Blogosfera Profesionalna deformacija

Izbori 2016 ili kako sam prestao brinuti i naučio da nemam pravo glasa

Objava 12. rujna 2016. 2 komentara 358 prikaza
Pozivi bez kraja?
Pozivi bez kraja?
Izbori, telefon

Krenimo od početka: prijavih se preko online obrasca kako bih mogla glasati u Zagrebu. Rekoše mi „Vaša je prijava zaprimljena“. Pretpostavila sam da je to bio kraj te priče. Kako se kasnije ispostavilo, nije bio, no trebao je biti.

Pohvalila sam ovu zgodnu malu platformu više puta. Čak i javno. Bila mi je prigodna i zgodna jer više ne moram ići na drugi kraj grada – u područni ured na Črnomercu kako bi mi netko pregledao osobnu iskaznicu i upisao me na biračko mjesto.

Niti prije (u područnom uredu), a ni sad (online) nisam dobila nikakvu potvrdu o tome da sam promijenila biralište. Jednostavno se nalazim na drugoj listi.

Kako bih bila sigurna da ne trebam nikakvu potvrdu, upitah prijatelja od kojega sam i saznala za web platformu kako je glasao. Rekao mi je da je imao zasebnu listu na kojoj se nalazio i nije imao potvrdu. Važna stvar. Ujedno i informacija koju posjeduje vrlo malo zaposlenika na biralištima.

Stvar stoji ovako: postoje zasebne liste za ljude koji su se prijavili putem web platforme. Zašto te liste nije bilo u  30. biračkoj jedinici (Zagrebačka Dubrava, Klaka, Ulica Zdenka Škreba 3) samo nebo zna. No ovo su nam opcije:
 a) ne znaju za te liste.
b) nisu dobili te liste.
c) dobili su i znaju za liste no namjerno su ih uklonili kako bi ukrali glasove.
d) znaju za liste, nisu ih dobili ali ih nije briga.
Opciju c) ću isključiti zbog opće zbunjenosti koja se pojavila našim dolaskom na biralište.

Parafrazirat ću šturo dijalog upućen meni i Mateji Soldo (po sjećanju):
Nakon što su pregledali liste koje imaju, kazahu nam da nas nema na listi. I da nam vrijede osobne iskaznice. Vidjeli su da mjesto prebivališta nije Zagreb, no i dalje im nije bilo jasno što nije u redu.

-Prijavile smo se putem web platforme još prije 30.8.

U ovome trenutku jedna mlađa zaposlenica na biralištu shvati o čemu govorim i kaže da nismo mi ništa krive, sve smo dobro napravile, no kod njih je došlo do greške, oni tu listu nemaju. Stariji zaposlenici trube o potvrdama. Mlađi govore da ih ne trebamo i da nije naša greška, ali da nam ne mogu pomoći. Pjesma ide u krug još nekoliko minuta. Kolaps generacija, politike, jezičnih igara. Svjetovi se urušavaju uz mile zvuke glasa iz pozadine „cure nisu krive“. Nismo krive, no nemamo ni pravo glasa.  Pravo glasa oduzeto nam je u birokraciji. Ukratko, kombinacija opcije a), b) i d). "Molimo vas, pomaknite se, ljudi iza bi glasali."

Mlađi gospodin govori kako valja nekog nazvati. „Nazovite.“- odbrusim. Ne nazovu.

Nakon nekoliko Pirandellovsko-Beckettovsko-Monty Pythonovskih dijaloga s ljudima koji tamo rade (kakve potvrde, gdje to piše, tko to zna), dobijem odgovor da „oni naprosto nisu educirani da mi pomognu“.

Rekoh da je to sve što sam trebala čuti, hvala i au revoir.

Svjesno nisam tražila imena zaposlenih za potrebe ovog teksta, jer smatram da su oni benigni rak u propadajućem i natrulom tijelu države, čak i uzevši u obzir opciju d). Ne znam je li u njihovome opisu posla da pribavljaju liste. Čini mi se da je u njihovom opisu posla da provjeravaju liste koje su dobili. Od koga? Od ministarstva? Ne znam odgovore. Nagađam.

Došavši uzrujana doma, bacam se na internetsko pretraživanje kontakata. Sada je već 18:30. Vrijeme za moj glas polako curi. Pronalazim broj DIPa na internetskim stranicama (01/4569712). Zatim nakon iznošenja problema preusmjere moj poziv ljubaznoj gospođi pravnici koja me uputi k onima nadležnima za liste u pitanju.

Od nje dobivam još jednu potvrdu da mi ne treba nikakva potvrda za glasanje, naprosto postoje liste s ljudima koji su se prijavili putem platforme. Još jednom isto. Govore mi što sam znala. Sigurnost je dobra, topla. Znati da si u pravu još je gore kad po tom pitanju ne možeš učiniti baš ništa.

Zatim zovem[2] brojeve (01/6106177 i 01/610167) ministarstva koje je bilo zaduženo za te liste. Ne znam koje je ovo ministarstvo, no tako mi je rekla gospođa pravnica koju sam dobila preko telefonskog broja DIP-a.

Bez prestanka, jedan za drugim. Mukli „tuuuut“ iz telefona svaki put iznova. Barem nema laganog jazza u pozadini. Zvala sam oba broja neprekidno. Očekujući glas iz slušalice. Nitko se ne javlja. Otkucava 19:00 sati. Birališta se zatvaraju.

Sve što mi ostaje preispitati je, draga demokratska republiko - koliko košta jedan glas?[3] Koliko koštaju dva? Koliko košta duševna bol koja mi je nanesena kao osobi koja je očito građanin drugog reda - jer nema pravo glasa. Pravo mog glasa izgubljeno je u papirologiji. Ako imam pravo, a nemam mogućnost da to pravo ostvarim, tada je moje pravo dokinuto. U neorganiziranosti. U kriminalnim djelima štoviše. Možete li mi reći koga mogu tužiti da dobijem svoj glas? Da dobijem što mi dugujete jer ako danas nisam građanka Republike Hrvatske, možda bih onda sutra trebala biti dupla građanka. Možda mi nadoknadite? Ne? I mislila sam.

 

Hvala svima koji su mi pomogli u prikupljanju informacija za ovaj tekst.

Dodatna napomena: Sve u tekstu dogodilo se i Mateji Soldo, koja je imala isti problem s platformom, koja je išla sa mnom na izbore i jednako tako nije mogla glasati.

 

[1]Sve u tekstu dotiče se i Mateje Soldo, koja je bila sa mnom i prijavila se putem iste web platforme, za istu adresu i istu izbornu jedinicu. Problemi koji su nas zatekli bili su u potpunosti isti.

[2] Fotografija posta je upravo print screen kao dokaz koliko sam ih puta zvala. Iako nisu svi pozivi stali u jedan print screen. No poruka je otprilike jasna. Imam još fotki, ako netko treba.

[3] Vidi KK.

  • Avatar Kristijan Krkač
    Kristijan Krkač:

    Demokracija je gadna stvar. S obzirom da svaki punoljetni državljanin ima pravo glasa, kako bi se demokracija ostvarila potrebno je da se doslovno svakome omogući glasovanje. Suprotno, ako se ijednom onemogući, demokracije nema. Stricto sensu, ovime je demokracija uskraćena. Najmanje ... prikaži još! kaj bi se ovde trebalo očekivati je barem e-mail osobne isprike predsjednika DIP-a svakome kome je demokratsko pravo uskraćeno pogreškom sustava. No, teško je to očekivati od Predsjednika DIP-a poznavajući njegov životopis. Demokracija mu je samo pravna procedura, a od duha niti traga. Uopće sastav DIP-a je toliko kompromitiran kompromisom HDZ-a i SDP-a da je načelno besmisleno bilo kaj govoriti.