Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Sigurnost - postoji li?

Strah je gadna stvar koja može napraviti više štete nego opasnost koje se bojimo. Strah umrtvljuje, a kada nas ščepa svojim koščatim prstima, često činimo stvari na koje inače ne bismo ni u ludilu pomislili.
Objava 15. prosinca 2020. 0 komentara 287 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Sigurnost - živjeti poput ptice u Božjoj ruci.

Kakvo pitanje! Naravno, sigurnost postoji, kako ne bi postojala. Relativna sigurnost roditeljskog, kasnije i vlastitoga doma. Sigurnost i udobnost mirnog i relativno bezbrižnog života u uređenim društvima. Umirujući životni ciklusi dnevnog, tjednog i godišnjeg tipa, od organizacije radnog dana ili tjedna prekidanog vikendima, preko značajnog, ali uglavnom predvidljivog kolebanja školske godine, sve do postojanog valjanja moćne liturgijske godine koja svojim tijekom zrcali dulje životne cikluse. Sve je to dobro i normalno, dok se nešto ne poremeti i ne promijeni i dok to privremeno ne postane trajno ili gotovo trajno, nekakvo „novo normalno“ koje nitko ne priželjkuje.

Pravo pitanje bi bilo: Postoji li na svijetu apsolutna sigurnost? Dok one ranije spomenute oblike sigurnosti dobro poznajem i priznajem, na prvu bih rekla da ova posljednja sasvim sigurno ne postoji. Ne zato što ne vjerujem u mogućnost njezina postojanja, nego zato što je u redovitim uvjetima ovozemaljskog života nisam upoznala. Ovdje se može naći samo iluzija sigurnosti, slatko-gorka varka, toliko potrebna za kakvu-takvu psihičku stabilnost čovjeka.

Sjećam se jedne reklame za Cedevitu, pune mladenačke živosti, toplih boja, obiteljske atmosfere kakvu bi svatko mogao poželjeti. Na kraju bi došao moto, rečenica – Život kako ga piše Cedevita. Unatoč simpatiji koju odmalena gajim prema Cedeviti od naranče, ta mi reklama nikako nije sjedala, naprotiv, kako se iz dana u dan ponavljala, išla mi je sve više na živce. Laž koju sam jasno vidjela iza sretnih lica koja su mi se opušteno smiješila iz malih ekrana bila je prevelika i predebela za moj ukus. Upravo zato je i pamtim. Nema te Cedevite koja će osigurati mir, zdravlje, radost, sreću, spokoj i sve ostalo što su uspjeli utrpati u minutu te marketinške pričice.

Slično su kod mene prošle i reklame osiguravajućih društava. Dok spikeri prijatnim glasom nude sigurnost života koji, navodno, živimo, sigurnost koju možemo platiti jednostavnom uplatom police osiguranja u ovom ili onom osiguravajućem društvu, u meni kipi srdžba zbog bezočnog varanja svekolikog pučanstva koje pokušavaju namamiti u svoje mreže. Dobro, činjenica je da novac može pripomoći i olakšati probleme kada se dogode nesreće i pojave bolesti, ali nikakva polica osiguranja neće zaštititi unuku u djedovom naručju iz jedne od tih reklama od boli kada djeda jednom izgubi, kao ni djeda od svega tužnog i ružnog što mu godine i život mogu donijeti.

Ostavimo se reklama i pogledajmo sada stvarnosti u oči. Svakome je jasno da je sigurnost dobar osjećaj, ali također da je ona i nešto vrlo krhko i nestabilno, nešto što je nevjerojatno lako u trenutku razbiti, uništiti, učiniti da nestane bez traga. Jedan potres dovoljan je da zaboravimo na osjećaj sigurnosti vlastitoga doma kojim smo, uz malo sreće, bili blagoslovljeni, a koji se dugo, možda nikada više neće vratiti. Ipak, sretna je okolnost da će, ako i kada se vrati, sigurno biti praćen zahvalnošću zbog pronalaska onog dragocjenog što smo izgubili, iako zapravo nikada i nije ni bilo naše.

Jedna epidemija, premda, Bogu hvala, nije epidemija kuge, dovoljna je da zauvijek promijeni pogled na svijet mlađim generacijama koje smo kao brižni roditelji čuvali u svojim dotad sigurnim gnijezdima, u prezaštićenim društvima u kojima mnogobrojne police osiguranja dobro kotiraju. Možda se taj pogled promijenio i starijima koje na to nisu pripremili ni prethodni ratovi, potresi ili epidemije, niti nevolje u kojima su pogođeni bili oni sami ili njima bliske osobe, no obično puno češće neki tamo ljudi koje ionako nisu poznavali. Koga zapravo zanima zašto su Tutsiji pobili milijun Hutua u Ruandi, zašto su stanovnici ne tako davno bogate Venezuele u skorije vrijeme tek izgladnjela sjena samih sebe iz vremena starozavjetnih sitih krava, zašto zapravo oni ljudi iz Jemena sa svojom teško izgladnjelom djecom ne pobjegnu iz vlastite zemlje, zašto, zašto, zašto… Takva pitanja se postavljaju, uglavnom retorički, kada nas odgovori zapravo ne zanimaju. Jer da nas zanimaju, našli bismo ih. Samo oni među nama koji nikada ne pitaju kome zvono zvoni jer znaju da i njima zvoni kada drugima zvoni, bili su potpuno spremni dočekati ne rat, ne epidemiju, ne potres, nego svoj vlastiti strah, gol i užasan, koji je zbog tih zastrašujućih pojava iskočio iz skrovišta u kojem se skrivao, zabašuren dobrim i pozitivnim iluzijama koje nitko od nas ne želi izgubiti ako baš ne mora.

Strah je gadna stvar koja može napraviti više štete nego opasnost koje se bojimo. Strah umrtvljuje, a kada nas ščepa svojim koščatim prstima, često činimo stvari na koje inače ne bismo ni u ludilu pomislili. Uvijek je bilo ljudi koji su se panično bojali smaka svijeta, pada meteora, razornih potresa, opasnih životinja, mikroba, drugih ljudi… Strah je iracionalan, on je emocija, osjećaj koji se teško može uhvatiti za glavu ili za rep, on je smrtni neprijatelj zdravog razuma s kojim je neprestano na ratnoj nozi…

O strahu se može puno pisati i pričati, osobito o svojim bliskim susretima s njim. Od malih nogu povremeno ili često slušamo, čitamo ili gledamo jezive priče koje nam pomažu upoznati strah dok smo smješteni na svom relativno sigurnom teritoriju, ne razmišljajući čemu strah služi i koje su njegove granice, odnosno granice do kojih ga smijemo pripustiti u svoj život. Kada ne bi bilo straha, radili bismo već kao djeca nerazumne stvari i malo tko bi doživio odraslu dob pa bismo kao vrsta ubrzo izumrli. Strah od ozljede, točnije, strah od boli zaštitni je mehanizam kao i bol sama. Bol je znak da nešto nije u redu i dragocjen putokaz na povratku u redovno stanje. A strah, bez njega se možda ne bismo vraćali sa svojih stranputica – kada uvidimo da smo pogriješili, strah nas obuzme i potjera natrag, u sigurnost. Dijete koje ne zna za strah opeći će ruku i uplakano završiti u majčinom zagrljaju koji će ublažiti njegovu bol. Dijete koje je već naučilo da ne smije dirati vruće stvari također će završiti u majčinom zagrljaju, ali će u njemu uživati sretno, bez boli. Strah će biti upravo ono što on zapravo jest dok ga mi sami neoprezno ne prizovemo na svjetlo dana – praznina u šupljini, dakle ništa.

No što je s nama koji smo odavno naučili lekcije o vrelim predmetima, padu s povišenih mjesta, žalcima i zubima ne baš prijateljski nastrojenih životinja, lekcije o neopreznom sudjelovanju u prometu, o predmetima koji padaju s visina, bile to vjetrom pobacane tegle s cvijećem ili bombe i granate, o gromovima i munjama koje ponekad, gle čuda, pogode i ljude, o bolestima koje prenose neka sasvim sitna stvorenja ili o onima koje, još gore, nastaju u našem tijelu naizgled ničim izazvane te o ostalim ne baš lijepim stvarima koje su stalno prisutne i vrebaju iz zasjede u našem naizgled sigurnom okruženju? Biti oprezan – da, to je dobro. Živjeti u strahu – ne, to nije dobro, a nije ni postojanje dostojno čovjeka. Mnogi koji prolaze sjenovitim putem između Neba i Zemlje traže rješenje, oslobađanje od strahova. Mnogi očajavaju jer ga ne mogu naći. Grade skloništa, prikupljaju zalihe i novčana sredstva, očajnički zamahuju rukama oko sebe u nadi da će pronaći nešto na što će se moći trajno osloniti. No toga nema, ne postoji, ne može se naći. Ali se zato ponekad može dobiti na dar.

Sjećam se jednog putovanja sada već daleke 2002. Bila sam u noćnom vlaku koji je iz Zagreba vozio za Zürich. Ne sjećam se više je li se radilo o spavaćim kolima ili kušetima, no sa mnom je u kupeu bila samo jedna gospođa koja je rano legla i brzo zaspala. Jako se volim voziti vlakom i mislila sam kako će me škripa metalnih kotača na tračnicama, štropot kiše na prozorima i ljuljanje vagona brzo uspavati, no nije bilo tako. U mene se uvukla nekakva nelagoda koja je sve više rasla. Nastojala sam taj nemir otjerati uobičajenim sredstvima, ali nije išlo. Pripisala sam ga neuobičajenom poprečnom položaju tijela na ležaju u odnosu na vožnju, ali ni to objašnjenje me nije oslobodilo. Onda sam u jednom trenutku živo osjetila da se nalazim na Božjem dlanu. Iako mi ta slika ni prije nije bila strana, nisam je dotad doživljavala kao stvarnost, makar i nevidljivu. A te sam noći, potpuno neočekivano, bila kao ptica koja se smirila i ubrzo zaspala u toploj sigurnosti Stvoriteljeve stvarne, gotovo opipljive prisutnosti.

Sjećam se jedne ptice, drage ptičice koja je boravila u našoj obitelji u vrijeme moga pohađanja srednje škole i fakulteta i još koju godinu više, plave papigice tigrice, Pikice koja je jednoga davnog poslijepodneva na kraju svoje teške bolesti zauvijek zaspala na maminim rukama. Znam to jer sam bila kod kuće i jer ju je mama donijela k meni u sobu da je još jednom vidim i tako se od nje oprostim. Onda mi je taj mamin postupak izazvao jaku nelagodu, no danas sam zahvalna na toj mogućnosti i prilici da vidim kako se maleno stvorenje mirno žmirkajući potpuno opušteno priprema za svoj vječni san. Mama koja se cijeloga njezinog života za nju pažljivo brinula, hranila je, donosila joj povremeno svježu vodu u prekrasno izbrušenoj kristalnoj pepeljari u kojoj je malena uživala kao kraljica, vješala joj lišće mokre salate za čišćenje perja i sjemenke senegalskog prosa kao poslasticu uz uobičajenu mješavinu zrnja, dala je na kraju toj skromnoj životinjici najveći dar, toplinu svojih dlanova i ljubav do posljednjeg izdisaja.

Priča o vlaku u kojem sam se našla te davne vrlo kišne noći ima i svoj nastavak. Ujutro sam po dolasku u Zürich htjela odmah kupiti rezervaciju za povratak, ali su mi na šalteru govorili nešto što nisam razumjela jer ne znam njemački, a oni nisu znali meni razumljiv francuski koji je inače jedan od službenih jezika u Švicarskoj pa su me na kraju uputili na šalter gdje je radila ljubazna mlada žena koja je govorila engleski. Ona mi je objasnila da ću rezervaciju morati kupiti na sam dan povratka ili za dan-dva u mjestu svoga boravka blizu Züricha jer sam upravo doputovala posljednjim vlakom koji je vozio na mojoj relaciji – promet je bio do daljnjega zaustavljen zbog visoko nabujalih voda na području kojim sam te noći prošla. Nisam se uplašila, nego sam osjetila veliku zahvalnost koju još uvijek osjećam, zahvalnost za taj prekrasan put i još više za svijest koju sam stekla i koja me više nije napustila – stvarnu spoznaju o zaštiti koja me prati kroz život oduvijek i zauvijek. Ta svijest je istinski dar koji ničim nisam zaslužila. Ona nipošto nije uklonila sve moje strahove i tjeskobe, ali im je strgnula nacerenu masku s lica i dala mi slobodu i mogućnost izbora i u najtežim trenutcima. Boga molim da tako i ostane, sve do kraja.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.