Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Put srca - kako sam došla salezijancima

Upravo njemu sam u tom trenutku bila poslana i on me je prihvatio – prvi mi je otvorio velika, teška vrata svijeta za kojim sam dugo čeznula i koji sam tada počela upoznavati.
Objava 20. siječnja 2021. 0 komentara 456 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Susret s Učiteljem najveći je dar.

Malo mi je to danas neobično, ali prije tridesetak godina nisam poznavala nijednog svećenika. Upoznala sam, doduše, neke ljude koji su bili svećenici, prilično površno, ali to nije bilo to. Ništa nisam znala o njima, ili gotovo ništa, iako sam puno čitala o svemu pa tako i o svećenicima. No čitati o svećenicima ne znači poznavati ih. Jako malo sam znala o tome što zapravo rade, kako razmišljaju, zašto su tako neobični i drugačiji od drugih. U svakom slučaju, svećenik je za mene godinama bio čovjek u crnom kojeg bih pozdravila s „Hvaljen Isus“ i, premda ne sasvim ravnodušna, otišla dalje. Godinama sam željela više od toga, ali nisam znala kako do toga doći. Bilo je tu nekih mojih neuspjelih pokušaja da se uključim, približim životu za kojim sam nejasno čeznula, a za neuspjeh sam osim svoje lijenosti smatrala odgovornom i svojevrsnu suzdržanost na koju sam nailazila s druge strane. Sada znam da sam ja bila ta koja tada još nisam bila spremna za susret.

Kada malo zagrebem po svojim najstarijim sjećanjima, nalazim još materijala za priču o tim ljudima u crnom. Voljela sam ići na misu kada bih se nekim slučajem u nedjelju zatekla kod bake i djeda, tatinih roditelja. Na misi se lijepo sviralo i pjevalo, gorjele su svijeće i sve je bilo puno svjetla, a prije Božića su me neodoljivo privlačile Jaslice čiju sam priču davno upoznala, iako ne i shvatila. Svećenik je bio središnji lik na misi i svi su pažljivo pratili što radi pa sam ga tako i ja mogla u miru pogledati. Na sebi bi imao neobičnu, ali jako lijepu odjeću, nešto bi naglas čitao, zatim govorio, onda pomicao posuđe neobičnog izgleda i manje posudice koje su se nalazile na velikom stolu koji se zove oltar. Činilo se kao da u jednom trenutku pere ruke, a ponekad prelijeva tekućinu iz jedne posudice u drugu. Pri kraju zajedno sa svima moli Očenaš koji sam i ja znala i bila sam ponosna na to. Baka me je naučila Očenaš, Zdravomarijo i Slava Ocu prije nego što sam naučila čitati, a to je bilo dosta prije moje pete godine kada sam već zauzeto proučavala  slikovnice i stripove. Sasvim na kraju, nakon što bi iz prekrasne posude zlatnog sjaja nahranio sve ljude u crkvi (osim mene, jer ja sam premala, rekli su mi), svećenik bi oprao posuđe i obrisao ga bijelim ubrusom. To bi jako dugo trajalo, sve dok se na kraju nije prekrižio pa smo se prekrižili i mi, a onda bi on otišao kroz nekakva zabranjena vrata i nije se više vraćao. Tada smo smjeli otići i mi, ali baka je obično željela još malo klečati pred kipom Djevice Marije koja stoji ispred špilje, mračne i pomalo zastrašujuće, ali nedovoljno zanimljive da dulje zaokupi moju pažnju. Neko vrijeme sam stajala pored nje gledajući druge lijepe stvari, sv. Antu za kojega mi je baka uvijek dala novčić da mu ubacim u škrabicu do nogu, a bacila bih pogled i na Duha Svetoga koji je širio krila na stropu crkve. Mama mi je rekla da se ta ptica tako zove i zapamtila sam ga upravo zbog neobičnog imena. Nakon toga bismo djed i ja ostavili baku pred onom špiljom i izašli van. Djed bi me držao za ruku i uvijek je nešto lijepo i zanimljivo pričao, a kada bi baka izašla kroz velika vrata, zajedno bismo otišli u slastičarnu na kremšnite, da nedjelja bude savršena. Tako bih mogla opisati svoj djetinji doživljaj misa na koje sam išla s bakom i djedom, obično u Petrovu crkvu u zagrebačkoj Vlaškoj ulici u kojoj su se vjenčali moji roditelji, a puno kasnije i moj sada već dugogodišnji životni suputnik i ja.

Mogla bih sada napisati cijeli roman o beskrajnom i naizgled besciljnom lutanju kroz svojevrsnu pustinju u kojoj sam tek postepeno otkrivala što uopće želim i što zapravo tražim. Vođena snažnom čežnjom povremeno sam pokucala na neka vrata i bivala odbijena ili sam se sama od njih okretala i odlazila. Svijetli i lijepi trenutci izmjenjivali su se sa sivima u svojevrsnom plesnom ritmu, a život je naprosto tekao onako kako je valjda bilo predviđeno davno prije nego što sam se rodila. Kasnije, kada sam već odavno odrasla i postala dostojna da budem hranjena onom hranom iz zlatne posude u koju sam tako željno gledala kao dijete, molila sam, najprije površno, a zatim sve sabranije, ne danima, nego mjesecima i možda godinama, da mi se vrati ona vjera u Isusa kakvu sam imala kao dijete. I kako često biva, iskreno izrečena želja odjekuje i pojačava se u svemiru da bi se vratila i u izobilju prelila čašu onoga koji je nešto iz dubine zamolio.

 

Ovdje ću stati i ispričati svoje prvo poznanstvo sa svećenikom. Odonda su prošla gotovo tri desetljeća. Domovinski rat se tek malo bio odmaknuo od svojih početaka, nekoliko mjeseci ranije smo bili priznati kao samostalna država, a ja sam usred te uzburkane stvarnosti koja je sve manje sličila onome što sam ranije poznavala iznenada susrela čovjeka svoga života. Vrlo brzo smo se prepoznali i bili svjesni da želimo zauvijek ostati zajedno, sa svime što to „zauvijek“ može donijeti sa sobom.

Jedna od mnogih stvari koje su mi se kod njega svidjele bila je i predanost vjerskoj praksi. Onoga časa kada sam shvatila da je moj dečko praktični vjernik, premda nisam znala da se to tako zove, nešto je u meni veselo kliknulo, kao kada malo dijete trči za starijom braćom izvikujući ono poznato – „Idem i ja!“ Znala sam da ću sada konačno početi pospremati osjetljivo, dugo potiskivano i skrivano područje na kojem sam se toliko puta bespomoćno sklizala, padala i koprcala u godinama koje su prethodile. Jedino nisam znala da je to zapravo nastavak avanture koja nikada ne završava jer Ljubav je vječna, iako se mijenjaju njezina lica. Davno me je mama naučila da je ljubav poput biljke koju treba stalno zalijevati ako želimo da se održi i preživi. Govorila je to o ljubavi između muškarca i žene. No s vremenom sam naučila da to vrijedi za sve, baš sve oblike ljubavi kojih je bezbroj u ovom našem svijetu. Tako sada živim svjesno noseći svoju kanticu vode i čekajući što će mi budućnost donijeti.

U svakom slučaju, naš životni susret imao je za posljedicu još jedno dragocjeno poznanstvo. Susrela sam don Franju koji je tada bio župnik župe Marije Pomoćnice na Knežiji, a u njegovu skupinu katekumena uključila sam se nakon što je baka nazvala župu i pitala pripremaju li oni ljude za vjenčanje. Na pripreme za brak uputio nas je u Petrovu crkvu, a na Knežiju sam išla kako bih sa skupinom od oko 25 tražitelja dobila pouku u vjeri i sakramente koji su mi nedostajali. Živo pamtim ljubazno i uvijek nasmiješeno lice našeg voditelja koji je mirno i strpljivo objašnjavao sve što je zanimalo tu oveliku skupinu relativno mladih ljudi. Sjećam se njegovog sasvim jednostavnog tumačenja vjere u Boga koje je raspršilo mnoge moje dotadašnje sumnje i nedoumice. Nije stvar bila u tumačenju, nego u onome tko je tumačenje iznjedrio iz svoje vlastite nutrine. Preda mnom je bio dobar i ljubazan, poštovanja vrijedan čovjek čije jednostavne riječi sam mogla s lakoćom i u potpunosti prihvatiti.

Uputio nas je da zamislimo toranj na Sljemenu i razmislimo o mogućnostima kako doći do njega. Svi žele doći do tog tornja, kao što svi ljudi žele susresti Boga, ma koliko to poricali. Netko ide najkraćom, najbržom, ali i najstrmijom planinarskom stazom. Netko obilazi oko brda i pronalazi blagi uspon. Netko se zadržava u dolini i nikako se ne odlučuje početi penjati. Netko mu okrene leđa i krene u suprotnom pravcu, a kako je zemlja okrugla, na kraju dođe onamo odakle je krenuo i popne se do tornja s druge strane. I svi su ti putevi vrijedni i važni.

Kada sam upoznala don Franju nisam još uistinu znala tko su salezijanci, premda nam je on i to pojasnio. No sjećam se slike utemeljitelja Salezijanske družbe, sv. Ivana Bosca, koja je visjela na zidu vjeronaučne dvorane, a sličnost između njega i njegovog duhovnog sina don Franje koji je sjedio za stolom bila je očita. Imao je, činilo mi se, slične crte lica, kosu i odjeću – viđali smo ga odjevenog u reverendu – dugačku crnu halju s malim gumbićima s prednje strane. Mirno je sjedio pred nama i ništa ga nije moglo izbaciti iz takta, čak ni eksplozija ručne bombe koju je netko detonirao jedne večeri u neposrednoj blizini Crkve – eksplozija je bila tako jaka da se sve zatreslo, stakla su zazvečala, a većina nas se našla u čučnju pored svojih stolica. Don Franjo je savršeno mirno sjedio na svome mjestu i smješkao se, a onda polako ustao i otišao pogledati što je to bilo. Nastavili smo s poukom tamo gdje smo stali, a kada je došlo vrijeme odlaska, vani više nije bilo nikakve opasnosti.

Proveo nas je i kroz crkvu. Pokazao nam je dijelove koje sam poznavala i one unutarnje, nepoznate, koje ću tek puno kasnije bolje upoznati. Zapamtila sam i jednu njegovu priču - da svaki župnik želi nečime doprinijeti crkvi u kojoj je službovao pa je tako i on nešto učinio - dao je presvući ukrasnim mramornim pločama dotad gole stupove koje i danas često gledam, onakve kakvi su bili prije tridesetak godina. I svaki put se prisjetim te priče. Nije to rekao kako bi se pred nama pohvalio, nego je naglasio kontinuitet zajednice koji tada još nisam shvaćala, a koji se djelomično manifestira ovako materijalno, a djelomično duhovno, onime što ostane u srcima ljudi. Budući da redovnici nemaju vlastita novčana sredstva jer imaju zavjet siromaštva, dar se sastojao u tome da je svojim djelovanjem, usmjeravanjem postojećih sredstava, uljepšao taj prostor kao ostavštinu svima koji ga pohode.

U ono vrijeme još nisam znala za prispodobu o radnicima posljednjeg sata i iz puno razloga o kojima ću nešto i napisati ako bude prilike osjećala sam se loše zbog svog kašnjenja koje mi se činilo nenadoknadivo. No u tom pravom, odlučujućem trenutku, don Franjo mi je, ne znajući tko sam, zašto sam tamo, kamo idem i gdje ću jednom završiti, pružio ruku na način koji nikada neću zaboraviti. Upravo njemu sam u tom trenutku bila poslana i on me je prihvatio – prvi mi je otvorio velika, teška vrata svijeta za kojim sam dugo čeznula i koji sam tada počela upoznavati.

Dvadesetak godina kasnije stajala sam na rubu velike skupine ljudi koja se na Mirogoju opraštala od toga dobrog svećenika i redovnika i zahvaljivala za dar njegovog života. Ne znam što bi se dogodilo da sam umjesto njega susrela nekog mrzovoljnog i neljubaznog čovjeka. Vjerojatno bih se okrenula i otišla, a vrata bi ostala zatvorena do sljedeće prilike. No to se nije dogodilo. Ovako svaki put kada ga se sjetim, vidim tračak svjetlosti koja nas je i bez stvarnog svjetovnog poznanstva učinila ocem i kćeri u Kristu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.