Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Što kada nekoga ne možemo voljeti?

„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ Teška je to, jedna od najtežih zapovijedi, mukotrpan zadatak pun nedoumica jer ljubav nije lako definirati, odrediti joj granice, intenzitet, vrstu, podvrstu i jednu od bezbroj nijansi.
Objava 26. kolovoza 2021. 0 komentara 612 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Obitelj - zajedno na putu kroz život

Nije problem ako nekoga ne volimo, puno je ljudi oko nas koje ne volimo jer ih naprosto ne poznajemo. Ovo pitanje najčešće sebi postavljamo kada nam se čini da ne volimo nekoga za koga mislimo da bismo ga trebali voljeti. Jesu li to roditelji, braća, sestre, ostali rođaci, prijatelji, suradnici ili netko drugi iz velike skupine koja se okuplja oko svakog ljudskog bića, od onih koje volimo bez rezerve i bez zadrške, do onih prema kojima tek ponekad osjećamo tragove ljubavi koja bi trebala biti snažna postojana. Ljubav je osjećaj. Ne možemo sebe natjerati da je osjećamo, ali možemo stvoriti pretpostavke da se ona lakše pojavi u našem životu. Poput vjere i ljubav je dar, a darovi se ne dobivaju na zahtjev.

Ako nekoga ne volimo dovoljno, a mislimo da bismo trebali, najbolje bi bilo tom svom naizgled krnjem osjećaju pristupiti razumno i dati mu dovoljno vremena i prostora kako bi se, možda, promijenio i ojačao. Svi ljudi se mijenjaju, i onda kada mi to ne primjećujemo. Zapravo, sve oko nas se mijenja, samo to ne zapažamo uvijek, osobito ako su promjene male i postepene. Te promjene same po sebi ne moraju biti dobre ili loše, no one mogu kumovati našem zbližavanju s nekom osobom ili udaljavanju od nje. Važno je znati da mi nismo u mogućnosti mijenjati druge, ma koliko u tome nastojali i to željeli, nego se ljudi sami mijenjaju, djelomično možda i pod našim utjecajem, ali do promjene mora doći najprije u njihovoj nutrini, onda će se ona na neki način odraziti prema van pa tako i prema nama. Dijete koje očajnički želi voljeti roditelje ili životni drug koji čezne za razumijevanjem svog životnog suputnika svojim će stavom svakako utjecati na njih i u dobrom i u lošem smislu, a tek će na kraju možda dobiti ono za čim žudi ili će doći do konačnog razlaza koji također može donijeti određeno olakšanje. Mnogi ljudi ostaju živjeti u naizgled očito nefunkcionalnim brakovima, ali se s vremenom, ako ostanu zajedno i zadrže u sebi nadu i ono što je ostalo od ljubavi te ostanu otvoreni za promjenu sebe drugoga, možda nađu u neusporedivo boljoj situaciji nego na početku. Roditelji, očajni zbog ponašanja svoje djece, možda će dočekati određenu promjenu ako ustraju u vlastitim pozitivnim stavovima. Dijete koje je godinama očajnički tražilo pažnju svojih roditelja i nije od njih odustalo jednom će možda ostati zatečeno spoznajom da se i u ljubavlju oskudnom životu na koji je bilo pozvano nalazilo malo ili čak puno ljubavi, onakve kakvu su roditelji bili u stanju naći u sebi i podariti je njima u nasljeđe.

Mislim da je jako teško onima koji teško mogu voljeti svoje roditelje, a toga, nažalost, ima. Možda ih može utješiti činjenica da je u četvrtoj Božjoj zapovijedi zapisano POŠTUJ oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji, a ne „LJUBI ili VOLI oca i majku…“ Bog koji je Mojsiju diktirao Zapovijedi na Sinaju dobro je znao da je neke roditelje teško ili nemoguće voljeti. No, ako zadržimo poštovanje prema nekome, pa i prema onima koje teško ili nikako ne možemo voljeti, na kraju bi nas mogla iznenaditi sklonost prema tim ljudima koja se s vremenom često pretvara u neki oblik istinske ljubavi, osobito kada su odnosi roditelja i djece u pitanju.

Djedovi i bake obično su predodređeni za ljubav prema svojim unucima koja rijetko ostaje neuzvraćena. Neki za tu pojavu nalaze objašnjenje u tome da su roditelji mogli manje uživati u ljubavi prema vlastitoj djeci, opterećeni i ograničeni njihovim odgojem i održavanjem, a kada jednom dođu unuci, taj tegobni dio ostaje na novopečenim roditeljima, dok ljubav djedova i baka prema potomcima vlastite djece nije manja nego prema toj djeci samoj. Oslobođena velike većine problema koje su kao roditelji morali rješavati, ta je ljubav pravi dar i nagrada djedovima i bakama koji su je u mogućnosti primiti. No što ako unuci ne mogu dovoljno voljeti svoje djedove i bake? Neki unuci, ali i njihovi djedovi i bake, to će doživjeti kao pravu tragediju. Čovjek je biće podložno raznim procesima, unutarnjim i vanjskim, pa se tako može dogoditi da i ovi bliski i najčešće nekonfliktni članovi obitelji dođu u neki oblik međusobnog neslaganja, ponekad i sukoba. To je nešto što se može promijeniti s vremenom i uz puno strpljenja, osobito sa strane starijih kod kojih se ta dragocjena osobina kroz život razvila u nekoj mjeri. Prema djetetu ili mladom čovjeku koji odbacuje odraslu osobu možemo uvijek usmjeriti maksimalno dobro koje nosimo u sebi, a koje će prevladati većinu tih neslaganja i spriječiti veliku većinu mogućih sukoba. Na žalost po djeda ili baku, plodovi njihovog strpljenja često sazrijevaju nakon njihovog odlaska s pozornice ovoga svijeta. No upravo zato oni mogu postati dragocjeno, moćno svjedočanstvo nasljednicima, razgovjetno zapisano i čuvano u tajanstvenom prostoru između života i smrti.

Braća i sestre mogu biti najbolji prijatelji od početka do kraja života, ali jednako tako mogu imati ozbiljnih međusobnih problema, jedno i drugo zbog velike bliskosti koja ih veže i načina funkcioniranja obitelji u kojoj su rođeni i odgajani. Stoga se ponekad dogodi da se zaista ne zavole tijekom djetinjstva i da loše postupaju jedni prema drugima i u starijoj dobi. Ipak, puno je više primjera istinske bratske i sestrinske ljubavi, one djelotvorne koja najviše vrijedi. Rođeni u istoj obitelji i odgajani od istih roditelja, oni stječu snažno zajedničko polazište, premda su možda kao osobe jako različiti. Prevladavanje tih razlika i njihovo usmjeravanje na dobro važan je zadatak za braću i sestre, ali i za njihove roditelje koji mogu pomoći razviti iskreno prijateljstvo među onima koje su donijeli na svijet.

Prijatelji su priča za sebe. Oni ne pripadaju obitelji, premda obiteljske veze često imaju snažna obilježja prijateljstva. Prijatelji se prirodno mijenjaju i izmjenjuju kao što se i mi mijenjamo tijekom života. Oni dođu, provedu s nama neko vrijeme, a zatim ponekad odu, a ponekad ostanu sa strane do neke dragocjene prilike za obnavljanje prijateljstva. U samoj toj činjenici ne vidim ništa loše. Premda svi priželjkujemo prijateljstva do kraja života, a ona se ponekad i dogode, ona ipak nisu tako česta kao što se čini. To, naravno, nije razlog za zanemarivanje prijateljstava. Naprotiv, kao što svaku blisku i voljenu osobu nastojimo pažljivo čuvati, tako postupamo i s prijateljima, ako je prijateljstvo uzajamno i pravo. Prijatelje smo slobodni birati, nisu nam zadani rođenjem ili na neki drugi način pa se stoga problem iz naslova rijetko događa u pravim prijateljstvima. Ako prijatelja ne možemo voljeti, on nam naprosto nije prijatelj. Zabunili smo se i upotrijebili pogrešan naziv za osobu koja je neko vrijeme igrala određenu ulogu u našem životu. Ako takvog prijatelja ispravno smjestimo u svoj život, on će vjerojatno nastaviti donositi pozitivu u naš odnos, premda je on labaviji od onoga koji smo prvotno zamislili. Ako pak ustrajemo u takvom prijateljstvu kao da je pravo, vjerojatno ćemo preopteretiti sebe i nesuđenog prijatelja pa će veza puknuti i nastat će neugodna disonanca koju sigurno nismo željeli.

Suradnici su oni s kojima nas povezuje zajednički rad, ponekad i poslanje. Iz redova suradnika mogu nam doći prijatelji, no najčešće se to ipak ne događa, već stoga što čovjek teško može prekoračiti broj pravih prijateljstava. Suradnici su, poput učenika u razredu, oni koje nam je na neki način podarila, ali i nametnula viša sila. To su, ako dugo ostanemo na istom radnom mjestu, vrlo snažna poznanstva. Suradnike možemo, ali i ne moramo voljeti, kao što je to bilo i s djecom koja su s nama išla u isti razred. Suradnike svakako trebamo poštovati jer je poštovanje, rekli smo, onaj dio ljubavi koji se uvijek može namjerno podariti ako se na to odlučimo. Ako nekoga ne možemo poštovati, nastaje problem za nas jer će se vjerojatno s vremenom razviti problematičan odnos s tom osobom. Najbolje bi bilo primijeniti one iste principe koje smo koristili u obitelji i postepeno popraviti i poboljšati svoj pristup toj osobi. No sve to uvelike ovisi o situaciji, duljini trajanja poznanstva, intenzitetu nelagode koja se pojavila. Bitno je ne odustati i nastojati naći pozitivno rješenje koje će biti najprikladnije za sve uključene u priču.

I tako sam zapravo došla do zaključka da je za svaki odnos koji nam je problematičan potrebno uložiti barem malo ljubavi i poštovanja kako bismo ga održali prihvatljivim, ako već ne dobrim. Uz ogradu da nešto ljubavi i poštovanja trebamo usmjeriti i sami na sebe. Samo čovjek koji istinski poštuje samoga sebe može taj osjećaj prenijeti drugima. Mi druge zaista ne možemo mijenjati. Možemo mijenjati samo sebe. Zato, ako nam je stalo do nekog odnosa, bilo da se radi o bračnom drugu ili o susjedima, trebamo prije svega poraditi na sebi. Ne mijenjati se zbog njih, nego zbog sebe. U tom slučaju će se i svemir založiti da u tome uspijemo. Zanimljivo je naime znati da problematičan odnos s nekim ne znači da nam do tog nekog nije stalo. Poznata je činjenica da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Odbacimo pretjeranost te izjave u ovom kontekstu i vidjet ćemo o čemu se radi. Kad god postavimo pitanje zašto nekoga ne možemo voljeti, očito je da nismo ravnodušni, da istu osobu zapravo želimo voljeti ili barem prihvatiti. A to nam se ne događa s onima za koje ne osjećamo ništa i svejedno nam je volimo li ih ili ne. Zato je dobro prisluhnuti i obratiti pažnju na ono što nas privlači kako bismo djelovali.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.