišnih kapi, ipak bi me prožimalo ono istinsko zadovoljstvo da sam uspjela doći do kraja.

No što ako vrha nema, ako se sve pretvori u beskonačan tegoban hod uzbrdo u kojem ne vidimo prekrasne prizore oko sebe i zapravo jedva znamo da se uspinjemo, čeznući samo za završetkom toga beskrajnog napora. No kraja nema na vidiku, pred nama je samo uska staza kojom se oprezno krećemo, mjestimično obrasla mekom mahovinom ili posuta suhim lišćem, a mjestimično našpikana bridovima oštrog kamenja i stijena koje izviruju iz podloge po kojoj koračamo. Ipak, povremeno se uz rub puteljka prorijede stabla i gusto grmlje i dopuste nam pogled u daljinu. Tada se na trenutak sa zahvalnošću zagledamo u prostranu, suncem obasjanu ravnicu prekrivenu zlatnim žitnim poljima među zelenim šumarcima kroz koje spokojno teče velika mirna nizinska rijeka.

Kad se tako uspinjemo, u našoj nutrini se odvija jednako živahna aktivnost kao i izvana. Dok zadihani i umorni tražimo kamo ćemo upraviti sljedeći korak, naša se nutrina, oslobođena uobičajene izvanjske rutine, oslobađa i počinje titrati i kretati se u svom vlastitom ritmu. Ako smo na putu sami, misli se rađaju i živahno jure oslobođenim prostranstvima našega uma. Ako smo pak u društvu, one se razmjenjuju poput blaga koje smo upravo našli i želimo ga podijeliti s drugima.

Prije nekoliko dana sam tako koračala uzbrdo. Nisam se uspinjala na planinu, nego na brežuljak. Nisam bila sama, nego sa svojim najboljim prijateljem i životnim drugom. Brežuljak nije bio običan brežuljak, a put nije bio običan put, premda njegova neobičnost više ovisi o subjektivnom stavu onih koji njime hode, nego o izvanjskom izgledu. No izvanjski izgled je također neobičan. Velike mramorne i metalne skulpture, često zastrašujućeg izgleda, nisu dio uobičajenih puteljaka po parkovima i perivojima. Bio je to Križni put, onaj u Mariji Bistrici.

Križni put, Via Crucis, je vrlo osobit put, drevna pučka pobožnost koja se prije svega prakticira u korizmi. Taj put s četrnaest postaja Isusovog hoda do Golgote i uspona na nju stalno se ponavlja pa postaje naizgled uobičajen i, učinilo bi se možda nekome, dosadan u svojoj predvidivosti. No on je u stvarnosti vrlo raznolik, onoliko koliko su različiti ljudi koji njime kroče. Na Križni put se može uputiti velika skupina ljudi u procesiji s križem i svijećama i svećenikom koji predvodi molitvu. A može njime krenuti čovjek i potpuno sam, prolazeći pored šutljivih kipova ili slika. U takvom kretanju i u najvećoj gužvi svatko od nas hoda sam, onako kao što će jednoga dana potpuno sam proći kroz prolaz na kraju života.

Hodala sam tako u tišini subotnjeg poslijepodneva, noseći mnoštvo osjećaja i misli koje nisam uspjela uhvatiti i zadržati dovoljno dugo da bih ih mogla izreći. Nitko na takav put ne kreće sam niti samo za sebe i zbog sebe. Mnoge nevidljive životne niti zatitrat će ako smo uhvatili pravi trenutak, a mnoge će, premda prigušeno, dati do znanja da su tamo i da čekaju na svoj red.

Malobrojni posjetitelji hodali su istom stazom kroz prekrasan, zimi uspavani voćnjak. Na nekim još obamrlim stablima visjele su prošlogodišnje jabuke, poput neobičnih smeđih ukrasa na zakašnjelom božićnom drvcu. Pored nas su tiho prolazili brži hodači, a ponekad bismo mi nekoga prestigli. Neki su u rukama nosili molitvenike ili mobitele s tekstom, a neki, poput nas, nosili su samo sebe i svoju nutrinu.

Na ovom sam mjestu bila više puta i poznajem čar zajedničkog uspona u dugačkoj procesiji, onog spajanja molitve mnogih duša, ma kako različite bile, kada ih povežu koraci, riječi, molitve i pjesma „Stabat Mater“ koja svojom jednostavnom, drevnom melodijom prepunom beskrajne tuge nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Na svakom Križnom putu kojim sam prošla ostao je djelić mene, skroman prilog velikoj težnji svih putnika. Na nekima sam hodala, na nekima stajala na mjestu, na nekima čitala razmatranja. Putovi kojima sam prošla rastresena izmjenjuju se s onima u koje sam ulazila sabrana i uspjela takva ostati do kraja. Oni koji su dodirnuli srž u najdubljoj dubini moga bića izmjenjuju se s onima u kojima sam se mukotrpno borila za mrvice vlastite pažnje.

Ponekad mi na takvim posebnim mjestima i u osobitim situacijama dođu misli iz dubina iz kojih ih u uobičajenom stanju svijesti ne mogu izvući. Tako sam i sada, dok sam hodala u tišini, osim udaljenih ljudskih glasova i koraka osjetila dragu prisutnost. Bio je to iznenadan, potpuno neočekivan trenutak susreta s obje moje bake. Ne susret s bestjelesnim duhovima ili viđenje nepostojećega, nego vrlo stvaran odraz nikad zaboravljenog dojma, neopipljive topline koju su odavale dok su bile ovdje.

Marija Bistrica bila je mjesto čežnje moje bake Cvijete, tatine mame, koju je njezin otac još sasvim malu na ramenima donio iz Zagreba u Mariju Bistricu zasnježenim sljemenskim stazama čega se ona i u dubokoj starosti, a doživjela je gotovo sto godina, s ljubavlju prisjećala. Druga nam se baka pridružila u trenutku kada sam iznenada doživjela neopisiv osjećaj vlastite slobode.

Gledala sam zelenu travu, voćke koje su prema nebu pružale naizgled suhe grane i veliku crkvu pri dnu perivoja kojim smo se uspinjali, prekrasnu crkvu okruženu lijepim i manje lijepim kućama i osjetila sam veliku zahvalnost što se u tom trenutku nalazim ondje, a ta se zahvalnost prelila unatrag na one koje su mi svojim životima podarile ljepotu života koji živim. I kao da su načas ispreplele ruke zajedno s mojom mamom, pogurnule su me još dalje, još više, sretne što su dio tog uspona kojega sam i ja dio, povezana s njima i s onima koji će tek doći.

Dolazim do osme postaje u kojoj Isus tješi jeruzalemske žene i razmišljanje o njima i njihovoj sreći i nesreći vraća me u stvarnost. Nije im bilo dano shvatiti. Barem ne u tom trenutku. Možda kasnije, a to je povremeno sudbina svakoga od nas.

Kako se penjemo, tako se polako vraćam Križu kao središtu, tako teško prihvatljivom u današnjem labavom vremenu. Kakvo je vrijeme, takva sam i ja – spremna intelektualno prigrliti nužnost Križa, a pritom ostati u stanju relativne tuposti i ravnodušnosti. Jedanaesta postaja. Rimski vojnik visoko podiže čekić kojim će strašne čavle protjerati kroz osjetljivo tkivo osuđenikovih ruku. Kao i puno puta dosad sve u meni viče – Ne, nemoj, stani, ne čini to! – premda mi razum govori da bez tog čina nema pečata kojim je za sva vremena zapečaćen Novi zavjet. I shvaćam u tom trenutku, kao već puno puta do tada, kako sam daleko od bilo kakve istinske vjere, kako sam slaba i nesigurna, sve dok se ne odmaknem od posljednje iluzije o sebi i ponudim ono što u tom času imam: Bože, uzmi to malo, jedino što Ti danas mogu dati, a sutra će, možda, uz Tvoju pomoć, biti više.

Preostale postaje nižu se na putu, pozdravljam ih kao stare poznanike, ali danas više ništa ne mogu primiti. Zahvalnost koju osjećam dok sunce zalazi za padine medvedničkih obronaka spušta se na mene i ostaje sa mnom.

Put Križa je vrlo osobit put. Treba o njemu nešto naučiti, treba mu se prepustiti bez predrasuda, treba mu dozvoliti da teče kroz nas dok mi prolazimo njime. Postoje prekrasni tekstovi postaja Križnoga puta. Meni je najljepši Križni put Tomislava Ivančića, no svaki tekst donosi nešto novo, nešto važno, makar se radilo o sklepanoj molitvi koja nam je došla na pamet u trenutku dok smo stajali pred nekom od postaja. Postoje i mnoga mjesta na kojima se Put Križa nalazi. Ima ga svaka crkva u svojim prostorima, ponekad i na otvorenom gdje ima više mjesta za obilazak u procesiji. Ponekad je jako lijep, poput ovoga u Mariji Bistrici ili onoga na Trsatu. Ako i nije lijep, uvijek je dojmljiv. A neki su uistinu potresni, poput neobičnog niza slika u svetištu Jasna Gora u Częstochowi koje je naslikao poljski slikar Jerzy Duda-Gracz, uključivši u njihov snažan i osobit izričaj najstrašnije nevolje dvadesetoga stoljeća.

Križni put je vrlo osobit put, posebno blizak onima koji su u životu doživjeli velika zla bez da su i sami postali zli i ogorčeni. Postoje i drugi snažni putovi, poput manje poznatog prelijepog Puta Svjetla i mnogih hodočasničkih putova. Neki su udaljeni i dopuštaju da dugo čeznemo za njima prije nego što nas pozovu na susret, a neki su gotovo pred našim vratima, a njih je najteže prepoznati. Sve su to naši putovi, naši prolazi, oni koji nam govore dok njima koračamo. Možda nisu tako snažni poput Puta Križa ili Puta Svjetla posvećenih svojim začetkom i koracima onih koji su njima prolazili, no za nas su važni, privlačni, vazda novi i uvijek ispunjeni čežnjom. Naći ćemo ih u planinama, ali i u obližnjem parku; u šumama, ali i na gradskom nogostupu. Ne dopustimo da buka svakodnevice nadjača njihov tihi zov. Nisu El Camino, ali su ovdje, pristupačni, stvoreni za nas kao i mi za njih. Treba ih samo prepoznati i dopustiti im da nam pruže ono zbog čega smo se na njima našli.

 

Olga HorvatFoto: Olga Horvat 1 / 10

  • romobil:

    Bog mora proliti nečiju krv da bi se univerzum popravio... odmah da povjeruješ...