Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Tko se boji igle još…?

Na kraju odluku o cijepljenju ili ne-cijepljenju mora donijeti svatko od nas za sebe jer svatko sam mora prihvatiti moguće pozitivne posljedice jednoga ili drugoga, kao i rizik koji donosi prihvaćanje ili neprihvaćanje cijepljenja.
Objava 06. siječnja 2021. 0 komentara 317 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Cijepljenje - prednosti i mane

Dobro se sjećam. Sjedila sam na rubu visokog stolca u tatinoj ordinaciji. Zapravo, stolac vjerojatno nije bio visok, nego ja mala pa su mi noge bespomoćno visjele preko ruba, a dobro bi im došao dodir s tlom jer sam osjećala kako zbog uznemirenosti počinju lagano podrhtavati. Iz plamenika na stolu na kojem je tata staloženo raspoređivao svoj pribor pomaljao se sitni plamičak koji je privlačio moju pažnju. Zatim, kada je tata okrenuo kotačić, plamen je jače liznuo i počeo tiho, ali prijeteće hučati. Fascinirano sam gledala u tu vatru obuzeta nelagodnim unutarnjim osjećajem, strahom od onoga što je trebalo uslijediti. Te davne 1972. imala sam sedam godina i jako sam se bojala injekcija i ostalih stvari koje se bolno probijaju kroz kožu, a ono što je tata namjeravao sa mnom, s mamom i s mlađim bratom nije mi se u tom trenutku nimalo sviđalo.

Prva je na redu bila mama koja je u krilu držala brata dok tata nije sve pripremio i prišao joj s nekakvim štapićem u ruci. Sjećam se njezinog širokog osmijeha koji je iskreno i mirno sjao na njezinom licu za vrijeme „operacije“ i davao bratu i meni do znanja da se ništa strašno ne događa. No ja sam se još sjećala toga istog cijepljenja prije polaska u prvi razred osnovne škole godinu dana ranije i znala sam da boli. Do posljednjeg trenutka sam se nekako nadala da će tata odustati, ali, naravno, nije. Od dva zla izabrao je neusporedivo manje. Spretnim pokretima prepilio je stakleni vrat male ampule s cjepivom. Dalje nisam gledala i dala sam sve od sebe da uvjerim svoj mozak da žrtvovana lijeva ruka koja je pokorno visjela na mom ramenu zapravo nije moja. Nisam uspjela u tome, naravno, ali nije bilo ni jako strašno. Nakon što je tata posljednjom pripremljenom račvastom iglom zagrebao nadlakticu moga brata, bili smo slobodni. No kao i nakon prethodnog cijepljenja, i ovaj put sam morala podnijeti osjećaj povišene temperature, mučnine, trganja u mišićima, bol u nadlaktici u koju je naneseno cjepivo, uobičajene nuspojave cjepiva protiv velikih boginja. Pritom sam još dobro prošla.

Moja baka je prilikom svakoga cijepljenja tim cjepivom imala jako otečenu ruku i vrlo visoku temperaturu, iako su je nakon prve tako jake reakcije u sljedećim prilikama cijepili dječjom dozom. No bila je, unatoč strahu, cijepljena i nije joj bilo na kraj pameti odbiti cjepivo, ne samo zato što je za ne-cijepljenje onda bila potrebna medicinska indikacija koju bi postavio mjerodavni liječnik, nego i zato što je znala koliko je takvo odbijanje opasno. Pola svoga dotadašnjeg života proživjela je u svijetu u kojem su opasne i smrtonosne bolesti bile realnost, a nedostatak odgovarajućih učinkovitih lijekova do pronalaska antibiotika koji su se u našim krajevima počeli koristiti sredinom četrdesetih bila je činjenica zbog koje su mnogi ljudi, čak i oni s dobrim uvjetima života, dugo bolovali i često od njih na kraju umirali ili živjeli s teškim posljedicama.

Epidemija velikih boginja koja je zahvatila Jugoslaviju u proljeće 1972. nije bila moj prvi susret s opasnošću od pojave te bolesti. Samo tri godine ranije oboljela sam od rijetko teškog oblika vodenih kozica dok sam bila kod djeda i bake u Zagrebu. Mnogi ni ne znaju da „obične vodene kozice“ mogu biti opasne po život djeteta. Nije često, ali ja sam nekim slučajem dobila taj zgoditak na lutriji. Imala sam virusni encefalitis koji se manifestirao jednoga jutra nakon buđenja. Bila sam potpuno svjesna svega oko sebe, ali sam vrlo jasno vidjela i mogla osjetiti na rukama i licu u stvarnosti nepostojeće velike bijele paučine lijepih pravilnih oblika koje su za mene bile potpuno stvarne, a izranjale su niotkuda i lijepile mi se za lice odakle sam ih samo ja mogla skinuti pa je baka, prestravljena tim simptomima, nazvala hitnu koja me je u pratnji djeda prevezla u Dječju bolnicu u Klaićevoj.

Tamo smo djed i ja proveli dosta vremena zatvoreni u praznoj sobi potpuno sami. Taj me je boravak umirio jer su paučine u međuvremenu prestale izranjati niotkuda, no bojala sam se da će djed morati otići i ostaviti me u bolnici što se kasnije i dogodilo, ali nisam znala razlog tome čekanju. Kasnije mi je mama objasnila da su nas oboje stavili u karantenu kada su vidjeli velike mjehuriće na prištevima kojima sam bila pokrivena od glave do pete od kojih su neki bili ispunjeni sukrvicom i zbog toga tamni. Osim toga, djed im je rekao da moj tata radi na infekcijskom odjelu gdje je u vrijeme prije istrjebljenja velikih boginja postojala realna mogućnost njegovog kontakta sa zaraženim pacijentima i nehotičnog prenošenja zaraze i pored pridržavanja propisanih mjera. U izolaciji smo ostali sve dok nisu pregledali sadržaj mojih mjehurića i uvjerili se da je bezazlen, onda sam tek bila primljena na odjel.

Zarazne bolesti su danas podcijenjena (jer antibiotici i ostali lijekovi „mogu riješiti sve“) neugodna i potencijalno vrlo opasna pojava koja ne bira žrtve, a uzročnik im je agresivan u traženju novih domaćina i pritom nevidljiv. Upravo zbog tih očima skrivenih uzročnika su ljudi od davnina vjerovali da su raznorazne pošasti koje su se učestalo pojavljivale posljedica srdžbe viših bića koja su ljudi uvrijedili nekim svojim djelom, često nehotice ili bez ikakve zle namjere. Takvi izljevi gnjeva bogova mogu se naći u antičkoj, starozavjetnoj, srednjevjekovnoj pa i suvremenoj (nažalost) literaturi. Pada mi na pamet kuga koja je harala u starogrčkoj Tebi gdje se Edip, ne znajući tko je on uistinu, nakon što je riješio Sfinginu zagonetku za nagradu oženio kraljicom Jokastom, svojom biološkom majkom koju nije poznavao i to nakon što je ne znajući prethodno ubio svoga biološkog oca. Pošast je stala nakon što se nesretna žena objesila na svoj pojas, a Edip si je njezinom kopčom izbio oči i takav se, potpuno izgubljen i mučen strahovitom grižnjom savjesti, upustio u besciljno lutanje u pratnji kćeri Antigone koja ga nije htjela napustiti. Ili onaj jedva zadobiveni oprost koji je Mojsije isprosio od Jahve nakon što su se Izraelci klanjali zlatnom teletu dok je on na Sinaju primao Deset zapovijedi – Jahve tada nije uništio svoj izabrani narod, ali je na njih udario kugom.

Kuga je odnijela bezbroj života u povijesti čovječanstva. Osim onih ne sasvim definiranih zaraznih bolesti koje se od davnina nazivalo tim imenom, prava bubonska kuga, crna smrt, u više je navrata temeljito poharala Europu tijekom posljednja dva tisućljeća. Kuga je i danas prisutna, u svijetu postoje žarišta koja se drže pod kontrolom, a premda se radi o teškoj bolesti s visokom stopom smrtnosti i uz mogućnosti liječenja koje danas postoje, ona trenutno ne predstavlja prijetnju čovječanstvu izvan tih žarišta.

Moglo bi se tako pisati i o mnogim drugim bolestima za koje smo sigurno čuli i vjerojatno imamo u obitelji nekoga tko je od njih bolovao pa i umro. Na primjer malarija koja je ponekad utjecala na odustajanje od izgradnje naselja, a ponegdje je istrijebila ili natjerala u bijeg lokalno stanovništvo koje se našlo pred izumiranjem. Ona je i danas opasna u krajevima u kojima se zadržala, uglavnom se sprječava uništavanjem komaraca koji je prenose. Moj djed se u prvoj polovici tridesetih godina prošloga stoljeća zarazio malarijom na tromeđi Makedonije, Bugarske i Srbije gdje je četiri godine služio u vojsci Stare Jugoslavije. Kasnije je u nekoliko navrata imao napadaje te bolesti koji nisu bili nimalo bezazleni jer su ga dovodili u teško fizičko i psihičko stanje koje ga je u trenutku zarobljavanja u Drugom svjetskom ratu gotovo došlo glave.

Ili tuberkuloza – od tuberkuloze i njezinih posljedica je bolovalo više članova moje obitelji, a umrlo je dvoje mladih, perspektivnih ljudi koji su tek započeli svoj životni put – učiteljica Blaženka koja nije nikada dobila priliku poučavati djecu i njezin brat Milutin, slikar s darom koji se nije stigao razviti i čija su moguća djela ostala zauvijek izgubljena zbog dugotrajne teške bolesti i puno prerane smrti. Oboje su se zarazili u vlastitom domu, od bake koja je bolovala od te bolesti.

Španjolska gripa odnijela je jako puno života nakon Prvoga svjetskog rata. Preboljeli su je i moj djed – mamin tata i baka – tatina mama. Nije im ostala u nimalo lijepom sjećanju. Baka je u dobi od oko 12 godina dugo ležala kod kuće. Žao mi je što nisam pažljivije slušala njezinu priču o „strašnoj španjolki“, ali se sjećam da se iz njezinih riječi moglo iščitati da joj je bilo gadno. A djed je tada imao osam godina i bio je hospitaliziran zajedno s mnogim drugim bolesnicima. Pričao je da su svakoga jutra na nosilima iznosili one koji su noću umrli, a njega bi ljubazni liječnik prilikom jutarnjih vizita pozdravljao riječima – „Još si živ, mali Ličaninu!“.

Moglo bi se ovdje ponešto dodati i o koleri, tifusu, sifilisu, gubi, AIDS-u i ostalim pripadnicima vrlo raznovrsne zbirke mikroorganizama koji vrebaju na naše slabosti. Slabosti nisu samo fizičke, nije to samo pad imuniteta zbog loše prehrane i manjka kretanja, zbog rane ili pozne životne dobi kada smo ionako osjetljiviji. Slabost je i nevjerica da u našem današnjem, takozvanom zapadnom svijetu uopće postoje zarazne bolesti od kojih se može, gle čuda, i umrijeti. Mnogima je lakše povjerovati u ljude guštere i 5G teoriju zavjere nego zaviriti u svijet dobro istraženih činjenica o bolestima kao što je ova koja nas je spopala prije nekoliko mjeseci.

Teško nam je prihvatiti, ako uopće i razmišljamo na taj način, da su one zaista velike i dragocjene blagodati poput donedavno neograničenih mogućnosti masovnih putovanja globaliziranim svijetom doprinijele širenju zaraze koja sama po sebi ne izgleda jako opasno, ali zbog svoje sposobnosti vrlo brzog širenja uz istodobno zahvaćanje velikog broja ljudi, kao i dugotrajnog tijeka bolesti s mogućim teškim komplikacijama na kraju, ima moć djelomičnog ili potpunog onesposobljavanja zdravstvenih sustava razvijenijih zemalja koji bi inače bile u mogućnosti nositi se s infekcijom tipa Covid 19 uspješnije i uz manju stopu smrtnosti.

U zemljama takozvanog Trećeg svijeta koje su ionako najčešće bez odgovarajućeg zdravstvenog sustava, a stanovništva ima naizgled previše, ne diže se prevelika uzbuna – čeka se da bolest, ako se uopće i pojavi i bude prepoznata među bolestima koje redovito napadaju tamošnje stanovništvo, uzme svoj danak u krvi i ode dalje kao i sve dosadašnje. Donedavno je tako bilo i kod nas, samo se s vremenom, zapravo vrlo brzo, zaboravilo. U obiteljima se, kao danas u siromašnim dijelovima svijeta, rađalo puno djece kako bi dvoje ili troje možda preživjelo do odrasle dobi.

Danas se dobro zna kako se može „stati na rep“ zaraznim bolestima koje su, gledano kroz povijest čovječanstva, uzele više ljudskih života nego sve ostale bolesti zajedno. Najvažniji dio mjera treba se odnositi na preventivno djelovanje u smislu provođenja higijene i razvijanja zdravih životnih navika prije pojave bolesti, a drugi, kada se ugroza pojavi, je priprema odgovarajućih lijekova ako ih ima i cijepljenje, naravno, ukoliko cjepivo postoji. Cijepljenje je u svojim početcima bilo puno opasnije nego što je danas, nečisto zbog prisutnih neželjenih tvari poput životinjskih bjelančevina koje je ljudski organizam nastojao odbaciti teškim reakcijama. No i pored svega toga, isplatilo se podvrgnuti cijepljenju jer je bilo očito da se time stječe relativna sigurnost u slučaju zaraze tijekom epidemija opasnih bolesti s visokom stopom smrtnosti.

Louis Pasteur postao je jedan od junaka moga djetinjstva nakon što sam u tada sveprisutnom Politikinom zabavniku pročitala priču o tome kako je, potaknut strašnim mukama i urlicima dječaka dok mu je seoski kovač uživo palio meso oko rane koju mu je bio nanio vuk zaražen bjesnoćom, napravio cjepivo protiv te strašne bolesti koja se obično prenosi ugrizom zaražene životinje. Dječaka je kovaču dovela njegova majka jer je to bio jedini način da se spriječi širenje zaraze kroz njegov živčani sustav koja bi rezultirala sasvim sigurnom smrću u najgorim mukama. Pasteur je razvio vakcinu protiv bjesnoće, nakon čega je samoga sebe zarazio bolešću i cijepio se kako bi je zaustavio. To je cjepivo odonda spasilo mnoge živote.

Pasteuru su, naravno, prethodili drugi znanstvenici, ljudi uma otvorenog za nešto novo. Među prvima se u tom nizu nalazi Jenner koji je uočio da pojedinci koji su radili s kravama i zarazili se tzv. kravljim boginjama, zaraznom bolešću sličnom velikim boginjama, ali s puno blažim simptomima, kasnije ne obolijevaju od velikih boginja ili, ako obole, imaju puno blaže simptome. Nije bio prvi koji se toga dosjetio, ali je bio prvi koji je osmislio svoj sustav imunizacije – cijepljenja i uspješno ga proveo na većem broju ljudi. S vremenom su razvijena cjepiva za većinu smrtonosnih dječjih i ostalih bolesti, poput difterije, tetanusa, magarečeg kašlja, ospica i drugih koje su još nedavno stvarale velike zdravstvene probleme i dovodile do smrti djece, ali i mnogih odraslih. Imam dojam da danas nismo toga dovoljno svjesni. Sve ovo preventivno djelovanje zajedno smanjuje opasnost od većeg širenja zaraznih bolesti.

Strah od cjepiva postoji od samoga početka i sa stanovišta pojedinca nije sasvim neosnovan, ali ostaje činjenica da cjepivo, uz određene rizike koje nosi, pruža i veliku zaštitu i pojedincima i društvu kao cjelini. No problem je u tome što ljudi današnjice nisu spremni riskirati, preuzeti odgovornost za sebe i za društvo u kojem žive. Imaju dojam da se bolest i smrt događaju drugima, a da zbog tih drugih nije potrebno izložiti se nuspojavama. Pritom se ne razmišlja o maloj statističkoj vjerojatnosti pojave nuspojava, nego o velikoj šansi da se dogode upravo njima. Taj strah je razumljiv i ljudski, no to ne znači da je pozitivan i prihvatljiv. Na kraju odluku o cijepljenju ili ne-cijepljenju mora donijeti svatko od nas za sebe jer svatko sam mora prihvatiti moguće pozitivne posljedice jednoga ili drugoga, kao i rizik koji donosi prihvaćanje ili neprihvaćanje cijepljenja.

Bog je ljudima dao slobodnu volju, ali ih nije oslobodio posljedica korištenja te volje. Ako netko zaista vjeruje da ga se cjepivom želi čipirati, a pritom zaboravlja da smo već odavno svi zajedno „čipirani“ mobitelima koje posvuda nosimo sa sobom i zbog njihovog ih dragocjenog sadržaja čuvamo i branimo kao svoje najveće blago, onda je za njega možda bolje da se ne cijepi. Slično je i s onima koji vjeruju u interakciju tvari iz cjepiva i 5G valova, ma što to značilo.

Dio nuspojava kako lijekova, tako i cjepiva uvijek je psihološke prirode i upravo iz tog razloga se u istraživanjima koristi kontrolna skupina koja ne znajući prima placebo umjesto djelatne tvari koja se provjerava. U skupini koja je injekcijom primila nekoliko kapi fiziološke otopine često bude jednak broj nuspojava kao i u glavnoj skupini koja je dobila injekciju cjepiva ili lijeka. Ta se nehotična i nesvjesna usklađivanja psihičkog i fizičkog čovjekovog bića često mogu iskoristiti i kao pomoć u liječenju, osobito u situacijama kada druge pomoći nema.

Osim snage ljudske psihe u vezi bolesti se često pojavljuje i snaga vjere. Ona se sakrila, pobjegla iz javnosti gdje je oslabljuje podsmjeh naizgled nadmoćne znanosti, točnije onoga dijela koji je utemeljen na čisto materijalnim osnovama. No ostala je prisutna u ljudima, ne manje nego prije dok je bila vidljiva na svakom koraku. O toj toliko važnoj snazi od davnina svjedoče bezbrojne zavjetne građevine i kipovi, zavjetni darovi, a za Europu posljednjih nekoliko stoljeća osobito su karakteristični kužni stupovi podignuti u znak zahvalnosti za Božju pomoć u neprestanim periodičnim epidemijama kuge i ostalih pošasti. Oni su bili podizani u znak zahvalnosti kada bi opasnost već prošla. Te zahvalnosti ne bi bilo da se ljudi u svojoj nevolji i nemoći nisu skrušili i ponizno zamolili za pomoć u situacijama kada je problem nadilazio njihove ljudske mogućnosti.

Da bi snaga vjere došla do izražaja nije uvijek potrebno da bolesnik bude vjernik. U svim vremenima do dana današnjeg rađali su se ljudi koji velikom snagom svoje vjere čine ono što obično nazivamo čudima i pomažu drugima. Takvi pojedinci često su smatrani pa i službeno proglašavani svetima. A to se nije događalo samo u nekom pradavnom mračnom razdoblju neznanja i stagnacije, nego puno češće nego što se misli i to u svim vremenima ljudske povijesti. Spomenut ću samo jedan takav doživljaj iz života bliskog mi sveca, sv. Ivana Bosca.

Sredinom devetnaestog stoljeća, tijekom jedne veće, dugotrajnije i teške epidemije kolere koja je zahvatila Torino, tada središte ubrzane industrijalizacije i razvoja mladoga kapitalizma u sjevernoj Italiji, svećenik Ivan Bosco koji je u tada rubnoj gradskoj četvrti Valdocco okupljao, odgajao i poučavao vrlo brojne siromašne mlade koji su teško nastradali u previranjima onoga vremena, poslao je veliku skupinu svojih štićenika, dječaka i mladića, u pomoć oboljelima kojima je i sam pomagao ispovijedanjem i posluživanjem u njihovoj bolesti.

Ljudi su se te bolesti koja je u smrt odnosila više od pola oboljelih, sasvim prirodno i razumljivo jako bojali i u velikoj panici su bježali od bolesnika umjesto da im pokušaju pomoći. Don Bosco i njegova ekipa od ukupno oko četrdeset i pet dječaka provodila je cijele dane uz zaražene i tako bila maksimalno izložena uzročniku bolesti, često u zatvorenim prostorijama priručno osnovanih bolnica i privatnih domova siromaha bez osnovnih higijenskih uvjeta, no nitko od njih nije obolio. Duhovni velikan koji je istovremeno bio praktičan i napredan sin svoga vremena, svetac je na sebe i svoje zazvao zagovor Marije Pomoćnice i pružio hrabrim pomoćnicima svu moguću duhovnu i molitvenu potporu. No ostalo je zapisano još ponešto o vrlo konkretnim higijensko-epidemiološkim mjerama koje je proveo u tom razdoblju – svatko je sa sobom obavezno nosio bočicu octa kojim je dezinficirao ruke nakon dodira s bolesnicima ili stvarima u njihovim domovima, a svoje su prostorije učestalije nego inače čistili i provjetravali te razmaknuli ležajeve u spavaonicama koliko je to bilo moguće. Također se spominje da im je u tom razdoblju bila omogućena pojačana prehrana što u siromašnim uvjetima u kojima su živjeli nije bilo jednostavno osigurati.

U cijelom tom događaju jasno se nazire nit vodilja poznate izreke: „Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“. Ako naime iz iskustva znamo da octom možemo očistiti ruke i time na neki način umanjiti vjerojatnost zaraze, a to ne učinimo jer lagodno i gotovanski vjerujemo da će nam Bog iz nekog samo nama poznatog razloga pomoći, ništa nismo napravili, poput vjernika iz poznate priče koji se našao na krovu kuće usred poplave i dvaput odbio pomoć ljudi u čamcima koji su ga htjeli prevesti na kopno govoreći da će njega bog spasiti. Na kraju ga je bujica odnijela zajedno s kućom. Pitao je zatim Boga kako to da mu nije došao u pomoć iako mu je on vjerovao, a Bog mu je odvratio – „Dvaput sam ti poslao pomoć, ali ti si je oba puta odbio…“ Također, ako peremo ruke octom, ako dakle vršimo sve što je moguće da se zaštitimo u materijalnom smislu, a pritom nemamo povjerenja niti u ocat, a još manje u Boga, izostao je element koji nam može jako pomoći u teškim časovima i šansa da obolimo se povećava.

Neki koji nisu spremni prihvatiti čuda nađu se na mukama kada se naočigled mnogih dogodi ono što ljudi obično smatraju čudom ili barem vrlo neuobičajenim događajem. U svakom slučaju, opisana priča smatra se jednim od dobro dokumentiranih i dokazanih čuda sv. Ivana Bosca.

Kada smo kod vjere, moram ovdje spomenuti još jedan ozbiljan problem vjernika vezan uz cjepivo protiv Covida 19. On leži u činjenici da su u razvoju nekih cjepiva protiv trenutne pošasti korištene stanice abortiranih ljudskih fetusa. Budući da kršćani čvrsto vjeruju da život koji je Božji dar i kao takav se ne smije uništiti ili odbaciti počinje začećem i traje sve do prirodne smrti, postoji mogućnost da vjernik koji tako razvijen „proizvod“ svjesno koristi sudjeluje u teškom grijehu pa se o tome puno pisalo i govorilo u krugovima zainteresiranih. Ovih dana moglo se pročitati da se u procesu proizvodnje dijela cjepiva zaista koriste klonirane stanice tkiva izvađenih iz pluća i bubrega dvaju fetusa pobačenih šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od vjernika se očekuje da, ako postoji izbor, prilikom cijepljenja svakako odaberu cjepivo koje nije razvijeno tim postupkom. U protivnom slučaju, citiram: Zbog situacije s pandemijom “sva cjepiva koja su odobrena kao klinički sigurna i učinkovita mogu se koristiti u dobroj savjesti”, stoji u bilješci Kongregacije za nauk vjere.

Vraćam se sada svom tati s početka ove odugačke priče. Onda je bio na vrhuncu snage sredinom svojih tridesetih godina, a danas je već duboko zakoračio u osmo desetljeće, treću dob obilježenu tjelesnim slabostima, ma kako svjež duhom u toj dobi bio. Poput drevnih pustinjaka zatvorio se u svoj mali prizemni stan u kući oštećenoj prošlogodišnjim zagrebačkim potresom i čeka. Čeka cjepivo. Čeka završetak pandemije. Bolje nego svi mi laici u obitelji zna činjenice o samoj bolesti, o relativnoj sigurnosti koju donosi cjepivo, ali i o rizicima koje treba prihvatiti. Dobro zna i za ono pravilo kojeg se, unatoč svim teorijama zavjera i svim opravdanim i neopravdanim prigovorima farmaceutskoj struci uglavnom drže ne samo liječnici, nego i cijela moćna mašinerija farmaceutske industrije – Primum non nocere! – Kao prvo ne štetiti. Liječnici i farmaceuti, dakle, ne rade na tome kako da nas „srede“, ubiju, čipiraju, onesposobe, učine robotima itd., nego ponajprije paze da ne naprave neku štetu svojim pacijentima, a zatim da pomognu ljudima. Ako ne zbog nekog dobrog i humanog razloga, onda barem zbog velikih odšteta koje bi im bile nametnute u slučaju opasnih nuspojava ovoga cjepiva kao i bilo kojeg drugog preparata. Kao pravi optimist i naivac vjerujem da je pomaganje ljudima ipak pravi razlog njihovog teškog i opsežnog studija, stručnog usavršavanja, cjeloživotnog nastojanja i poslanja. A svima nama bi to trebao biti razlog za kakvo-takvo povjerenje u one koji ipak znaju najviše o toj tematici.

„Ne bojte se!“ Poruka je to koja puno puta odjekuje iz svetih spisa, osobito Biblije. Ne bojmo se živjeti , ne bojmo se biti ono što jesmo. Mi odrasli igle se uglavnom više ne bojimo, ako nam i nije osobito draga. No poradimo na tome da se prestanemo bojati i sadržaja te toliko iščekivane, željene, ali i osporavane vakcine, ako ne zbog sebe, onda zbog onih koji se ne mogu nositi s ovom bolešću i njezinim društvenim posljedicama. Radi se ipak samo o još jednom cijepljenju.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.