Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Zašto vrijeme ne liječi sve rane?

Kako doći do toga da bol prestane biti bol i, premda i dalje boli, nema više moć nad nama?
Objava 27. travnja 2021. 0 komentara 921 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Postoje rane koje s vremenom ne zarastaju.

Zapravo, vrijeme jako lijepo liječi veliku većinu rana. Tjelesnih i onih drugih. Stari Rimljani su to dobro znali i nisu se opterećivali iznimkama nego su misao saželi u onu poznatu izreku iz naslova, samo bez negacije, bez ograničenja i bez upitnika: Tempus vulnera sanat. Vrijeme liječi rane.

Ipak, postoje rane koje s vremenom ne zarastaju. Možda zato što su prevelike da bi samo tako nestale. Ili su preduboke da bi se izgubljeno tkivo obnovilo. Njih moramo naučiti nositi na sebi, u sebi i sa sobom. Jer one neće nestati samo tako – sad ih ima, sutra ih više nema. Nikakva racionalizacija, nikakve terapije neće ublažiti uzrok njihova nastanka. Liječenjem se može utjecati samo na simptome. To se obično događa onda kada ostanemo bez onih koji su dio našega živog tkiva, materijalnog ili duhovnog, dio našega srca i duše i kada se tu dogodi kidanje, ne možemo ništa. Kada kažemo da je netko duša naše duše, onda je to odraz istine koja se skriva ispod naše svakodnevne maske. To mogu biti djedovi, bake, roditelji, djeca, braća, sestre ukoliko su nam osobito bliski jer nigdje ne piše da najbliži rod znači i najveću bliskost. Najveću bliskost često ostvarujemo sa svojim životnim suputnicima, bračnim drugovima, s ostalim dragim prijateljima, ponekad tek prolaznicima, svima onima koji su za života na osobit način dotaknuli našu dušu i postali nam bliski, često bez razloga i bez obzira na genetsku srodnost.

Pitala sam se ponekad zašto do toga dolazi i je li to prirodno i normalno i s vremenom shvatila da je obitelj u kojoj se rađamo nešto što ne biramo – sudbinski smo i rodovski s njom povezani i to je savršeno normalno, jednako kao što je savršeno normalno voljeti one koje smo susreli na raznim područjima kojima smo se kretali izvan djelokruga krvnoga srodstva. S jednima i drugima povezani smo ili bismo trebali biti povezani snažnim vezama koje izviru iz poštovanja; a ljubav, ona je dar i dolazi kako i kada sama želi pa tako na kraju krajeva ljudi koji nam postaju najbliži na svijetu, oni s kojima rađamo djecu, čiji se život spaja s našim poput rijeke koja ima dva izvora i dva jednako snažna kraka, obično dolaze iz skupine potpunih stranaca. Zato nam je tako teško i nemirno ono mladenačko čekanje dok još ne znamo što nam budućnost nosi pa i onda kada susretnemo tu drugu rijeku, ali još nismo sigurni hoćemo li se s njome stopiti u jedno ili samo približiti i nastaviti teći u različitim pravcima. Uzalud nam u mladosti utjeha da je netko s kime ćemo provesti život već rođen i kroči zemljom, kada ne znamo hoćemo li ga i kada sresti. No to je priča o susretu, ona nije dio ove današnje priče. Današnja priča je je priča o rastanku i to o rastanku koji boli.

Kada umre netko s kim smo krvlju snažno i blisko povezani, svaka stanica našega tijela cvili i presavija se od boli zbog gubitka. Ako zauvijek ode netko s kim smo čvrsto povezani u duhu, kidanje nevidljivih vlakana koja povezuju naše ovozemaljsko bivanje može biti jednako bolno, pa i bolnije od prethodnog. No ako umre netko s kim smo povezani na oba načina, onda gotovo uvijek zadobivamo ranu, jednu od onih koje nisu opasne niti opake, ali nikada ne zacjeljuju. Jedini način da nastavimo normalno živjeti jest da to iskustvo ugradimo u novoga sebe koji se iz te boli rađa i nastavimo živjeti naizgled nepromijenjenim životom.

Jako me se dojmilo jedno objašnjenje koje sam pročitala tako davno da se više ne sjećam autora i ne znam jesam li sasvim točno zapamtila. Pisalo je da se australski starosjedioci Aboridžini teško snalaze u našem načinu razmišljanja i jezicima koji su uvijek odraz misli. Oni naime u svom jeziku imaju samo dva vremena – vrijeme sada i vrijeme zauvijek. Vrijeme sada je ono koje teče, mijenja se, možemo događaje koji su se u njemu zbili pamtiti, ali i ne moramo, to su nebitne stvari koje ni na koji način ne utječu na našu bit, bez obzira radi li se o objektivno velikim ili malim događanjima. No ono što uđe u vrijeme zauvijek, to ostaje zauvijek nepromijenjeno. Toga se jednako živo sjećamo nakon deset ili pedeset godina kao što smo se sjećali nakon pet minuta. Po tome znamo da je nešto ušlo u vrijeme zauvijek. To je trenutak uhvaćen u vječnosti, dragocjeni kamenčić koji se iz nekog razloga ugrađuje u naše unutarnje biće. Prepoznala sam svoje događaje u vremenu zauvijek unatrag, a sada ih prepoznajem i kada se dogode jer to je trenutak kada vrijeme na neki način za mene stane, iako sam i dalje na mjestu na kojem sam se zatekla. U vrijeme zauvijek može ući naizgled nevažna rečenica koju nam je izgovorio netko blizak ili netko nepoznat, misao koja nas je zaustavila na cesti, trenutak kada je vjetar digao lišće i zašuštao u granama drveća i time dao snagu mislima koje su se rađale u našoj nutrini. Može biti trenutak kada upijamo boju prekrasnog cvijeta ili udišemo titravi zrak prepun svjetlosti u nekom osobitom prostoru. A može to biti i trenutak gubitka, zapravo, trenutak odlaska ljubljene osobe, onaj trenutak u kojem postajemo svjesni da je njezina knjiga života zauvijek zatvorena i da je mi do posljednje stranice svoje više nećemo susresti. I tada, ako ne uspijemo pogledati stvari na neki drugi način, nastaje jedna od onih rana koje vrijeme ne može zacijeliti, ono ih mora prepustiti nama.

Prva takva smrt dogodila se davno, kada je umro djed s kojim sam bila od sasvim malih nogu snažno povezana. Mlada kakva sam bila onda nisam ni znala da nešto može tako boljeti, a još sam manje to bila u stanju nekome reći, kao da se radi o nečem neprimjerenom i strašnom, o bolesti koja bi me obilježila kada bih o tome govorila. Tada je mama vidjela što mi se događa i točno se sjećam kako me je tjedan dana nakon sprovoda pozvala na stranu i tiho rekla da se ljudi dijele na one koji gledaju u sunce i one koji gledaju u zemlju i da je to stvar njihovog izbora. Te su rečenice bile izrečene izvan bilo kakvog konteksta, ponuđene da ih shvatim kako hoću i primijenim ako budem željela i mogla, a ja sam još istoga dana hodala uza zgradu u kojoj i danas stanujem i gledala kako se sunčeva svjetlost odbija od smrznutih vlati trave i presijava na prekrasan baršunast način i podigla sam pogled prema izvoru svjetla koji je zamućen prosinačkom izmaglicom dopustio da ga na trenutak promatram. To je bio početak dugog hoda koji na neki način traje još uvijek i trajat će dok sam živa i mogu uranjati u svjetlo koje mi se pruža, ono vidljivo i ono očima nevidljivo.

Druga takva smrt navratila je u obitelj prije nešto više od godinu i pol dana i sa sobom nježno i vrlo pažljivo odvela moju mamu. Ništa se strašno nije dogodilo, ljepšu smrt ne bih mogla poželjeti niti sebi niti ikome drugome. Ugradila sam je u sebe, dala joj prostora, ponudila vremena koliko sam imala na raspolaganju, udahnula i krenula dalje. To me prihvaćanje gotovo odmah oslobodilo za život, ali nikako ne mogu reći da me oslobodilo boli. Dok budem živa, neću je više vidjeti, neću čuti njezin glas i nitko me više neće tako dobro poznavati i moći mi, vođen bezuvjetnom ljubavlju, dati upravo one savjete i izreći upravo one riječi koje su mi u nekom trenutku najpotrebnije. Ne zato što netko to ne bi htio, nego zato što nitko drugi to ne može. Ovdje je nastala jedna od onih rana koje ostaju dok smo živi, koja nije opasna niti je treba liječiti, to je slučaj kada nam bol samo dokazuje da smo živi i ne trebamo mu dati ni veću ni manju ulogu od toga. A utješno je i to da ono „dok budem živa“ ionako ne može trajati zauvijek niti predugo s obzirom na moje godine i sve ostalo – možda nekoliko dana, nekoliko mjeseci, a možda i dva do tri desetljeća, samo Bog zna, nije moje da o tome razmišljam.

Zanimljivo je kako ljudi slave vjenčanje, a rastavu skrivaju kao zmija noge. Slave rođenje, a smrt bi najradije pomeli pod tepih. Slave ujedinjenje skupina, naroda, država, plešu po trgovima i pjevaju, paradiraju gradovima kada se ono dogodi, a kada se razilaze pucaju jedni po drugima iz svih raspoloživih oružja, od onih verbalnih do najtežih vatrenih. A sve bi to trebalo biti normalno. Zapravo, na neki način ta reakcija i jest normalna, pitanje je samo koliko je uljuđena i koliko smo mi na kraju života ili na zalasku suživota spremni prihvatiti činjenice i podnijeti bol rastanka bez samooptuživanja, optuživanja, zamjerki bližnjima, Bogu i svima koje smo u stanju optužiti za bol koju donosi svaki prestanak nečega što poznajemo i što ne želimo ili se bojimo izgubiti.

Često se postavlja pitanje može li vjera pomoći ožalošćenima kada netko umre. Može, iako ne na način na koji se to obično očekuje. Ako netko misli da će vjera u takvim trenutcima, ali i inače ukloniti nevolje i boli iz njegovog života, vara se i nije još spreman za taj dar. Vjera može pružiti duboki mir koji izvire iz istinskog prihvaćanja i spoznanja da je sve na svijetu prolazno i da, ako igdje, onda tek na onoj nepoznatoj, živima nepristupačnoj strani možemo očekivati susret s ljubljenima koji su otišli. Vjera tim istim spoznanjem može onome tko vjeruje pružiti duboku sigurnost koja prelazi granice života i tako ublažiti strah i uznemirenost koje osjećamo suočeni sa smrću, dok bespomoćno tapkamo tražeći utjehu poput djece koja lutaju izgubljena u mraku vlastite sobe. Vjera nam pomaže da zadržimo čistu ljubav prema onima koji su otišli, bez ljutnje na njih zbog osjećaja da su nas ostavili, bez teške ogorčenosti na bolest, nesreću, zlodjelo ili čak na Boga što nam ih je „oduzeo“.

Sjećam se jednog dokumentarnog filma u kojemu je snimljen prastari grob s ostacima kostura u položaju fetusa, okrenutog u smjeru istok – zapad, s glavom prema istoku, ako sam dobro zapamtila. Bila sam oduševljena komentarom da je to prvi dokaz da se radilo o „pravim“ ljudima koje se sto posto sigurno može odrediti kao vrstu „homo sapiens“ pri čemu sapiens znači pametan, mudar. Primati i neke druge društvene životinje naime čuvaju i njeguju svoje stare i bolesne, ali kada smrt dovrši njihov život, pleme odlazi ne baveći se više tijelom jer znaju da je sve gotovo. Vjerovanje da nakon smrti ima nečega, da pokojnika treba opremiti za taj nepoznati budući život, osobitim položajem tijela i eventualnim grobnim darovima, zapravo je prvi dokaz pojave apstraktnog mišljenja za koje je na zemlji sposoban jedino čovjek.

No vjera, nesavršena u većini nas, kao što je nesavršeno gotovo sve na ovom prolaznom svijetu, najčešće nam, ako za života nismo postigli visok stupanj usklađenosti s voljom Božjom koja se često smatra svetošću, ne pomaže nam u jednome – ona teško može ublažiti bol zbog rastanka nakon smrti drugih, osobito ako se radi o onima s kojima smo najčvršće povezani, a za koje smo očekivali da će nas nadživjeti – djece, mlađih prijatelja i poznanika, pa i onih koji su pripadnici naše generacije jer nekako se nadamo u sebi da nama samima vrijeme još nije na izmaku i da je neprirodno da naši vršnjaci i mlađi od nas samo tako umiru.

Ako netko misli da je ovo što pišem strašno, neka dobro pogleda svijet oko sebe i neka okrene pogled prema svjetlu i ne odvrati se više od njega. Ako misli da ne može, neka barem pokuša. Ja jesam, najprije nesvjesno, a od onoga dana kada me mama uputila da gledam u sunce, svjesno i namjerno. To služi tome da se ne vežemo za svoju bol jer to dovodi do tapkanja u mraku u kojem se lako možemo izgubiti ili spotaknuti i pasti, makar se radilo o našem vlastitom stanu u kojem živimo desetljećima i napamet znamo svaki njegov kutak. Onoga tko ostane otvorenih očiju duše i srca neće manje boljeti ono što život sa sobom može donijeti, ali će sigurno s većim mirom koji pridonosi razumijevanju stvari gledati na ono što mu se događa. Onda bol prestane biti bol i, premda i dalje boli, nema više moć nad nama.

Treba osvijestiti da je to što nas boli samo dio našega života i ne smijemo mu dopustiti da nas obuzme i preuzme naše životne tokove, unutarnje i vanjske. Uz otvorenost životu, ovom sadašnjem, ali prije svega onom vječnom u koji se pouzdajemo, sve nevolje, pa i smrt, gube svoju mračnu, ljepljivu snagu i postaju izvor učenja i novoga života. Ako malo bolje pogledamo oko sebe, vidjet ćemo puno ljudi koji upravo tako žive, smireno i radosno, prihvaćajući neizbježnu bol, ponekad i nevjerojatno teške nesreće i bezbrojne nevolje koje svakoga od nas mogu zadesiti od trenutka kada smo začeti za ovaj svijet. Nastojmo biti poput njih, pronađimo svjetionike koje će nas kroz oluje sigurno dovesti u mirnu luku.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.