Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Vrane i miševi - neželjeni gosti

"Varietas delectat" - raznovrsnost razveseljava i čini da nam na ovom svijetu nikada nije dosadno.
Objava 09. ožujka 2022. 1 komentara 1504 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Suživot s njima vježba je strpljivosti

„Lako je voljeti čovječanstvo, teško je voljeti ljude“, reče netko pametan i ostade živ. No, činjenica je da je često zaista lakše voljeti ljude općenito, nego pojedince. Pojedinac ima cijeli niz osobina koje nam odgovaraju ili ne odgovaraju i o prevazi onih koje su nam drage i simpatične ovisi naš pozitivan stav prema njemu. Slično se događa i sa životinjskim i biljnim svijetom. Lako je voljeti i hvaliti prirodu dok za nju ništa ne moramo otrpjeti. No, čim nam nešto zasmeta, skloni smo nesretnu pojavu zasuti drvljem i kamenjem. Tako pojedine životinje pa i čitave vrste vrlo brzo od prekrasnih stvorenja postaju štetočine koje treba bez milosti istrijebiti. Ipak, najčešće je stvarna situacija negdje između dvije krajnosti i na nama je da ih nastojimo pomiriti uz što manju štetu po nas i po prirodu u kojoj svi zajedno boravimo za života.

Nedavno sam pročitala na Facebooku jedan post o vranama. Autorica teksta se jako naljutila na te glasne ptice pjevice neugodna glasa i pitala je na koji broj se može javiti onima što dolaze skidati gnijezda. Ne bih išla na drastična rješenja poput skidanja gnijezda ili ubijanja ptica, no mislim da se čovjek ipak treba do neke mjere zaštititi od divljeg života koji mu agresivno ili manje nametljivo, ali uporno upada u svakodnevicu. Ima tu raznih rješenja od kojih mi je zanimljivo jedno po kojem se pticama podmeću mamci – ne napunjeni otrovom, nego kontraceptivima kako bi se dugoročno smanjila njihova populacija. Nisam stručnjak i ne znam ima li pritom nekih većih negativnih posljedica po jedinke, ali imam dojam da bi usporavanjem progresivnog razmnožavanja tih gradskih spadala bez ozbiljnijih prirodnih neprijatelja mogao biti vuk sit, a koza ostati cijela. No, ono zbog čega mi je spomenuti post uopće zapeo za oko i ostao u pamćenju je golema količina agresije koju su ljudi nemilice izlijevali u komentarima – ne na ptice koje svojim glasanjem i izlučevinama ipak zagorčavaju život svojih ljudskih susjeda, nego na gospođu koja je, iznervirana bukom pod svojim prozorom, postavila to sasvim razumljivo i legitimno pitanje.

Zapravo sam ga još davno i ja postavila, samo ne javno, nego osobno, stručnjaku za ptice. Odgovori koje sam dobila nisu nimalo ohrabrujući. Zakonom zaštićene bučne pernate napasti ne mogu se tako lako udaljiti iz naših sredina iz vrlo jednostavnog razloga – uz nas imaju hrane u izobilju. Desetak kilometara udaljeno zagrebačko smetlište na Jakuševcu izvor je prehrambenih artikala za ogroman broj vrana, riječnih galebova i drugih ptica. Nepopularno skidanje gnijezda vrana koje se ponekad uistinu provodi, uporaba sokolova za lov na vrane, čavke, gačce i što li već ono crno i sivo grakće pod našim prozorima, podmetanje kontraceptiva za koje kažu da nije baš učinkovito, gađanje ptica zračnim puškama, praćkama i sličnim priručnim oružjem koje ponekad u ruke uzmu srditi stanovnici kvartova u kojima se naselio veći broj jedinki, sve to skupa uopće ne dovodi do željenog rezultata – trajnog odlaska napornih životinja u nenaseljene dijelove grada ili nekamo u okolnu prirodu.

Davno sam dobila jasnu pouku o tome što se događa kada dođe do nekontroliranog razmnožavanja životinja u čovjekovom stambenom prostoru. Kada smo se prije dosta godina s roditeljima preselili iz stana u kuću, doživjeli smo najezdu miševa. Najprije se pojavio jedan miško, prekrasno stvorenjce smeđe dlake i sjajnih očiju. Uhvatila sam ga u plastičnu vrećicu u koju je ušao jer je u njemu bio ostatak šećerne table – one loše čokolade s premalo kakaa da bi se uopće smjela nazivati čokoladom. No, mišu je očito prijala i uspjela sam ga zarobiti dok se on očajnički pokušavao iskobeljati iz šuškavog kaveza. Mama je rekla da su kućni miševi sivi, a ovaj je bio smeđe boje pa sam ga po kratkom postupku defenestrirala – izbacila kroz prozor u vrt kamo je, činilo mi se, spadao. Naivno sam vjerovala da je sam i da je slučajno zalutao u naš stan. No, maleni se već sutradan vratio. Barem sam ja mislila da je to onaj isti koji je odletio kroz prozor i veselo otrčao na travnjak. Mama se tada uozbiljila i izvukla adut iz rukava – kupila je na placu orahe u ljusci i odvojila dva ili tri stara lonca za mišolovke kojih se sjećala iz djetinjstva. Uzeli bismo čačkalicu (one nekadašnje bile su čvršće od današnjih koje pucaju na najlakši dodir) i rukom ih utisnuli u orah – na mjestu gdje se spajaju dva dijela ljuske, a na kojem je rasla peteljka dok je plod bio na stablu i koje je mekše od tvrdih drvenastih ljuski. Na tako uglavljenu čačkalicu stavljali smo komadić dimljenog špeka koji je trebalo učvrstiti tako da se ne može lako skinuti. Orah smo podmetnuli pod rub staroga lonca i postavili na komad daske ili iverice. Čačkalica sa špekom bila je na unutarnjoj strani, ispod lonca. Miš se trebao provući pored oraha ispod pridignutog ruba lonca i ondje početi jesti špek što bi aktiviralo klopku. Lonac bi pao na podlogu i miš je ostao zarobljen ispod lonca. I zaista, već smo prve noći začuli zvuk pada lonca i otrčali do mjesta gdje se nalazila mišolovka. Mama je sasvim malo pridigla rub i mogli smo vidjeti nježan maleni nosić s brkovima kako se pomiče u pokušaju da se dokopa slobode izvan mračne klopke u kojoj se zatekao. Naravno, ni taj miš nije platio svoj ulazak u naš stan glavom, nego smo ga odnijeli preko ceste i još malo dalje na veliki travnjak na kojem je mogao mirno nastaviti živjeti svojim mišjim životom. Odnijeli smo tako i drugog i trećeg i još nekoliko njih i uvjerili se da se miševi ne vraćaju, nego da ih ima više nego što smo mislili. Počeli su se i razmnožavati pa bismo s nepristupačnih mjesta u zidovima čuli cviljenje sitnog podmlatka koji se očito pripremao za nastavak invazije na naš životni prostor. Naravno, to nismo mogli dopustiti i miševi su svoj upad na naš teritorij na kraju ipak platili glavom čega se vrlo nerado prisjećam.

Sjećanje na taj neugodan doživljaj ostalo mi je kao podsjetnik da ne možemo dopustiti nekontrolirano razmnožavanje štetnika u svom životnom okruženju. To može biti jako loše po našu kvalitetu života i naše zdravlje. Miševi svojim izlučevinama zagađuju mjesta na kojima se zadržavaju, a premda u ono doba još nismo znali za opasnu mišju groznicu, znali smo da prenose neke bolesti. Jesmo li trebali dopustiti da nam ti mali gnjavatori preplave stan i iseliti se? Naravno da nismo, nitko nam takvo nešto ne bi savjetovao. Nije bilo dvojbe tko treba opstati, miševi ili mi, bez obzira na naše iskrene simpatije prema tim toplim grudicama života koje su se vrlo brzo pretvorile u pravu tlaku i noćnu moru. Dileme vjerojatno ne bi uopće ni bilo da su u pitanju bile zmije, ose, stršljenovi, mravi, štakori, puhovi ili neke druge životinje koje rado upadaju u prostor koji smo mi sebi prisvojili i uredili za život.

Zašto je onda danas gotovo svetogrdno postaviti pitanje uklanjanja vrana koje mnogima smetaju i to još uz potpitanje kako to srediti na human i civiliziran način? Ne bojim ih se sve dok me ne napadnu u jatu, a to se, nadam se, događa samo u filmovima strave čiji je preteča bio slavni Hitchcockov film „Ptice“; nisu mi ružne, naprotiv, dok su mlade i imaju uredno i sjajno perje, najčešće su mi lijepe; ne sviđaju mi se njihovi napadi na gnijezda i mladunce drugih, manjih ptica, ali i to se može shvatiti kao održavanje prirodne ravnoteže jer vrane i njihovi srodnici su odlični prirodni čistači. Dugo je trajalo dok nisam shvatila da sadržaj koševa za smeće u parku i uz ulice ne razbacuju obijesni ljudi, nego upravo naše sive vrane koje tako dolaze do hrane koju smo u njih ubacili. Postavljanje metalne zaštite na otvore koševa bitno je smanjilo tu rabotu. Volim gledati, zapravo sam oduševljena i zadivljena svaki put kada vrana s visine baci orah kako bi se razbio, a ona se dočepa slasne jezgre. To one uče jedna od druge i znanje se proširilo jer prije petnaest ili dvadeset godina sam o tom njihovom izumu samo čitala, a sada gledam posvuda. Vrane volim promatrati i svjesna sam da i one gledaju mene, ali mi to ne smeta. Naprosto su znatiželjne ili barem tako djeluju. Poznato je da se radi o izuzetno inteligentnim pticama – činjenica je to koju treba usvojiti i uklopiti u svoj odnos prema tim pernatim lopužama. No, ipak, uza sve te pohvale, njihovo glasanje mi je zaista jako neugodno, osobito kada se razderu noću, možda uplašene pojavom kakvog predatora koji vreba iz mraka. Glasno graktanje koje para uši, osobito zimi, ipak nije nešto što ne bih mogla tolerirati zbog „mira u susjedstvu“. No, izmet koji pada iz njihovih gnijezda, a koji ponekad ispuštaju i u letu, zaista mi je krajnje odbojan. Puno puta sam povukla uzicu psa koji je počeo njušiti bijele mrlje na asfaltu ili drugdje. O pranju kose ili odjeće nakon pogotka „u sridu“ ne bih trošila riječi, to je svakome poznat neugodan događaj. I da se vratim pitanju popljuvane gospođe „vranomrziteljce“- mogu samo reći da je savršeno razumijem, jednako kao što mi je bjelodano da vrane ipak ne znaju što čine i do koje mjere frustriraju ljudske susjede svojim prirodnim ponašanjem.

Treba li, dakle, pretjerivati u štićenju baš svakoga života? Mislim da moramo nastojati sačuvati upravo to – svaki život koji je već rođen, no jako je teško zamisliti svijet u kojem ne bismo pokušavali zaustaviti nadiranje hordi novorođenih štetnika, kao što se nama dogodilo s miševima. Mnogi od nas vole životinje. No, ako dopustimo da se one previše razmnože, samim tim dopuštanjem, odustajanjem od sprječavanja, zapravo smo postali sukrivci, osim za štetu koju te životinje naprave, također i za njihov progon i tamanjenje. Zbog toga trebamo mudro postupati i paziti da ne upadnemo ni u jednu krajnost. Također se kroz takve situacije, uz malo strpljenja i ustrajnosti, učimo trpeljivosti prema prirodi, ali i prema drugim ljudima.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • vknez:

    Najveća štetočina na planeti je čovjek i upravo radi na tome da sam sebe istrijebi.