Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Različita lica jednoga Božića

Upravo u ovakvim trenutcima kakve zasigurno nismo nikada očekivali niti priželjkivali možemo pod neokićenim borom otkriti lice Božića koje smo u svojoj gotovo djetinjoj samodostatnosti, možda i svojevrsnoj nehotičnoj bahatosti, gotovo zaboravili.
Objava 22. prosinca 2020. 0 komentara 211 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
U skrovitosti naše nutrine iskonski smisao Božića stapa se s izvanjskim slavljem u neraskidivu cjelinu.

Vrijeme teče, približava se kraj kalendarske godine čijeg se rednog broja još neko vrijeme nećemo rado prisjećati. Božić nam već kuca na vrata, a on je važna postaja za nas putnike između Neba i Zemlje. Mogla bih se sada raspisati o nekom davnom, sretnom Božiću dok su mama, djedovi i bake bili živi i još povrh toga mladi i puni pouzdanja kojim su kao nekim nevidljivim plaštem prekrivali nas djecu, o mirisima i okusima djetinjstva, o tamnom zelenilu mirisne jelke ukrašene prelijepim kuglicama koje su zagasito svjetlucale u mraku sobe kada bih, drhtureći od hladnoće i uzbuđenja, rano ujutro na Božić dodirivala poklone zamotane u crveni celofan koje je Isusek tamo ostavljao za brata i za mene, uporno izbjegavajući sve naše pokušaje da ga uhvatimo na djelu. Isusek je bio pravi mali Superman, nabavljao je negdje taj prekrasni crveni celofan koji nigdje drugdje nisam viđala osim na tim poklonima, a uspijevao je osim toga na neki tajanstven način knjige na hrvatskom donijeti u Sloveniju gdje se one u knjižarama nisu mogle kupiti pa sam tako u tim ranim jutarnjim satima najljepšeg dana u godini postajala sretnom vlasnicom lijepih novih knjiga: Heidi, Bambi, Bambijeva djeca, Blizanke, Kroz pustinju i prašumu i još mnogih drugih. Ta pojava je meni bila krunski dokaz, a također  i neoborivi argument za postojanje Isuseka kada bi me neki klinci u školi uvjeravali da njima darove pod bor stavljaju mama i tata. Tek mi je puno kasnije postalo jasno koliko su truda i planiranja uložili moji roditelji kako bi sve bilo savršeno.

To sretno djetinje uzbuđenje zbog Božića nije moglo trajati zauvijek, no zamijenilo ga je veselje druge vrste, ne manje od opisanoga. Božić je blagdan svjetla, proslava Otkupiteljeva rođenja, blagdan mira i obiteljskog okupljanja. No, nije li on i više od svega toga? Je li Božić možda postao manje lijep i manje značajan u vremenima kada nas tišti situacija za koju smo se još nedavno, negdje krajem ljeta, nadali da će se rasplinuti poput noćne more kada se probudimo? No ako to i jest noćna mora, čini se da buđenje do daljnjega nije izgledno. I upravo u ovakvim trenutcima kakve zasigurno nismo nikada očekivali niti priželjkivali možemo pod neokićenim borom otkriti lice Božića koje smo u svojoj gotovo djetinjoj samodostatnosti, možda i svojevrsnoj nehotičnoj bahatosti, gotovo zaboravili.

Djetešce čije se rođenje slavi nije na svijet došlo u toploj sobi uz umirujuće prisustvo babice i liječnika, nego u mračnoj i hladnoj štalici gdje su ležeći uz mlade roditelje na teškoj kušnji mirno preživale strpljive životinje; nije bilo povijeno u svježe iskuhane bijele tkanine, nego u krpe koje su roditelji sa sobom ponijeli na putovanje na koje uoči ženinog poroda nisu ni željeli poći; nije bilo položeno u mekani krevetac prostrt upravo za njega, nego u grube drvene jasle ispunjene slamom i sijenom koje su jele životinje. Bilo je mračno u tom tijesnom prostoru uređenom za boravak blaga. Roditelji su sasvim sigurno osjećali nelagodu na pustopoljini izvan gradića u kojemu se za mladu rodilju nije mogao naći skromni kutak u sigurnosti ljudskog društva. Hladna prostorija u kojoj se dijete rodilo mirisala je na znoj i izmet životinja, no to je donosilo i toplinu, onu toplinu koju mladi roditelji i njihovo još nerođeno dijete nisu dobili od ljudi. Upravo krajnje siromaštvo i nevolja obilježili su taj prvi od svih Božića. A ipak je sve bilo upravo tako kako je trebalo biti.

Ukrali su nam Božić, kažu? Nema lampica, nema adventa s onim rijekama ljudi koje sporo gmižući prolaze gradom, u potrazi za doživljajima koje treba iskusiti, od kuhanog vina i germknedli do glazbenih i drugih događanja garniranih trepćućim lampicama na drveću, borovima, štandovima i svim mjestima koja se mogu dohvatiti. To je sve lijepo i dobro, radost i opuštanje normalne su potrebe ljudi. Samo, čini se da smo u toj životnoj karavani izgubili nešto važno. Treperenje nebrojenih lampica u našim gradovima diljem svijeta svojom je umjetnom svjetlošću, premda lijepom, prekrilo i od očiju sakrilo onaj blagoslovljeni mrak prve badnje noći.

Nije samo svjetovni advent naizgled nestao, prigušila su se adventska svjetla i u crkvama, pjesma je gotovo utihnula, a i molitva se jedva čuje. Ograničen je pristup misama, sakramenti, blagoslovi i ostale dragocjene blagodati vjerničkog života sve su nedostupniji, premda nisu zabranjeni, ali su ih strah i oprez odmaknuli na određenu distancu, poput one koje se po preporukama epidemiologa držimo već mjesecima. No je li zapravo onaj uobičajen život praktičnih vjernika koji je prethodio ovome „novom“ bio dobar? Nije li nam on možda u prevelikoj mjeri postao navikom, samome sebi svrhom? Naravno, svojom postojanošću i rutinom ulijevao nam je toliko potrebno pouzdanje, a postojani tijek liturgijske godine uljuljkivao nas je u sigurnost koja je dobra za tjelesno i duševno blagostanje, ali u pretjeranim dozama može odvratiti pozornost od bitnoga. Nažalost, često privid sigurnosti mora nestati da bismo počeli tražiti istinsku sigurnost i shvatili da je ovdje nema.

Svako živo biće koje na zemlji udiše slatki zrak jednom će ga morati posljednji put izdahnuti i vratiti se u prah od kojega je sazdano. To je zakon prirode u kojoj živimo, one materijalne u kojoj ni najčvršći kamen nije vječan. Svi to znamo u teoriji, a u praksi nastojimo to na razne načine potisnuti i zaboraviti. Kao i sve ostalo, tako i to može biti i dobro i loše. Potiskivanje je dobar i legitiman obrambeni mehanizam koji nam omogućava normalan život, postojanje ovdje i sada u životu za koji smo rođeni na Zemlji. No pretjerani zaborav može imati teške posljedice u trenutcima buđenja koji dolaze prije ili kasnije.

Donedavno smo možda imali veliko pouzdanje u zdravstveni sustav. To pouzdanje je bilo i još uvijek jest sasvim opravdano, sve dok u svojim očekivanjima ne izlazimo iz granica realnih mogućnosti. Prije dosta godina sam srela jednu poznanicu iz kvarta koja je hodala ulicom i plakala. Pitala sam je što se dogodilo, a ona mi je odgovorila da je teta u vrtiću njezine djece umrla, a sigurno nije trebala umrijeti jer je bila mlada i zdrava i jer je samo otišla na rutinsku operaciju uklanjanja polipa. Zapamtila sam taj događaj upravo zbog njezinog nepokolebljivog uvjerenja da ta žena, neka počiva u miru Božjem ma tko ona bila, nije trebala umrijeti.

Bila su to relativno sretna vremena u kojima se nismo uznemiravali zbog malo kašlja ili temperature jer, ako zagusti, imamo antibiotike i druge lijekove u čiju djelotvornost unatoč upozorenjima nismo sumnjali. Tako smo sve donedavno uljuljkivali sebe u lažnu sigurnost koja bi potrajala sve dok nama samima ili nekome od nama bliskih ne bi „zagustilo“ pa bismo posljedično kao pojedinci shvatili koliko smo zapravo krhki i koliko su nedostatna i nepouzdana u svom djelovanju sredstva koja imamo na raspolaganju. Sada smo pak kao društvo suočeni s nama neobičnom i teže prihvatljivom činjenicom koja je našim starima zapravo bila uobičajena, da su došla vremena kada je iz više razloga postalo nezgodno oboljeti od bilo koje iole ozbiljnije bolesti, a ne samo od sveprisutne agresivne i potencijalno vrlo opasne viroze koja samom širinom svoga zahvata u svjetsku populaciju ugrožava mnoge, a posljedicama obuhvaća gotovo sve.

Nezgodno je u ovom trenutku biti i žena koja rađa dijete, puno teže nego prije nekoliko mjeseci u takozvanim razvijenim zemljama. U ostalima je to nezgodno i teško oduvijek. Živo se sjećam i meni ne tako davnih ratnih godina kada sam bila gotovo sretna što još nije došlo vrijeme da i ja na svijet donosim djecu jer sam znala da mnoge moje vršnjakinje rađaju za vrijeme uzbuna, pod kišom projektila, u podrumima bolnica, u kućnim skrovištima i u drugim teškim, ponekad i strašnim uvjetima. Kada djetetu dođe vrijeme da se rodi, ono se rađa ne pitajući što će ga dočekati vani – topla soba i mekan krevetić ili dronjci umjesto pelena i tvrda slama među životinjama u štali, a možda i oluja, kiša granata, glad i zlostavljanje u nekom davnom ili manje davnom logoru.

Sve se to skriva u otajstvu Božića, sve radosti novoga života, ali i strahovi i nevolje staroga. Sve je to dočekalo i dječačića koji se rodio u betlehemskoj štalici. Radosno uzbuđenje i prvi dodir bezuvjetne ljubavi roditelja. Neodoljiv sjaj Božićne zvijezde, vjesnika neizmjerne radosti koja je u posjet dovela pastire, one koji su bili kao djeca i znali se od srca radovati dolasku Kralja, premda su vidjeli da je rođen u većoj oskudici od one u kojoj su oni sami provodili život. Trenutak kraljevske raskoši svjetlucavog zlata i zamamnih mirisa i uranjanje u dubine drevne mudrosti prilikom poklonstva trojice mudraca utjelovljenoj Ljubavi koja će svijetom pronijeti novo učenje ne zaboravljajući staro. Progonstvo u prvim danima života, uza svu strahotu i užas divljačkog pokolja nevine dječice. Godine izbjeglištva u Egiptu do trenutka smrti ubojice i progonitelja. Sve je to dio Božićne priče, ponekad teške i mučne, a ponekad pune neopisive radosti. Prihvaćanju onoga teškoga i mučnoga dijela pomalo nas uči i ovaj Božić. Ne zatvarajmo oči i ne okrećimo mu leđa, dočekajmo ga raširenih ruku i u tišini svoga srca zahvalimo za pouku koju nosi u sebi.

Svim ljudima dobre volje od srca želim sretan i blagoslovljen Božić!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.