Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Zašto se bojimo vjerovati?

Strah da Boga nema, da ćemo na kraju potrage naći veliko ništavilo, crnu rupu koja nemilosrdno i nezaustavljivo melje sve što joj se nađe na putu, možda je najgori od svih strahova. Nema racionalnog objašnjenja i dokaza koji bi mogli ukloniti ili ublažiti taj strah, moramo se suočiti s njime i zakoračiti u ono što smatramo prazninom.
Objava 10. studenoga 2021. 1 komentara 320 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Put između Neba i Zemlje - teško dokučiv i neizvjestan

Ovo pitanje može se nekome učiniti nepotrebnim ili besmislenim jer, zašto bismo se bojali vjerovati, ako nismo ni na koji način prisiljeni na to, ako je to stvar naše slobodne volje, našega izbora koji možemo, ali i ne moramo učiniti. Ipak, sigurna sam da je vjera usađena duboko u čovjeka i da on kao razumom obdareno stvorenje teži upoznati svoga Stvoritelja, ma kojoj religiji ili denominaciji pripadao. Može se smatrati i ateistom ili agnostikom, no u trenutku kada osjeti dodir Ljubavi i prepozna ga u sebi, skrušeno će prignuti koljeno, a njegova će se duša prostrijeti pred pojavom Onoga koga je, i ne znajući, oduvijek očekivao.

Vjera je čovjeku imanentna, prirođena – čovjek je zapravo homo religiosus, čovjek koji vjeruje. Vjera se, dakle, ne stječe, nego se ima, a hoće li se i kada u nama probuditi, stvar je dara kojemu se trebamo nastojati svojim silama otvoriti. Moći vjerovati, iskreno i duboko vjerovati, velika je milost koja nadilazi svako ljudsko shvaćanje. I kada se postigne, takvo vjerovanje nije stalno prisutno u životu većine ljudi. Ti trenutci za kojima čeznemo pojavljuju se bez pravila, onda kada ih najmanje očekujemo, a izostaju i onda kada je naš trud na duhovnoj razini najveći. Ponekad godinama iskrene i ozbiljne molitve nije moguće prizvati ni trenutak svijesti o jedinstvu s Bogom i sa svime što je u njemu, a to je prostranstvo bez granica. Mnogi sveci su svjedočili toj pojavi. No oni kojima je to makar samo jednom bilo dano nisu posustajali i nisu se više bojali vjerovati.

Vjera nastupa onda kada spoznamo apsolutnu istinu na način da više ne možemo od nje odstupiti niti pod cijenu vlastitog života. Točnije, vrijednost vlastitog života postaje ništavna pred blistavim savršenstvom koje vjernik nazire pred sobom. To savršenstvo, ta apsolutna istina toliko je postojana da je ne možemo zanijekati niti je se odreći. Mislim da je kod mnogih kršćana presudan onaj trenutak kada doista shvate žrtvu mučenika. Žrtva mučenika nije prkosno i samovoljno, naizgled neprimjereno odricanje od vlastitoga tijela i zemaljskog života koji nam se čini jedinom konstantom između točke začeća i točke smrti. Ona je nešto savršeno normalno i prirodno, izvršeno s lakoćom, bez fanatizma i bez mržnje, to je samo posljednja, premda za tijelo bolna, stepenica na njihovom zemaljskom putu prema neizmjernom svjetlu koje su vidjeli i koje nikako ne mogu zanijekati pred sobom ni pred drugima kojima time daruju dragocjeno svjedočanstvo. Kršćanstvo se u svojoj punini razvilo zaliveno krvlju mučenika. Riječi su to osporavane i omražene jer ih je bez prethodno opisanog iskustva nemoguće do kraja shvatiti i razumom usvojiti. „Vjera je oaza u srcu do koje nikad nisu doprle karavane misli“ napisao je Kahlil Gibran, kršćanski mistik koji je spoznao istinu odvojenosti vjere i razuma. Istinska vjera donosi svijest o tome da život, ma kako dragocjen nama bio, ma kako se mi bojali da ga ne izgubimo, ma kako zaštićen on bio brojnim nagonima koji nam omogućavaju preživljavanje u svijetu punom trvenja živih bića i nemotiviranih pokreta elementarnih sila koje nas ugrožavaju, da taj život nije jedino što nam je dano.

Zašto onda svi ne vjerujemo, ako je to tako važno i dragocjeno. Možda zato što uspinjanje stepenicama vjere na mnogim mjestima traži iskorak u nepoznato koje podsjeća na opasnu prazninu ponora u kojemu se kovitlaju i huče strašni vjetrovi. Napisao je netko da smo u tim trenutcima poput noge čovjeka koji se uspinje ljestvama. Dok se naša noga nalazi između dvije prečke, ona se sjeća sigurnosti one prethodne, ali nema svijest o postojanju sljedeće. Zastrašujuće za nogu, no budući da je čovjek u potpunosti kontrolira, ona se pouzdano pomiče dalje i uvijek iznova pronalazi oslonac.

Slična je priča o alpinistu koji se sam jedne hladne zimske večeri spuštao s planine, poskliznuo se, pao preko ruba litice i ostao visjeti u mraku na užetu iznad mračnog ponora. Onako bespomoćan pomolio se i zamolio Boga za pomoć, a Bog mu se oglasio riječima: „Prereži uže!“ „Ali, tako ću tek poginuti," odgovorio je on. Još je dvaput čuo isti glas, ali nije se odvažio prerezati tu jedinu nit koja ga je naizgled vezala uz tlo, uz život. Smrznuo se nepomično viseći u hladnoj noći. Ujutro su pronašli njegovo tijelo. Visjelo je na užetu tek dva ili tri metra iznad tla i, da je čovjek to znao i prerezao uže, vjerojatno bi se uspio spasiti. Nažalost, nije se pridružio onima koje je Isus pozdravljao riječima dobrodošlice: „Idi, vjera te tvoja spasila!“

Da se vratimo pitanju iz naslova – zašto se, zapravo, bojimo vjerovati. Možda je kod nekih prisutan strah da se ne osramoti pred drugima vjerujući u nešto nelogično i naizgled nevjerojatno, tim više što se to nešto manifestira izvan uobičajenih životnih tokova, izvan svih obrazaca ponašanja pa i uobičajene vjerske prakse koja je često dio našega zemaljskog hoda. Bojimo se možda da ćemo izgubiti razum ili da ćemo drugima izgledati kao da smo ga izgubili, ako povjerujemo u nešto naizgled tako daleko od ljudske svakodnevice. Tu nam može pomoći spoznaja da su mnogi velikani ljudskoga roda, umjetnici, znanstvenici, ratnici i mnogi drugi često bili istinski vjernici što znači da ih vjera nije onemogućavala u onome što su činili, nego su u njoj nalazili i pomoć i oslonac.

Ipak, mislim da se u tom strahu od vjerovanja koji na razne, često vrlo agresivne načine iskazuju mnogi pripadnici ljudskog roda (ne zaboravimo da je u korijenu svake agresije prikriven strah) zapravo krije naizgled bezazleni strah od razočaranja. Razočaranje je dio našega života. Ono nas poučava i pomaže nam postavljati granice svojih i tuđih mogućnosti. Razočaranje najčešće nije teško prihvatiti uz malo razuma i dobre volje. Malo je teže kada moramo progutati razočaranja koja nam prirede ljudi koje smo pustili dovoljno blizu sebi da nas mogu, makar i nehotice, povrijediti. Razočaranja u prijateljstvima, brakovima i ostalim obiteljskim vezama vječna su tema u našem životu. Sjetimo se samo nelagode koju smo osjetili kada smo doživjeli prvo pravo razočaranje od svojih roditelja, ljudi od krvi i mesa koji mogu pogriješiti u mnogočemu kao i svi ostali, no mi djeca smo ih u najranijoj dobi postavili na pijedestal nepobjedivosti i savršenstva. To prvo razočaranje obično izaziva nelagodu i strah. Nelagodu zbog razočaranja, a strah zbog gubitka osjećaja zaštićenosti koji do tog trenutka nije bio ničim uzdrman. Poučeni takvim i drugim sličnim iskustvima bojimo se s potpunim povjerenjem prepustiti bilo kome i bilo čemu, a to moramo učiniti ako želimo uistinu vjerovati. Strah da Boga nema, da ćemo na kraju potrage naći veliko ništavilo, crnu rupu koja nemilosrdno i nezaustavljivo melje sve što joj se nađe na putu, možda je najgori od svih strahova. Nema racionalnog objašnjenja i dokaza koji bi mogli ukloniti ili ublažiti taj strah, moramo se suočiti s njime i zakoračiti u prividnu prazninu.

Ipak mi, putnici između Neba i Zemlje možemo napraviti puno za sebe i za druge ako koristimo trenutke koji nam se ponekad nude, trenutke koje moramo uhvatiti mrežom duha, trenutke koji postaju sve češći kada jednom počnemo razgrađivati zaštitne zidove koje smo sami podigli oko najsvetijeg, najosjetljivijeg dijela svoje unutrašnjosti. Načina da to učinimo ima onoliko koliko ima nas ljudi, a svatko treba pronaći svoj. Jednoga dana našeg straha će nestati, nećemo više žmiriti na svjetlu kao djeca koja se boje mraka i oko nas će na trenutak odjeknuti pjesma vječne radosti koja slavi spajanje nespojivog, jedinstvo svega što je ikada postojalo i što će ikada postojati. U tom kratkom času se stvorenje vođeno beskrajnom čežnjom baca u naručje svoga Stvoritelja kako bi oporavljeno i ojačano nastavilo svoju zemaljsku potragu.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Idler
    Idler:

    Ne boje se ljudi vjerovati ali istina - boje se to javno priznati. U isto vrijeme ako nevjernika pitaš gdje je svemiru kraj il što je bilo prije Velikog praska (i kolk ih je bile) preostaje samo šutnja.