Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Talenti u nama i oko nas

U ono što činimo uložimo sve što možemo i naši će se talenti neizmjerno umnožiti.
Objava 24. ožujka 2021. 0 komentara 383 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Radost stvaranja

Nedavno sam malo razmišljala o datumima, o obljetnicama, o brojevima koji su mi lijepi i posebni. Toliko su mi prirasli srcu da ih ni zagrebački potres 22. ožujka niti rušenje njujorških „Blizanaca“ 11. rujna nije moglo od njih odvratiti. No to me je razmišljanje na kraju odvelo u potpuno neočekivanom pravcu.

Ne sjećam se više je li mi broj 33 simpatičan samo zbog dvostruke trojke ili postoji i neki dodatni razlog, no gotovo uvijek sam igrala na njega u vremenima dok smo, pritisnuti relativnom materijalnom oskudicom u ratnim vremenima i neposredno nakon njih, ponekad ispunili listić lota vjerujući da mogućnost da nešto dobijemo, ma kako mala bila, ipak postoji, dok te mogućnosti nema ako taj listić ne uplatimo. Bilo je nekako čarobno sjediti zajedno za stolom i birati brojeve koje je moj muž uredno ispisanim križićima unosio u raster crvenkastog listića. Činjenica da nikada nismo bili ni blizu nekoj dobitnoj kombinaciji nimalo ne umanjuje čar tog našeg malog obreda nade.

Ti su me listići podsjećali na još nešto – na vrijeme kada sam pri kraju gimnazije odrađivala praksu u celjskoj tvornici uredskog materijala „Aero“. Dopao me je odjel koji je radio za lutriju i glavni posao kolegama i meni bio je prebiranje zakovica kojima su se tada zakivale srećke ekspres-lutrije. Naš poslovođa je na glomazni drveni stol za kojim smo sjedili mi praktikanti isuo oveliku vrećicu tih metalnih valjčića i naš je posao bio da izdvojimo one savinute koje bi izazvale zastoj u stroju kojim su se srećke bušile i zakivale. U početku je pregledavao obje hrpice koje smo slagali – manju s iskrivljenim zakovicama i veću s onim ispravnima, a zatim se zadovoljno posvetio nadzoru radnica koje su u istoj prostoriji obavljale druge poslove. Jedna mlada i snažna žena spretnim je pokretima poravnavala vrlo tanke papire listića za loto složene u velike i teške buntove. Bili su izrezani na veličinu prosječne jastučnice i ona ih je najprije spretno savijala i udarala o stol, a zatim osobitim pokretima smještala u metalnu kutiju uz čije su se dvije više stranice trebali savršeno poravnati. Njezin je posao bio odgovoran, jer ako ti papiri ne bi bili uredno složeni, listići bi bili pogrešno prerezani i moralo bi ih se baciti.

Naš je poslovođa u jednom trenutku uzeo snop već izrezanih listića i pozvao nas da pogledamo. Velikim kistom namočenim u lijepilo prešao je po hrptu toga bunta koji je izgledao poput male knjige. Nakon što se lijepilo osušilo, pokazao nam je kako se ti listići lijepo razdvajaju u spojene papire koje sam poznavala jer je i moja baka ponekad zaigrala loto, jednako naivno i s malim ulogom kao i muž i ja puno godina kasnije. No mene je tada fascinirala činjenica kako su listići na koje je bilo naneseno lijepilo ostali spojeni po dva ili tri u kompletu. Gledali smo u to tehnološko čudo dok se netko nije dosjetio da su svaki drugi ili treći list impregnirani nečim što sprečava lijepljenje. I zaista, poslovođa nam je dao da opipamo taj drugačiji sloj. I opet je, premda bez riječi, bio očito zadovoljan nama. Inače smo se tamo lijepo družili, razgovarali smo o svemu i svačemu dok smo radili ili išli na užinu u radničku menzu i ta dva tjedna su mi ostala u najljepšem sjećanju u vremenu koje mi je po svemu bilo teško – od završetka posljednje školske godine i pripreme za prijemne ispite do preseljenja cijele obitelji koja se nakon mnogo godina provedenih u Sloveniji trebala vratiti u Zagreb.

Na kraju drugoga tjedna smo od poslovođe dobili bunt prekrasnih šarenih naljepnica i njima sam ukrasila dnevnik prakse koji sam pažljivo izradila i predala mu. Sjećam se kako ga je pregledavao i na kraju rekao da je dobar, a nekako se na njemu vidjelo da mu se sviđa. Imali smo sreće što smo bili povjereni tom čovjeku koji je bio ljubazan na osobit, naizgled suzdržan način, a pritom zainteresiran za posao i za svoje radnike pa tako i za nas. Moglo bi se reći da je bio nadaren za ono što je radio, a bio je time očito i zadovoljan, što je uvijek dobitna kombinacija, samo ja tada to još nisam znala.

Talenti u naslovu posta nisu talenti o kojima se obično razmišlja na spomen toga pojma. O talentima obično govorimo kada se radi o velikoj nadarenosti za neku umjetnost, sport ili neku drugu društveno privlačnu aktivnost. No postoje i osobiti talenti, oni koje svatko od nas putnika na Zemlji dobiva kao popudbinu, a nama je prepušteno što ćemo s njima napraviti, već prema svojim sposobnostima umnažanja istih. U biblijskoj prispodobi o talentima gospodar izgovara veliku pohvalu dvojici slugu koji su u njegovom odsustvu umnožili talente koje im je povjerio na čuvanje, a na kraju svakome od njih kaže nešto prekrasno: „Uđi u radost svoga gospodara!“ Slugu pak koji je jedan povjereni talent zakopao i vratio mu ga taj je isti gospodar otjerao od sebe.

Zadovoljstvo koje osjećamo prilikom korištenja talenata koji možda izgledaju potpuno nevažni i neznatni dokazuje o kakvoj se sili zapravo radi. To je zadovoljstvo osobito blisko djeci koja u svojoj svježini mogu iz svoga okruženja prizvati više izazova nego netko koga su godine umorile pa i potrošile, osobito ako je, poput posljednjeg sluge, svoje talente ostavio zakopane negdje uz put kojim je prolazio kroz život. Sjećam se tako komadića tkanine koji sam izradila na priručnom tkalačkom stanu – zabola sam pribadače u kutiju od cipela i na njih spiralno učvrstila nit, a zatim nespretno protkala vunom tu malu površinu. No u tom je trenutku iz ničega nastalo NEŠTO i jako se dobro sjećam žara oduševljenja koji me je fizički zagrijao iznutra. Došlo mi je da vičem od sreće zbog tog materijala veličine dlana koji je svojim iznenadnim postojanjem ispunio prostor. No samo sam ga pokazala mami, a zatim ga tiho spremila među svoje stvari, ali i među svoje uspomene koje nikada nisu izblijedile. I da, lako mogu razumjeti kako netko cijeli svoj život posvećuje tkanju koje sam ja tek ovlaš dotaknula. Ako ne dopusti da se tkanje pretvori u dosadan i mukotrpan rad, nego zadrži onu svježinu u sebi koju je posjedovao kada je počeo raditi, umnožio je talente svoga života, makar nikada ne stvorio nijedan vlastiti istkani uzorak.

Mnoge ljude privlače kukičanje, pletenje, šivanje, vezenje, stolarija, grnčarstvo, staklarstvo, proizvodnja svijeća, licitara, umjetnoga cvijeća, košara… vještine kojima se može priučiti gotovo svatko tko ima volju za to. No ne mora to biti nešto tako lijepo i fino. Nekoga će veseliti uvođenje struje u domove čime ih je zagrijao i rastjerao tamu. Netko će graditi velike ili male građevine, možda kopati tunele i podizati vijadukte. Netko će pak radije uzgajati biljke ili životinje. A netko će stvarati glazbu, izlijevati bujice riječi, prizivati u stvarnost isklesane ili izlivene skulpture ili graditi naizgled bezvrijedne virtualne svjetove u kojima mašta ne poznaje granice. Svatko može naći sreću u mijenjanju svijeta oko sebe i u donošenju zadovoljstva sebi i drugima.

Otkrivanje svijeta oko nas uvid je u Božje stvaranje. Nakon tog uvida možemo se, poput djece, poigrati i mi. Uvijek treba najprije u sebi i oko sebe pronaći ideju, prepoznati zamisao, a onda se tek primiti posla. Može nam biti na raspolaganju sva tehnologija ovoga svijeta, ali ipak nećemo ništa napraviti ako nismo osmislili svoj konačni proizvod. U Starom Zavjetu je zapisano da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Golema snaga stvaralaštva koja leži u svakome od nas odraz je Stvoriteljeve moći. Probuditi tu silu u sebi, makar se radilo o najsitnijoj inovaciji u nekom proizvodnom procesu ili o zahtjevnom stvaranju novih virtualnih, a možda i stvarnih svjetova, jedan je od najvažnijih zadataka u našem životu. Čak i kada se radi o naizgled pogrešno usmjerenom stvaralaštvu. Jer tek će se s vremenom pokazati što je od onoga što smo stvorili dobro, a što loše. Zamagljena stvarnost u kojoj obično živimo ne dopušta nam takvu procjenu na licu mjesta.

U ono što radimo uložimo sve što možemo i naši će se talenti neizmjerno umnožiti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.