Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Stvarnost svetosti

Postavlja se pitanje zašto bi čovjek u 20. ili 21. stoljeću uopće razmišljao o svetosti i o svecima i štovao ih ili barem čitao i učio o njima. Što je zapravo svetost? I kako netko može postati svet?
Objava 26. siječnja 2021. 0 komentara 2090 prikaza
Wikipedija
Wikipedija
Koliko ima ljudi, toliko ima oblika svetosti.

Sjećam se jednog razgovora svoje mame sa starim tatinim stricem koji je pričao kako je nedavno bio na duhovnim vježbama. Ozbiljno zainteresirana za temu, mama je pitala što se na tim vježbama zapravo radi. Stric je odgovorio da se razmatraju životi svetaca. Kada je mama zamolila da to još malo pojasni, rekao je da se svi sudionici okupe, da netko pročita nešto iz života određenog sveca, a onda svi neko vrijeme u tišini razmišljaju… Nastavak mi je „pobjegao“, ne mogu ga se sjetiti, a odgovori koji mi sada padaju na pamet više nisu stričevi, nego moji vlastiti. Spomenuti razgovor vodio se sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i, premda naizgled nevažan, ostao mi je kao nožem urezan u pamćenje. Do tog trenutka, naime, nisam puno razmišljala o svecima. Osim što sam se od svoje osme godine na razne načine svađala sa sv. Pavlom. A sv. Antu sam se sjetila zamoliti za pomoć jednom jako davno, dok sam se vozila u autobusu s probušenom gumom na relaciji između Porozine i Cresa (tko je taj dio prošao starom cestom zna o čemu govorim). Našlo bi se možda još takvih zaboravljenih priča, ali o tome drugom prilikom.

Postavlja se pitanje zašto bi čovjek u 20. ili 21. stoljeću uopće razmišljao o svetosti i o svecima i štovao ih ili barem čitao i učio o njima. Što je zapravo svetost? I kako netko može postati svet? Ako netko i jest svet, na koji način se to manifestira i kako je to važno i za nas? Na ta se pitanja mogu naći bezbrojni odgovori. Čovjekov odnos prema svetosti vrlo je raznolik. Postoji toliko načina vjerovanja koja uključuju svece, koliko ima ljudi koji vjeruju – od onih koji poniru u najdublje ponore, do najpovršnijih koji se još koprcaju u plićacima beskrajno raznovrsnog mora duhovnosti. Neću sada ulaziti u „zaduženja“ pojedinih svetaca, u tome nisam dobra jer zaboravljam detalje, u nevolji se sjetim obratiti samo „najvišim instancama“ što je dobro, jednako kao što je dobro zazvati i pomoć bilo kojeg sveca, uz uvjet da se ne zaboravi da od svetaca, jednako kao i od Majke Božje, tražimo zagovor, dakle posredovanje kod Boga.

I dok u svijetu koji se u novije doba, a osobito razvojem materijalnog aspekta društva koji intenzivno cvjeta od devetnaestog stoljeća, čovjek može lako ispasti lud ili barem biti duboko podcijenjen ako okolina shvati da on u sebi njeguje neki oblik vjere koji nadilazi materijalno koje je trenutno u modi (materijalno samo po sebi uopće nije loše, loše je kada se zbog materijalnog isključuje duhovno), nije loše znati da ni u davnim vremenima situacija nije bila puno bolja, nego samo drugačija. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, zapisano je, ali (da ne spominjem sada istočni grijeh) što će postati od nas uvelike ovisi o nama samima i o našem djelovanju, ali i o utjecaju naše okoline.

U starozavjetnoj Knjizi Mudrosti čitamo:

Oni (bezbožnici) ne znaju tajna Božjih,

ne očekuju nagradu za svetost,

ne vjeruju u naknadu čistim dušama. (Mudr. 2,22)

Ovi reci pokazuju da je problem spoznaje svetosti prisutan oduvijek. On nije povezan s intelektualnim kapacitetom pojedinca, nego s nečim puno jačim što se u njemu skriva – u onoj nevidljivoj poveznici stvorenja s njegovim Stvoriteljem, čak i kada stvorenje ne zna, ne vjeruje, ne pristaje ili ne želi vjerovati da Stvoritelj uopće postoji. Slične razlike postoje i među cijelim narodima. Čini se kao da su neki narodi skloniji duhovnosti nego drugi, iako je to nešto što se teško može opisati i dokazati, a osim toga nije apsolutno – u krilu manje duhovnih naroda često neopazice izrasta najljepše i najmirisnije duhovno cvijeće. Rimljani koji su u osnovi bili vrlo jednostavan i praktičan narod sklon osvajanjima tuđega teritorija i prisvajanja tuđih materijalnih dobara cijenili su Etruščane i Grke kao vrlo napredne na tim područjima za koja oni nisu imali smisla. Sve dok se nije pojavilo kršćanstvo koje je niknulo u okrilju jedne od najsnažnijih duhovnih tradicija među poznatima u povijesnom vremenu, a upravo su ga Rimljani prvi u potpunosti prigrlili, premda tek nakon žestokog i krvavog otpora. Stvari, naravno, nisu tako jednostavne, no u svakom slučaju sam sigurna da velika većina ljudi može osjetiti prisutnost svetosti, kao da u sebi imamo ugrađen nekakav detektor.

U starom dobu ljudi su vjerovali da je svet onaj tko obdržava božje zapovijedi i to u raznim religijama. To što kršćani danas smatraju darom, moglo se, dakle, postići svjesnom namjerom i čvrstom voljom. Meni se čini da svjesna namjera i čvrsta volja mogu biti preduvjeti za postizanje istinske svetosti, ali da je za stvaran prelazak u takvo čovjeku nejasno i ne sasvim definirano stanje potrebno više, potreban je spomenuti dar od Boga.

Pada mi na pamet priča iz antičkih vremena, o Deukalionu i Piri koji su živjeli svetim životom i ostali su jedini živi, spašeni iz strašnog potopa kojim je ljudski rod istrijebio razgnjevljeni Zeus. To je grčko-rimska verzija priče o Potopu. Priča ima još neobičniji završetak. Kada su molili bogove da ih ubiju jer nisu željeli živjeti sami, dobili su neobičnu uputu da kosti svoje majke hodajući bacaju iza sebe. Užasnuli su se pri samoj pomisli na takvo svetogrđe, no onda su shvatili da se radi o zemlji koja je majka svih ljudi, a njezine kosti su kamenje pa su poslušali. I zaista, kamenje koje je bacila Pira pretvorilo se u žene, a ono koje je bacio Deukalion u muškarce. Osim, dakle, obdržavanja moralnih zakona i zapovijedi koje postoje u svim narodima i vremenima, a ako ih nema, pronaći ćemo ih u sebi, uz to se dvoje ljudi iz davnine veže još nešto što se pripisuje svecima, a to je dar činjenja čuda.

O čudima ljudi vole govoriti, žele ih doživjeti, čeznu za njima kao za posljednjim, najvažnijim dokazom Božjeg postojanja. Ali ona to nisu. Ona se ponekad pojavljuju i u sasvim drugačijim, negativnim okolnostima. Katolička Crkva traži čuda kako bi nekoga proglasila svetim, ali dokazati čudio jedan je od najtežih zadataka u tom postupku, premda se čini da sveci vrve svim mogućim čudima koja se s njima povezuju. Osim toga, ako se i dokaže da se dogodilo nešto fizički nemoguće poput levitacije (uzdizanja iznad tla), stigmatizacije (pojave Kristovih rana i nekih drugih svetih znakova na tijelu), bilokacije (istovremenog tjelesnog pojavljivanja na dva mjesta), čudesnih izlječenja i drugih, čeka se pravi rezultat tih čuda. Nije naime namjena čuda zabaviti ili zadiviti ljude, čudo se smatra pravim samo ako ima dugoročne posljedice na dobrobit pojedinaca ili skupina ljudi. Na primjer, ako je čudo istinski promijenilo nečiju lošu narav u dobru. A prije svega svetac oko kojega se događaju stvari koje se mogu smatrati čudima treba postojano pokazivati jedine istinske znakove svetosti: „Svetost podrazumijeva slijediti Isusa Krista, oponašajući ga u mislima, osjećajima, riječima i djelima. To znači ljubiti Boga i bližnjega, u ljubavi iskazivati krijeposti poput poniznosti, pravde, poštenja i suosjećanja. Svetost se postiže samo uz Božju pomoć i našim neprestanim zalaganjem za svetošću.“ Kako se odvija proces proglašenja svetih u novije vrijeme može se pogledati u polusatnom dokumentarnom filmu „Put do čuda“.

Dobro je znati – svetkovina Svih Svetih nije Dan mrtvih kako ga često nazivamo, ona je veličanstvena proslava svih svetaca, onih koji su prepoznati jer su stršili poput vrška sante leda iznad vodene površine, ali i onih mnogobrojnih, često tihih i samozatajnih ljudi za koje naslućujemo da nekako nisu poput nas ostalih, no samo Bog koji sve vidi i sve zna može suditi o njihovoj svetosti. Taj je blagdan zapravo dan štovanja Božje sveprisutnosti u našem životu, ako smo Ga u njega pripustili, ne dopuštajući da nas rastrese učinak većih ili manjih vrtloga svakodnevice.

Može li „običan“ čovjek, ma što to značilo, biti ili postati svet? Dugo se kroz povijest vjerovalo da je svetost pridržana onima koji smognu snage i nađu mogućnost udaljavanja iz svakodnevice, uzora monaškog ili pustinjačkog života s postupanjima koja su se ponekad gubila u naizgled besmislenim ekstremima nedostižnima većini ljudi, poput višegodišnjeg boravka na stupovima s kojih nisu silazili ni iz kakvih unutarnjih ili vanjskih razloga dok ih smrt ne bi oslobodila. No s vremenom su ljudi počeli drugačije gledati i vratili se izvorima, samome Kristu koji se nije skanjivao pristupiti nečistima, obespravljenima, duhovno ili tjelesno mrtvima ili zamrlima. Mnogi od njih danas se štuju kao sveci – od samih Isusovih zemaljskih roditelja, preko apostola, učenika i učenica i prijatelja do omraženih carinika i razbojnika. Pojavili su se veliki učitelji, neki od njih posebno počašćeni naslovom naučitelji Crkve, koji su propovijedali svetost u svakodnevnom životu, upravo tamo gdje se ljudi zateknu zbog svog staleža, materijalnog statusa, tjelesnih i mentalnih sposobnosti i drugih razloga koji su u međuvremenu zamijenili nekadašnju stalešku podjelu u Europi.

Upravo sam zbog dvojice takvih velikana počela pisati ovaj tekst o svetosti. Njihovi se blagdani slave u razmaku od tjedan dana. U nedjelju, 24. siječnja smo slavili svetog Franju Saleškog, sveca čiji život izaziva divljenje, a čiji je nauk dotaknuo nedokučive dubine svakog ljudskog bića koje se s njim susrelo. On je prvi jasno i precizno uobličio misao o svetosti u svakodnevno životu i počeo je naučavati. Sjećam se prvog susreta sa njim, zamišljenog pogleda očiju koje su me spokojno promatrale s velikog portreta obješenog na zidu sumračnog hodnika u prostorijama župe Marije Pomoćnice u Zagrebu. Čovjek na slici bio mi je nepoznat, a ipak mi se čini da sam ga prepoznala u tom prvom susretu kojega se sjećam. Kad bolje razmislim, onako racionalno, ne može portret nekoga gledati. Pa ipak, imam dojam da mi je tada poželio dobrodošlicu u stilu – „Konačno si došla!“ ili: „Evo i tebe k meni!“ Upravo zbog tog dojma sam ga posjećivala kad god bi mi se pružila prilika i uvijek bi osjećaj bio isti – dojam tajanstvene, ljubazne prisutnosti nije se gubio sve dok se nisam počela kretati nekim drugim putevima. Nadam se da je još uvijek tamo. Ako nije, prizvat ću ga u sjećanje gledajući taj isti portret među slikama na internetu. No za to zapravo i nema potrebe jer sam u međuvremenu naprosto postala njegova – čak i nazivom salezijanka suradnica čiji je prvi dio izveden od njegovog imena.

Drugi velikan je sv. Ivan Bosco kojega obično zovemo samo don Bosco. Za nebo se rodio i slavi se 31. siječnja. Crkva ga je nazvala Ocem i učiteljem mladih. Jedan od najučenijih ljudi svojega vremena koji je cijeli život beskompromisno posvetio radu sa siromašnim, najsiromašnijim zanemarenim mladima nove radničke klase, staleža koji se rađao u jeku industrijske revolucije, u svoje je djelo uložio nevjerojatnu snagu koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Snaga začetnika prepoznaje se u snazi njegovog djela, a don Boscovo salezijansko djelo proširilo se po cijelome svijetu, prilagodilo svim podnebljima i vremenima i dalje raste dokazujući autentičnost svoga duhovnog vođe. Zašto sam došla k njemu? Slučajno, reklo bi se. No tih je slučajnosti bilo jako puno, zapravo previše da bih bila uvjerena. Vjerojatnije je da sam ovdje gdje jesam zato što me je, zajedno s mnogim drugima, svetac vidio u svojim proročanskim snovima i vizijama. Ili, ako je umišljeno u to vjerovati, možda je nekada davno, kada je život bio sasvim drugačiji od našega, taj skromni svećenik s velikim poslanjem naslutio mogućnost moje prisutnosti i hvala mu za to i za sve što je učinio. Bio je svet, ljudi su to prepoznali još za njegova života, kao što su to znali i znaju za Alojzija Stepinca, Majku Terezu, Ivana Pavla II. Tko želi, neka nastavi niz.

I sada se možda mogu načas vratiti svojoj mami s početka priče. Možda zato što je bila tiha i gotovo nesvjesna štovateljica blaženog Alojzija Stepinca, zadivljena njegovim propovijedima i govorima i tako jako željna ljudskog priznanja njegove neupitne svetosti. I tako, premda onom prilikom nije uspjela saznati što se zapravo radi na duhovnim vježbama, ipak je puno puta razmatrala riječi jednoga istinskog sveca, a svojom pričom da razgovara s Bogom dok pere suđe u meni je i ne znajući produbila spoznaju svetosti velike mističarke i naučiteljice Crkve, sv. Terezije Avilske, koja je Ljubljenome bez zadrške predavala ono što je u jednom trenutku jedino imala – svoj naporni rad u samostanskoj kuhinji među loncima i tavama...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.