Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

S maskom i bez nje

Tvrdnja da djeca i mladi doživljavaju nesagledivu i, implicira se, nepopravljivu štetu, nije mi nimalo sjela. Nije im nimalo lako, rekla bih, ali se ne bih složila s time da je šteta nesaglediva i nepopravljiva.
Objava 07. rujna 2021. 0 komentara 227 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Oči su ogledalo duše

Započela je još jedna školska godina. Nije i neće biti „normalna“, ma što to značilo, no nakon dvije jako neuobičajene godine i u idealnim uvjetima bi teško bilo očekivati nešto što bismo mogli nazvati normalnim. Više od trideset godina radim u prosvjeti i dobro znam koliko redovitost odvijanja aktivnosti znači svima nama – učenicima, učiteljima i nastavnicima i, naravno, roditeljima. No, stanje u školama uvijek je samo odraz društvenih prilika. Kada je društvo u cjelini relativno mirno, stabilno i dobro napreduje, onda i školstvo funkcionira normalno, u smislu da se ne mijenja prebrzo i u nekontroliranim trzajima, a to svim sudionicima ulijeva određenu sigurnost i doprinosi kvaliteti onoga zbog čega školstvo prvenstveno postoji – prenošenju znanja s generacije na generaciju. Bez toga djelovanja svaka bi generacija iznova morala izmišljati toplu vodu, a mi bismo vjerojatno još uvijek živjeli berući plodove i ubijajući manje životinje za hranu u toplijim predjelima majčice Zemlje.

Školstvo se uobičajeno povlači po medijima na početku nastavne godine. To su u mirnijim vremenima uglavnom bile reportaže iz pojedinih škola, prizori iz učionica, fotografije poznatih osoba iz javnog života koje su se spustile u taj pomalo zbunjujući labirint pun žamora i užurbane vreve. No ta su sretna vremena davno otišla u nepovrat pa se posljednjih godina, u vrijeme kada se fokus javnosti usmjerava prema školstvu, obavezno vode javne rasprave i sazivaju okrugli stolovi gdje sudionici vode oštru verbalnu bitku koja je često nerazumljiva laicima na tom području, no ponekad, očito, i samim sudionicima rasprava. Kritizira se baš sve, kao da bi zbog zaštite djece sve škole trebalo sravniti sa zemljom, zaposlene u školama, ako ne strijeljati, onda barem onesposobiti i onemogućiti im pristup učenicima, ravnatelje smijeniti i tako dalje. Karikiram, naravno, no problemi u školstvu su stvarni i trebalo bi ih stvarno rješavati, a ne samo pričati o njima ili započinjati nešto što nema šanse postići konsenzus većine zainteresiranih.

Svašta se dogodilo proteklih nekoliko godina, od prilično nezgrapnog provođenja reforme koja je u tijeku, preko štrajka prosvjetara koji je prerastao u protest kakav unatoč nezadovoljstvu nisu očekivali ni najnadobudniji među samim štrajkašima, do aktualne kovid-krize koja je uzdrmala duboke temelje našeg društvenog i individualnog postojanja. Osim objektivnih nevolja koje tako širok zamah neugodne i potencijalno vrlo opasne zarazne bolesti sam po sebi donosi, ta je prirodna ili možda ljudskom rukom stvorena ugroza napala sve vidove našeg života i onemogućila nam normalan rad i djelovanje u većini segmenata društva. Dodajmo još dva snažna potresa u središnjoj Hrvatskoj čije posljedice nismo bili u stanju sanirati u nekom razumnom roku i na razini uređenog društva i eto nam recepta za priličan kaos koji nas okružuje i vreba iz svih djelatnosti.

Ovih dana su mediji puni napisa o psihičkim i fizičkim problemima ljudi, starih i mladih, koje cijela ova kriza sa sobom nosi. Naravno, problema sada ima više nego u mirnijim vremenima jer su se vidljivi povećali, a oni dosad neprimjetni pojačali i izbili na vidjelo. Sjećam se jednog objašnjenja svoje mame tijekom krize koja se polako razvijala osamdesetih godina prošlog stoljeća i naizgled zadirala samo u ekonomske aspekte života što nama tada nije izgledalo opasno, ali su se kao posljedica tih događanja na tlu bivše države zahuktali politički sukobi, na kraju i rat, pa je postalo očito da nije bilo samo materijalno blagostanje u pitanju. U vremenima mira se, rekla je mama, problemi sakriju i naprosto se ne pojavljuju na površini naizgled mirne vode. U krizama koje zahvaćaju cijele društvene zajednice raste broj nasilnih ponašanja i raznih delikata, povećava se broj rastava braka, negativne tendencije svih vrsta uzimaju maha. Ako je, na primjer, neki bračni par uspijevao prebroditi svoja temeljna neslaganja dok je sredstava za život bilo dovoljno, njihovim smanjivanjem ta su se neslaganja prestala ublažavati i zaoštravala su se do vrhunca krize i konačnog razlaza. Taj obrazac nije prisutan samo u osnovnim jedinicama društva, nego se prenosi na sve više i više razine. I tako se stvaraju zaista veliki problemi.

Kada bolje promotrim ono što je prethodilo takozvanoj korona krizi, čini mi se da smo mi kao dio čovječanstva, lokalnog društva i kao pojedinci već bili u jako lošem stanju i kada nas je sve skupa psihički i fizički potreslo, stvari su izbile na vidjelo. Zapravo je jedina stvar koja mi se čini sporna u svemu tome tvrdnja da djeca i mladi doživljavaju nesagledivu i, implicira se, nepopravljivu štetu. Nije im lako, rekla bih, ali se ne bih složila s time da je šteta nesaglediva i nepopravljiva. Sjećam se kako mi je prije tri ili četiri godine sin objašnjavao da je njihova generacija zasad takva kakva jest jer nikada nije bila ničim ozbiljno ugrožena, jer je prezaštićena. Jedna jedina ozbiljna nesretna situacija koja bi ih odvojila od nas roditelja i zaštitnika natjerala bi ih da sazriju velikom brzinom, rekao je. I to je zapravo bit stvari. Izlaganje pritisku samo po sebi nije loše, ako se ne pretjera. Pritisak nas tjera da ojačamo, da sagledamo svoje mogućnosti, shvatimo mehanizme djelovanja prirode i društva. Takva situacija dogodila bi se u slučaju neke prirodne katastrofe ili rata, možda i na neki drugi način.

Ljudski rod ne može bez ratovanja pa je tako oduvijek bilo generacija u kojima su djeca odrastala oprljena tim događanjima. Tu jednim dijelom mogu biti duboko traumatizirani pojedinci, ali mislim da je jako pogrešno nazivati ta godišta izgubljenim generacijama. To su često u cjelini vrlo snažne generacije. Osim toga, čini se da su roditelji djece traumatizirani više nego sama djeca. Djeca naime na neki način ne znaju za bolje. Ona žive u sadašnjosti, u obiteljima u kojima su rođena, u zadanim situacijama. Mnoge stvari koje užasavaju ili barem straše starije, njima su prirodne. Prirodna im je današnja uronjenost u virtualni svijet u kojem između ostalog stvaraju veze i prijateljstva koja su im toliko potrebna. Prirodna im je i trenutna ugroženost bolešću na koju se brzo navikavaju, osobito ako stariji ne reagiraju s dozom veće ili manje panike. Maske o kojima se toliko raspravlja većini naše djece puno manje smetaju, nego što misle njihovi roditelji. Kao što smo se mi nekad davno naviknuli na školske kute i puno kruće odgojne metode nego što su današnje, tako se ovi novi klinci navikavaju na taj komadić tkanine preko lica i ne obazirući se na njega s lakoćom se kreću i snalaze u labavom svijetu bez čvrstih granica koji im nudimo.

Ne znam zašto mnogi nemaju malo više povjerenja u tu urođenu, prirodnu psihičku i fizičku snagu i otpornost koja se skriva u njihovoj djeci, ali i u njima samima. Ja se u nevoljama volim prisjećati načina kako sam sama izlazila na kraj sa sličnim problemima ili situaciju uspoređujem s iskustvima starijih i drugih koja nam mogu puno pomoći da se smirimo i konstruktivno uhvatimo u koštac s onim što nam se događa. Bila sam relativno mlada kada je početkom devedesetih počeo rat. Mogla sam se doživljavati žrtvom, ali mi nije bilo na kraj pameti kukati zbog uzbuna, zamračenja, snajperista, projektila koji su letjeli iz gradskih vojarni i ostalih ne baš lijepih stvari. A bila sam još sretna zbog relativne sigurnosti koju je pružao boravak u Zagrebu. Drugdje je bilo puno ljudi u neusporedivo većim nevoljama i djece koja se nisu mogla školovati i čeznula su za sretnim danima koji bi im svojom rutinom ulijevali sigurnost. Sjećam se jednog za mene prijelomnog trenutka za vrijeme zračne uzbune u listopadu 1991. kada sam zastala na svježem zraku pored naše kuće prekrasno urešene crvenim listovima loze koja je pokrivala cijelu fasadu i osluškivala detonacije, zvuk koji je dolazio iz daljine ali se mogao jasno razaznati. U tom trenutku sam bila bolno svjesna svoje čežnje za mirnim odlaskom u šumu na branje kestena koji su upravo dozrijevali, ali i ogorčena činjenicom da neki sretniji ljudi u gradovima i mjestima s druge strane granice sjede u kafićima, ispijaju kavu i nemaju pojma kako je strašno ovo što se nama događa. No kao trenutačan odgovor na taj naizgled opravdan prigovor vlastitoj sudbini u mislima su mi izronile slike teških bombardera koji su ne tako davno, nepunih pola stoljeća ranije, svoj smrtonosni teret istresali na te lijepe i ranih devedesetih sigurne europske gradove. Kao da je bilo danas, sjećam se kako sam pognula glavu i povukla se u suterensku prostoriju koju smo tata i ja nekoliko tjedana ranije malo ojačali vrećama pijeska izvana i tako opremili improvizirano sklonište. I to je bio jedini stvaran trenutak samosažaljenja dvadesetšestogodišnjakinje, djevojke kojoj su u tom trenutku bila uskraćena sva moguća društvena događanja i sve se svelo na posao, pomoć kod kuće, izvođenje psa jednom dnevno i igranje jamba s mlađom sestrom što nas je opuštalo, osobito u vrijeme uzbuna. Nije mi palo na pamet razmišljati o nekakvim svojim pravima u toj situaciji. Slegnula sam ramenima i radila svoje, živjela život onakav kakav je u tom trenutku bio moguć. Da sam nekim slučajem živjela u ratom teško pogođenim krajevima, prihvaćanje situacije palo bi mi puno teže, ali bi se na kraju također dogodilo. Kada pogledam to vrijeme prije trideset godina, ne doživljavam ga kao vrijeme u kojem mi je učinjena nekakva šteta, nego kao vrijeme ubrzanog rasta koji me je kasnije doveo do veće sreće u životu i omogućio mi da tu sreću cijenim puno više nego što bih mogla da nisam prošla kroz razdoblja krize. Naravno, imala sam sreće jer nijedan događaj nije prešao granice mojih mogućnosti što bi me, da se dogodilo, ipak trajno negativno obilježilo.

Ljudski duh je teško slomiti. Zato je jako važno zanemariti negativne poruke kojima smo bombardirani i ne prenositi ih djeci i mladima koji upravo kreću u novu školsku godinu. Od tisuća i tisuća školaraca nekima će se ponešto loše dogoditi, to se događa i inače, a trenutno je mogućnost pogođenosti zaraznom bolešću nešto izraženija. Na kraju školske godine zbrojit ćemo sve i oduzeti, ustanoviti gubitke i dobitke. Djeca će kroz osobne kontakte osjetiti da je škola ovdje radi njih i da je sve, pa i ono najnapornije, osmišljeno kako bi ih osposobilo za život. Nikakve maske, dezinficijensi, obavijesti o izolaciji, samoizolaciji, ponekoj bolesti pa i smrti neće uništiti duh koji živi u svima koji se kreću školskim hodnicima i sjede u učionicama, duh radoznalosti, želje za znanjem, druženjem, veseljem. Treba zatrpati izvore negativnosti i uz neophodno preventivno djelovanje prigrliti život kakav je trenutno moguć ili barem poželjan. Dosad smo već naučili da je osmijeh ispod maske sjajan poput onoga bez nje, možda i sjajniji jer oči nadoknađuju onu radosnu zakrivljenost usta. Sretno nam svima bilo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.