Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Vjera - DA, Crkva - NE

Vjera je oaza u srcu do koje nikad nisu doprle karavane misli. (Kahlil Gibran)
Objava 08. lipnja 2021. 0 komentara 655 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Vjera se nalazi u dubini vlastitoga bića.

Puno puta sam u životu čula rečenicu koju smatram jako nedorečenom, ma kako jasna izgledala na prvi pogled – vjera DA, crkva NE. Isus DA, crkva (katolička, pravoslavna, protestantska ili bilo koja druga) NE. Nekako mi je samo po sebi razumljivo da smo u ovako važnim pitanjima skloni krajnostima, opoziciji tipa ili – ili. Osvješćivanje krajnosti može nam jako pomoći ako želimo otkriti gdje se zapravo nalazimo između te dvije točke i kojoj od dvije smo u datom trenutku bliže. No bitno je ne ostati na tome. Upustiti se u proučavanje jedne takve velike dihotomije posao je za cijeli život. Ja ću sada samo malo „zagrepsti“ po površini te velike teme i prisjetiti se malog dijela vlastitih iskustava po tom pitanju.

Mislim da me vjera oduvijek privlačila, ali sam se u prošlosti prečesto znala naći u onoj nezahvalnoj NE – poziciji prema Crkvi kao instituciji. Nije da me Crkva nije privlačila, ponajprije izvanjskom, očitom ljepotom koju za mene oduvijek posjeduje, od dojmljivih zgrada, nevjerojatnih interijera koje bih mogla danima promatrati, toliko različitih od svega što sam u životu mogla vidjeti, do snažne glazbe i mirisa koji su se u njoj mogli susresti u odvijanju liturgije, moćne same po sebi. Ni danje svjetlo u crkvi nije isto kao ono vani – zrake sunca prelamaju se kroz obojana stakla i odbijaju od bezbroj velikih i malih sjajnih ploha i to mi je u djetinjstvu bilo tako lijepo da ljepše nije moglo biti. Tu gotovo nestvarnu ljepotu mogla sam usporediti jedino s ljepotom prirode. Puno puta bi me tiha šuma podsjetila na titravi posvećeni crkveni prostor, osobito kada bi stabla bila visoka i ravna, a tlo blago položeno i ne previše obraslo gustim grmljem. Jednom sam se tako zatekla u prekrasnoj šumi prije izlaska na Palačnik pored Samobora. Bila je veljača, a magla je doprinosila tajanstvenom dojmu visoke bukove šume na čijem se kraju krije staro, ali uvijek lijepo obnavljano i čuvano raspelo koje je tridesetih godina dvadesetog stoljeća jedan otac podigao u spomen svome sinu. Ta je šuma u tom trenutku na mene ostavila utisak istinske crkve. Ljepota prirode uvijek uzdiže ljudsku dušu i budi u njoj čežnju, veću ili manju, za Onim koji se iza tog prelijepog vela krije. U prvim biblijskim zapisima Bog se svojoj djeci, sinovima pustinje, objavljivao u dojmljivom krajoliku koji su dobro poznavali, riječima koje su tutnjale poput grmljavine i svjetlošću koja je plamtjela u gorućem grmu i na oblaku koji je vodio Izabrani narod iz egipatskog ropstva. Kasnije je govorio po prorocima i razgovarao s vođama naroda. Na kraju se utjelovio i postao čovjekom, došao kao Isus koji je svoj narod, svoju Crkvu, povjerio Petru i apostolima. I dok većina ljudi ne vidi nikakav problem u prva dva oblika "komunikacije“ Boga judeokršćanske tradicije s vjernicima, mnogi ga pronalaze u samoj pojavi Isusa i još više u instituciji koja je stvorena tijekom te posljednje izravne Objave. Problema vjerojatno ne bi bilo kada bi ta objava bila očito lažna. Ovako autentična djeluje zbunjujuće i mnogi je istovremeno žele i ne žele prihvatiti. Činjenica je da je Bog ljudima dao slobodnu volju i da mogu i ne moraju prihvatiti ponuđeno. Čini mi se da je danas najveći problem u odbijanju prihvaćanja stvari u cjelini, dakle u svojevrsnom „paketu“, i u inzistiranju na izboru onoga što se pojedincima ili skupinama sviđa. No, o tome drugom prilikom.

Crkva je vrlo slojevita riječ s najmanje dva osnovna značenja. Ona je kao prvo i svakome očigledno zgrada građena prema određenim pravilima, započeta i dovršena osobitim obredima koji je čine posvećenim prostorom dok su na snazi. No ona je također i zajednica vjernika i kao takva može postojati nevezano uz crkvu kao zgradu ili više crkava na nekom području. Crkva je uvijek istovremeno i božanska i ljudska, nebeska i zemaljska institucija. To je mjesto gdje se naša nesavršena ljudskost susreće sa savršenim božanstvom u onoj mjeri u kojoj je to moguće. Crkva je duhovni dom vjernika, no ona je i Božji dom, kuća u koju Bog ulazi pod prilikama kruha i vina i ostaje u Svetohraništu. Stvar je vjere i duha koji dotiče svakog pojedinog vjernika do koje mjere i na koji način će to i puno drugih stvari uklopiti u svoj život. Hoćemo li poput dobrih učenika sve svoje predanje uložiti u svojevrsno ponavljanje dok nas ono ne dovede do sve viših i viših znanja i spoznanja ili ćemo se pouzdavati u trenutke nadahnuća ili u jedno i u drugo, stvar je našeg svjesnog ili nesvjesnog stava prema Otajstvu koje nam neprestano izmiče pozivajući nas, mameći nas poput roditelja s vrećicom primamljivih slatkiša u ruci, na iskorak iz svakodnevice koja nas uljuljkuje u sigurnost bez čvrstih temelja.

Dugo sam željela istinski pripadati Crkvi i nekako sam osjećala da je to moguće, samo nisam znala kako. Nisam znala da to ovisi o meni, a ne o onoj koju je moja mama često s poštovanjem nazivala Sveta Mati Crkva. Crkvi se može prići i pripadati joj na bezbroj različitih načina, onoliko koliko je vjernika koji to žele. Ne moraju, nego žele i hoće. Jer bit se krije upravo u toj želji. U Crkvi se može po želji služiti na puno različitih, svima očitih načina, od osobite svećeničke službe do uređenja prostora u kojima se nalazi, pjevanja, čitanja, poučavanja, pomaganja ljudima u potrebi, pripadnosti raznim molitvenim i drugim skupinama. A može se toj istoj zajednici pripadati i doprinositi u potpunoj tišini i anonimnosti, također na puno različitih načina. Ono što vjernik, bilo klerik, bilo laik stvarno čini, on sebe ugrađuje u tu osobitu zajednicu koja je ljudski nesavršena, ponekad puna problema, često osporavana, ogovarana, katkad popljuvana bez argumenata, ali sve to ga se u dubini bića ne tiče jer on svojom dušom osjeća da onamo pripada i sve te svjetovne neugodnosti skliznut će s njega poput kapi vode s glatke površine. Može se on naizgled sasvim odmaknuti, čak i usprotiviti svemu što mu možda smeta, ali ta pripadnost se ne gubi lako i veza s duhovnim tijelom Crkve ne prekida se samo tako - jednom stvorena, uvijek se može vratiti.

Vjera koja je baština svakog ljudskog bića nikome se ne može osporiti ili čak oduzeti. Ona je utkana u dubinu naše duše i na nama je da s njom živimo, prihvaćajući je ili odbijajući. A Crkva je izbor, naš vlastiti ili naše obitelji, našega okruženja. Vjera DA, Crkva NE jedan je od legitimnih stavova koji možemo zauzeti tijekom života. Crkva koju netko ne želi obično je onaj čisto ljudski dio poveznice s Bogom koji nam društvo nudi, u nekim okruženjima i nameće, jer pritom mislim na cijelo čovječanstvo, ne samo na naš dio svijeta. Čovjek je nesavršen pa je i taj ljudski dio svake crkve kao institucionalizirane religije nesavršen, nitko razuman u to ne sumnja. No ako izgovarajući rečenicu vjera DA, Crkva NE osjećamo imalo ogorčenosti, povrijeđenosti ili žalosti, pogledajmo to sve malo bolje i razmislimo jesmo li sigurni da je upravo to naš izbor, nismo li ga možda sami sebi nametnuli ili nam ga je nametnula naša okolina. I nismo li s nečim što u jednom trenutku vidimo kao loše, odbacili i nešto dobro, nešto veliko i lijepo, istinsko blago.

Sve što nam se ne sviđa, što želimo poboljšati, popraviti kako bi nama i drugima bilo bolje, možemo učiniti samo mijenjajući sebe. Kao mali dio Crkve, dio koji želi dobro, ne zato što je slijep za zlo, nego zato što vjeruje da je dobro prirodno stanje, a zlo samo vapaj bolesnoga koji privlači našu pažnju da bismo mu pomogli, kao takav mali dio živimo poslanje koje u sebi osjećamo. Svatko na svoj način. U nastavku je pjesma Stjepana Lice „Ako voliš Crkvu…“ koja mi je razjasnila mnoge stvari i koja mi je uvijek nov poticaj – za mene najljepši hvalospjev Majci Crkvi koji je napisan potpuno neuvijeno i pogađa u samu srž kada se pročita i srcem usvoji od početka do kraja.

Ako ti je stalo do Crkve

Ne raspredaj odveć o njoj.

I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti,

A koliko naplavine vremena.

Ako ti je stalo do Crkve

Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce Isusov govor na gori.

Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora

Ili do hrama Duha Svetoga, do srca ljudskoga.

Ako ti je stalo do Crkve

Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskoga duha, obiteljske skrbi.

Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,

koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.

Ako ti je stalo do Crkve

Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta

Ili zauzimati se za najmanje.

Ako ti je stalo do Crkve

Ne pitaj je li vjerna svojemu poslanju

Ako ti je stalo do Crkve

Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti

Ili se zapleće u ispraznosti.

Ako ti je stalo do Crkve

Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Ako ti je stalo do Crkve

Budi ti Crkva koja ide ususret

I ne odustaj od Crkve svoje i ne dijeli se od nje.

Ako ti je stalo do Crkve

Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom

Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.

Budi ti svima poslužitelj.

Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost i Božju malenost.

Ako ti je stalo do Crkve

Budi ti kruh koji se lomi i razdaje

Budi ti žarke i postojane vjere

Budi ti blaga i ponizna srca.

Ako ti je stalo do Crkve

Ti, ti učini sve što je do tebe

Da Isus, kad ponovno dođe nađe vjere,

Nađe srce ljudsko, srce bratsko na zemlji.

U Crkvi.

Stjepan Lice

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.