Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Vjerodostojni čuvari svoga vremena

Biti autentičan u svakodnevnom životu često znači usuditi se i uspjeti skinuti svoju masku.
Objava 02. studenoga 2021. 0 komentara 485 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Masku je ponekad tako teško skinuti...

Što znači "biti autentičan"?

Nedavno sam tražila prikladan prijevod pridjeva „autentičan“. Najbliži željenom hrvatskom pandanu bio je „vjerodostojan“. „Autentičan“ je riječ koja ima više značenja i nije je lako uhvatiti za glavu ili za rep. Evo što piše u Enciklopediji:

autentičan (kasnolat. authenticus < grč. αὐϑεντıϰός: vjerodostojan), koji je nesporna podrijetla ili autorstva, izvoran (autentičan spis, autentično hrvatsko jelo, autentičan potpis); kojemu se može vjerovati jer se temelji na činjenicama, vjerodostojan, istinit (autentičan prikaz); pravi, istinski (autentičan ljudski osjećaj).

Svi smo mi ljudi stalno u potrazi za raznim stvarima. No ono što nastojimo naći ispunit će naša očekivanja samo ako bude „ono pravo“. Često i ne znamo što tražimo i s olakšanjem odahnemo kada naletimo na nešto stvarno, nešto istinito, nešto, rekli bismo, autentično. Podsjeća me to na događaj iz djetinjstva kada je mama kupila „kakao“ koji je trebalo samo umiješati u mlijeko da bi se dobio ukusan napitak. Glatki svijetlosmeđi prašak bio je zapakiran u lijepoj, velikoj i šareno obojanoj kutiji i zaista se s lakoćom otopio u šalici mlakog mlijeka. No kada sam okusila tu tekućinu, ostala sam teško razočarana. Ni šarena kutija ni lakoća s kojom se prašak topio nisu mogli prikriti gotovo potpuni nedostatak kakaa u mješavini. Mama je pogledala sastav i promrmljala nešto kao da „ovi očito misle da kakao nije zdrav za djecu“ i odmah sutradan smo dobili pravi, autentični kakao – gotovo crni prah zamotan u svileni papir unutar nevelike Kraševe kartonske kutijice pomiješala je sa šećerom, razmutila ga najprije s malo vode i žitku masu miješajući zakuhala u mlijeko. Trebalo je uložiti malo više truda, ali isplatilo se.

Kao što možda priželjkujemo „pravi“ kakao ili nešto slično, tako želimo naići na „prave“ ljude, „prava“ umjetnička djela, „prave“ postupke na svim područjima života pa i na onima gdje bismo čežnju za pravim stvarima najmanje očekivali. Zvuči glupo i možda nekome neukusno kao primjer, ali sjećam se kako sam se razveselila kada smo nakon godina traženja i eksperimentiranja s raznoraznim rolama konačno pronašli „pravi“ toalet papir i još po dobroj cijeni. A bilo je to dosta prije početka pandemije kada su vicevi o tom ljudima neophodnom higijenskom artiklu postali viralni.

Autentičan, vjerodostojan čovjek

Da bismo s kakaa i toalet papira prešli na ljude, moramo se malo potruditi. Pomoći nam može jednostavno prisjećanje. Pokušajmo se sjetiti čovjeka koji je u našim očima bio autentičan, vjerodostojan u svojim djelima, bez obzira o čemu se radilo. Ne mora to biti čovjek velikih sposobnosti ili zadivljujućeg znanja, krhko je znanje, nego onaj koji pogleda, razmotri situaciju kako bi spoznao što treba napraviti i zatim krene u akciju. Bez krzmanja, bez suvišnog razmišljanja i pitanja s potpitanjima i daljim pitanjima na potpitanja koja nas tako često sputavaju i zavode na stranputice. Oni u jednom trenutku odluče krenuti u akciju i naprosto krenu, poput izvrsnog nogometaša koji u jednom trenutku uoči priliku i bez oklijevanja je iskoristi da zabije gol za svoju momčad. Gotovo svatko u nekom trenutku svoga života djeluje na taj način i u očima promatrača postaje autentičan, vjerodostojan.

Skidanje maske

Zapravo, biti autentičan u svakodnevnom životu često znači usuditi se i uspjeti skinuti svoju masku. Ne mislim pritom na razne zaštitne maske koje koristimo protiv mikroba, alergena i ostalih štetnih tvari ili za disanje u uvjetima nedostatka kisika i ostalim ne baš ugodnim situacijama. Mislim na onu masku koju stavljamo na sebe kada želimo biti netko drugi jer vjerujemo da će nam tako biti bolje ili barem jednostavnije. Ta je maska, ponekad do neukusa ukrašena pozlaćenim šljokicama i lažnim draguljima, ono što nam daje sigurnost i štiti nas od pogleda izvana pa naš krhak i nježan unutarnji svijet ostaje barem prividno izvan dosega oluja u kojima svakodnevno boravimo i kroz koje se mukotrpno probijamo. No, ako uspijemo ojačati onoga sebe ispod maske, maska će se s lakoćom skinuti, otpast će sama od sebe poput svake nepotrebne stvari. Naše vlastito, autentično lice oprezno će izviriti ispod krinke i time ćemo započeti i polako nastaviti živjeti sasvim novim životom.

Autentičnost u našem životu

Savršena autentičnost u stvarnosti ne postoji. Kao i kod svih ideala, treba joj težiti i nastojati se, onoliko koliko je u danom trenutku moguće, približiti savršenstvu.
Jednostavan i svakome razumljiv primjer vjerodostojnosti bio bi primjer govornika i čitača. Govornici često unaprijed pripremaju svoje govore, ali oni kvalitetni i iskusni ih nikada ili gotovo nikada ne čitaju. Razlog je jednostavan. Kada čitamo, koncentriramo se na način čitanja, na izgovor, intonaciju, pazimo da nešto ne ispustimo, a ponekad nešto i umećemo, pažljivo da ne poremetimo tekst. Pritom je tekst koji čitamo sve manje naš i sve manje razumijemo njegov sadržaj. Da bismo postigli dobar prijem kod slušatelja, svaki tekst, ako ga čitamo, trebamo čitati s razumijevanjem bilo da je naš vlastiti ili tuđi. Sve dok mi razumijemo što govorimo ili čitamo, razumjet će, više ili manje, i naši slušatelji. Onoga časa kada se naše razumijevanje počne gubiti, slušatelji će morati uložiti velik napor da u sebi ožive tekst koji slušaju, a to zasigurno nije cilj govornika ili čitača. Zato je, ako govorimo, dobro pred sobom imati samo natuknice, a ako čitamo, onda bismo trebali u svakom trenutku dubinski shvaćati ono što čitanjem prenosimo drugima.

Možemo razmisliti i o autentičnosti molitve. Molitve su razgovor, dijalog s Bogom, ponekad naizgled i monolog, no oblikom su one obrasci vjere, a o svakom pojedinom molitelju ovisi koliko će u te obrasce uložiti samoga sebe, bez obzira molio naglas ili u sebi. O molitvi sam već pisala pa se neću ovdje ponavljati.
Autentičnost, vjerodostojnost molitve, neovisno o izvanjskom obliku, jako je važna za molitelja, a i za učinak molitve pa su snažni, karizmatični molitelji oduvijek jako traženi. Zanimljivo je da ljudi ponekad molitvu prepuštaju nekom materijalnom posredniku. Neobična je, recimo, uporaba molitvenih zastavica i molitvenih mlinaca u budizmu, osobito na Tibetu. Stanovnici te visoravni svoje molitve ispisuju ili tiskaju na šarene zastavice i vješaju ih na značajnim mjestima. U prvi mah se čini da takva molitva ne može biti autentična, no činjenica da oni koji ih postavljaju čvrsto vjeruju da vjetar koji dodiruje zastavice te molitve raznosi posvuda pa i na mjesta kamo ljudski glasovi ne mogu doprijeti, bitno mijenja pogled na stvar. Osim toga, to kod njih nije zamjena za uobičajen način molitve, nego svojevrstan dobrodošao dodatak što mu daje dodatnu snagu i autentičnost.

Najvažnija je u svemu ovome autentičnost života - njome potvrđujemo ono što izričemo, ako govorimo. Paradoksalno, pogled na nečiji život sam po sebi ne otkriva autentičnost te osobe. Nju prepoznajemo po snazi koja iz njega isijava na području na kojem je autentičan. Jer svatko može biti autentičan u nečemu, makar u sasvim malom dijelu svoje osobnosti. Naplavine vremena, poput običaja i misaonih obrazaca koje smo bez pravog razumijevanja preuzeli u obitelji i široj društvenoj zajednici, otapaju se poput leda na suncu kada iz ljudskih dubina zasja autentičnost. Do autentičnosti se rijetko dolazi samo tako: premda obično nismo svjesni njezinog postepenog pojavljivanja i rasta, ona je često rezultat vrlo dugotrajnih unutarnjih procesa u nama.

Istinska vjerodostojnost - blago na putu života


Uzori autentičnosti mogu biti osobiti ljudi, oni posebnih sposobnosti, umjetnici, ratnici, sveci poznati i nepoznati, ali i sasvim obični ljudi u našem okruženju. Kada se naši putevi susretnu s putovima takvih ljudi, može se dogoditi da odmah postanemo svjesni važnosti toga susreta ili se u nama pokreće proces postepenog prepoznavanja. No, bez obzira na način susreta i naš odnos s tim ljudima, susret s njima uvijek doprinosi promjeni i povećanju naše vlastite autentičnosti. Nas kao osobe neprestano oblikuju mnogi događaji, mnogi susreti tijekom života. Susret s autentičnim likom može nas zaustaviti na stranputici, može nas promijeniti i snažno djelovati na to da preusmjerimo svoj put između neba i zemlje prema svojem vlastitom cilju.


Roditelji koji su prvi primjer i učitelji svojoj djeci trebaju nastojati biti autentični u odnosu prema njima, ma što to značilo. Prije ili kasnije djeca će početi preispitivati ponašanje i djelovanje svojih roditelja. Ako su roditelji vjerodostojni, a dijete snažno u sebi, zadržat će ljubav prema njima. Oprostit će im slabosti i pogreške koje je vidjelo živeći zajedno s njima i gledati na njih kao na one drage i dragocjene ljude koji su im dali život i učinili najbolje što su mogli za njihov boljitak. Dijete koje je kod svojih roditelja, djedova i baka uočilo tragove autentičnosti, veće ili manje, sa zahvalnošću će ih prihvatiti i uključiti u svoje vlastito nevidljivo blago s kojim putuje svijetom.

Autentične svjedoke vremena teško je prepoznati na licu mjesta. Pogled suvremenika na njih zamućen je naplavinama vremena pa ih najčešće prepoznaju tek nasljednici ljudi među kojima su živjeli i djelovali. Ipak, bez imalo sumnje možemo ustvrditi da autentični ljudi kao vjerodostojni svjedoci i akteri uvijek na neki način obilježavaju vrijeme u kojem žive i djeluju.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.