Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

U potrazi za tišinom

Tišina, ona je na kraju svega spremnost čovjeka da konačno sasluša što mu Bog ima za reći.
Objava 10. veljače 2021. 1 komentara 2001 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Ako nađemo tišinu u sebi, lako ćemo je naći i vani, čak i usred gradske vreve.

Tišina je po definiciji odsutnost zvuka. Teško ćemo naći pojam koji može imati tako puno suprotstavljenih značenja. Od jezive, ledene, grobne tišine, do prijatne tišine u kojoj umorna duša nalazi svoj spokoj.

Tišina se ponekad koristi kao svojevrsno sredstvo, alat, možda i oružje. Zastrašujuća tišina koja se pojavljuje u filmovima prije nekog jezivog događaja dobar je primjer toga.

Tišina se koristi i u odgoju i poučavanju. Ako ne možemo postići pažnju govorom, vikanjem ili nekim drugim oblikom glasanja, često će nam upravo tišina biti od pomoći. U razredu se živahna djeca zbune i počnu smirivati ako učitelj, koji je do tog trenutka govorio, iznenada zastane i utihne. Takva se situacija može vidjeti i u obitelji. Ponekad se radi o tihoj prijetnji zbog kršenja određenih pravila, no ponekad roditelj naprosto ne želi djetetu reći nešto za što ono nije spremno ili nešto što bi dijete suviše povrijedilo pa ne odgovori na njegovo pitanje. Ona praznina koju stvara takva tišina znak je da smo dodirnuli nešto ozbiljno i ostaje u trajnom sjećanju i kasnije kada je tema zbog koje je u jednom trenutku zavladala šutnja davno razjašnjena. No nije dobro prečesto koristiti moćno sredstvo kakvo može biti tišina. U svakoj stvari treba postojati mjera.

Sjećam se potpune tišine nastale u jednoj dalekoj učionici prije gotovo pola stoljeća. Moja učiteljica u drugom razredu bila je, kako sada vidim stvari, vrlo nesretna, agresivna, nesigurna i jako neljubazna osoba. Srećom, mi smo u školi u kojoj sam provela prvih pet godina školovanja svake godine mijenjali učiteljicu pa iživljavanje u koje se ponekad pretvarala njezina nastava nije trajalo više od deset mjeseci. Premda, sedmogodišnjacima i osmogodišnjacima vrijeme puno sporije teče nego nama odraslima i jedna školska godina je za njih cijela vječnost. Još i danas mogu živo obnoviti u sjećanju tu potpunu tišinu u učionici, tišinu u kojoj se čuo samo zvuk njezinih koraka koji su mi se približavali. Mogla sam gotovo osjetiti olakšanje ostalih kada su shvatili da sam ja na redu, a ne netko od njih. Razumjela sam ih jer sam obično i sama bila među njima. Stala je pored mojega mjesta, uhvatila me za pramen kose na sljepoočici i počela vuči prema gore. Dizala sam se sve dok nisam stajala na prstima, a ona je i dalje vukla i to je boljelo. Razlog je bio potpuno nepedagoški. Pred sobom sam imala knjigu iz matematike otvorenu na jednoj stranici s crtežem školske garderobe u kojoj su visjeli kaputi i jakne, a ispod njih su bile cipele i čizme. Dobro se sjećam te slike, iako se ne sjećam zadatka, naime, sjećam se da nisam znala što trebam s tim kaputima i cipelama napraviti, premda se moj mozak u panici jako trudio ponuditi rješenje dok su se zastrašujući koraci približavali, ali ga nije nalazio jer nije znao pitanje. Možda sam bila nepažljiva i nisam čula objašnjenje zadatka, ako ga je bilo, pa sam zato bila „kažnjena“. Ta je učiteljica slomila najmanje tri štapa na nogama sitnog dječačića koji je sjedio ispred mene, a ako štapa nije bilo, poslala bi redara da ubere šibu u parku ispred škole. Nije mi bilo na kraj pameti da te doživljaje ispričam kod kuće, prihvaćala sam ih kao normalne i nisu mi ostavile traumu, samo sjećanja. Možda zato što mi je kod kuće bilo lijepo i što sam na izlasku iz škole ostavljala za sobom tišinu učionice u kojoj se moglo čuti povremeno vrlo glasno urlanje naše učiteljice. Zapravo, jednom prilikom je naišao ravnatelj, pozvao učiteljicu van i u hodniku pred vratima učionice urlao na nju glasnije nego što je ona urlala na nas. Taj ravnatelj me je i inače izgledom i ponašanjem podsjećao na vraga kako sam ga zamislila u svojoj dječjoj mašti pa mi je učiteljice bilo žao jer je u tišini preplašenog šutljivog razreda koji je sama stvorila do kraja sata tiho šmrcala pored prozora. Danas odgovorno tvrdim da savršena tišina u razredu nikako ne može biti dobar znak, osim možda dok se piše ispit.

Ponekad sam se pitala može li tišina biti potpuna. Zatekla sam se u nekoliko navrata u podzemlju, u špiljama u kojima bi vodiči, da nam pokažu pravi mrak i pravu tišinu, ugasili osvjetljenje i tražili da se ne glasamo. Uši su mi pucale od takve tišine. No tkogod posljednjih godinu dana živi na aktivnom potresnom području kojim se neizmjerne sile poigravaju kao s koricom kruha u pećnici, taj zna da u podzemlju može biti i te kako glasno. Jeziva tutnjava koja je popratila dva ranojutarnja nedjeljna potresa u Zagrebu 22. ožujka prošle godine i nastavila se svako malo prolamati na razne načine mjesecima nakon toga dokaz je da podzemlje nije ni mirno ni tiho. Nažalost, tu je pouku ubrzo dobilo još šire područje pa sada svi zajedno proučavamo pomicanje onoga tla koje smo donedavno, ako ne racionalno, jer potresi nisu nepoznata pojava, onda barem emocionalno smatrali čvrstim i stabilnim elementom u svojim životima. Možda potresi i služe kao upozorenje da u životu ništa, ali baš ništa nije čvrsto i trajno i da oslonac treba potražiti u vlastitim, često nedovoljno istraženim dubinama.

Druga mogućnost doživljaja savršene tišine koju sam razmatrala je boravak u svemiru, dakle u zrakopraznom prostoru. U svemirskim prostranstvima nema zvukova zato što nema dovoljno čestica koje bi zvuk prenosile. Zvuk je vibracija, a tu grubu vibraciju prenose čestice tvari kroz koje se širi u valovima. Ako njih nema, onda do nas ne dopiru nikakvi zvukovi. Prenošenja zvuka u svemirskim uvjetima, dakle, nema. No ako uz pomoć tehnologije uspijemo taj zrakoprazan prostor prilagoditi svojim potrebama dok se nalazimo u njemu, a to je neophodno ukoliko želimo takav boravak preživjeti, zvukovi će nas pratiti u tim otočićima životnog prostora – tišina će biti ispunjena zvukovima koje sami stvaramo – čut ćemo šum disanja, otkucaje srca i protok krvi u velikim žilama, tihu, ali čujnu peristaltika svoje probavne cijevi i sve će nas to omesti u osluškivanju tišine.

Zaključak bi mogao biti da tišine zapravo nema. Ipak, tišina nastaje ako iz nekog razloga ne čujemo zvukove – ako smo usredotočeni na nešto i nismo svjesni onoga što nas okružuje, ako smo u uši stavili čepiće i tako stvorili mehaničku prepreku, ako smo gluhi i pritom sretni da naša gluhoća podrazumijeva samo nedostatak zvukova, a ne i tinitus, nepostojeći neželjeni zvuk koji možemo „čuti“ ako nam je sluh oštećen, disonantne šumove i tonove s kojima je jedan od najvećih glazbenika svih vremena Beethoven vodio običnom čovjeku nezamislive bitke dok je stvarao mnoga svoja veličanstvena djela.

Zvuk je, dakle, objektivna kategorija, on postoji, a tišina nastaje u percepciji slušatelja. Na nama je da odaberemo one zvukove koje želimo čuti, one koji nas umiruju i dovode u stanje postojanja koje smatramo ugodnim. Često se događa da ista melodija ili neki drugi zvuk nekome jako smeta, a drugome je vrlo ugodan. Jednako smo različiti i po pitanju doživljaja tišine. Budući da ona objektivno ne postoji, na nama je da odaberemo ono što doživljavamo kao tišinu i time se okružimo. Nekome će taj dojam stvoriti šum lišća i cvrkut ptica, a drugome neka vrsta glazbe ili žubor rijeke, možda i šum slapa, šuštanje lišća ili neki drugi zvuk prirode. Netko će u tišinu ući izgovarajući riječi molitve. Netko će svoju tišinu pronaći na mjestu gdje su okupljeni mnogi ljudi. Traženje tišine je poput igre skrivača. No ako uspijemo naći tišinu u sebi, lako ćemo je naći i u izvanjskom svijetu, makar se nalazili usred zaglušne buke velegrada ili pored slapova Nijagare.

Tišina je važna jer bez nje ne možemo zaroniti u sebe, ne možemo bolje pogledati svoje misli, želje, osjećaje. Te toliko željene tišine ponekad se i bojimo jer se ne želimo susresti sami sa sobom. Onda se vraćamo natrag i proučavamo one uobičajene vrste tišine koje svi poznajemo. Tišina mobitela koji nikako da zazvoni. Tišina u kojoj isprazno odjekne naš glas kada uđemo u stan i shvatimo da tamo nikoga nema. Tišina iščekivanja djeteta u trudnoći. Tišina smrti, zatvorene knjige u kojoj je sve izrečeno i zauvijek zapečaćeno, teška tišina koju ni najbučnije karmine ne mogu ublažiti. Tišina nakon velike oluje. Tišina zaranjanja u nečiji pogled. Tišina iščekivanja između dva snažna udara vjetra. Tišina beskrajne nebeske modrine u kojoj mirno lebdi ptica. Tišina samotnoga lijeganja u bračnu postelju. Tišina neizrečenih riječi koje ostaju lebdjeti između sugovornika. Prozaična tišina kada se na kraju dana uz tihi zvuk i škljocaj ugasi naše računalo. Tišina dječjeg odmarališta bez djece. Tišina kada konačno ostanemo bez riječi…

Tišina, ona je na kraju svega spremnost čovjeka da konačno sasluša što mu Bog ima za reći.

  • šnajderica:

    članak je vrijedan poklon . jedan od onih zbog kojeg vrijedi stati, polako odmotati i u tišini -pročitati