Blogosfera Vrata percepcije

Bilo jednom u Hollywoodu (2019): Tarantinov Voodoo vremeplov u doba Woodstocka, Acida i Charlesa Mansona

Novi kultni film - Nije slučajno Tarantino svoj novi uradak tempirao na pedesetu godišnjicu Woodstocka, odnosno par dana nakon zločina obitelji Manson...
Objava 17. kolovoza 2019. 1 komentara 2390 prikaza
Bilo jednom u Hollywoodu (2019)
Bilo jednom u Hollywoodu (2019)
Poster, Columbia Pictures

Bila su to neka bezbrižnija vremena, unatoč Vijetnamu, Nixonu i Hladnom ratu. Ljeto ljubavi u svojoj je drugoj inačici doživjelo vrhunac, a kulminacija je svakako bio Woodstock - vikend potpune slobode, ljubavi i rocka. Farma Maxa Yasgura u ta je četiri dana (15. - 18.8.1969.) bila poprište fešte u kojoj je pola milijuna ljudi progutalo milijune tripova, porcija gljiva, jointa i pivi u proslavi ljubavi koju su upriličile ikone poput Janis Joplin, Santane, kultnog Grateful Deada, Creedence Clearwater Revival, maestralnog Jefferson Airplane i epskog emotivca Joea Cockera. Ulaz se na kraju nije naplaćivao, a atmosferu nisu mogli pokvariti ni kritički nastrojeni medijski naslovi koji su pozivali na 'psihodelično ludilo bezglavog krda' koje bi umjesto opijanja trebalo sijati demokraciju po dalekoj Aziji. U svega par dana tog kolovoza naguralo se pregršt povijesnih događaja - The Beatles snimaju kultnu fotografiju na Abbey Road zebri, najveći uragan u novijoj povijesti (Camille) ubija 248 ljudi usred Mississippija, otvara se prva Gap trgovina na svijetu... A duh vremena oslikavaju vesterni, polemika o utjecaju TV nasilja na maloljetnike, lovci na holivudske talente i antivladini prosvjedi. I tu u našu priču ulazi film 'Bilo jednom u Hollywoodu', instantna uspješnica koju je njezin kreator ispromovirao već kroz trailer. 

 

Kada u najavi novog Tarantinovog filma vidite kulise vesterna, obitelj Manson, duo DiCaprio-Pitt, Margot Robbie i pravu eksploziju hommage elemenata - u redu čekate za kino premijeru. Ili je to barem tako u Americi pošto se ovdje film poklopio s drugim kino hitom, Vrdoljakovim 'Generalom'. Quentinov sam fan, a to vam obično završava s odvažnom doskočicom 'A tko nije, da ga vidim?!' iako gotovo svaki uradak prolazi kroz sito i rešeto nadobudnih pobornika i još nadobudnijih kritičara. Istina, opus mu je šarolik (neki će reći i pretjerano) no koji veliki holivudski redatelj nije volio žanrovski šarati u potrazi za novim inspiracijama i izazovima? Ili se barem u svemu tome ludo zabavljati? Tarantinove filmove krase glazbeni predlošci, te epiteti 'trash' i 'kultni' koji u njegovom slučaju nikada nisu uvreda, pretenciozni ni pretjerani. A za tako pompozno najavljen projekt mora se odabrati i odgovarajuća infrastruktura. Tako sam otišao u 'večernje' kino kojim je Cinestar odlučio dodati kasne termine za najgorljivije filmofile - Kaptol Boutique Cinema. Ne, nisu me platili za reklamu već sam stvarno oduševljen idejom intimnije no raskošne kino dvorane uz popratni sadržaj kafića, doživljaj dnevnog boravka i nešto širu ponudu popratnog sadržaja za posjetitelje. Kao stvoreno za 'Bilo jednom u Hollywoodu', čiji je bajkovit naslov zaista odgovarajući za fantazmagoriju par excellence.

 

Priča prati Ricka Daltona (DiCaprio), glumca čiji su najbolji dani stvar prošlosti (no on se s time ne miri), te njegovog side-kicka, u ovom slučaju kaskadera Cliffa (Pitt) koji je s vremenom postao katica za sve i drink-buddy. Već vas u prvim kadrovima frapira prikaz nezaboravne 1969. - ljeta Woodstocka, tripova i Charlesa Mansona. Toliko je atmosferična kulisa smiraja pokreta Djece cvijeća da se zapitate jeste li se teleportirali pedeset godina u prošlost, kao da ste usred nekog Voodoo rituala. Baron Samedi ključni je loa duh vodou tradicije i gospodar života i smrti, čovjek koji vas tijekom rituala gleda iz prikrajka i s osmijehom skrivenim pod šeširom promatra vaše reakcije. Sjena Tarantina u ovom izdanju osjeti se gotovo u svakoj sceni, kao da sudjelujete u nekom društvenom eksperimentu gdje vas snimaju dva znatiželjna oka. Ili, preciznije, kao da ste i sami omamljeni pod efektima najboljeg okvira tog vremena, LSD-a. Za svaku dobru magiju potrebna je i distrakcija. Famozna Margot Robbie - kojoj seksipilom pariraju jedino Sharon Stone ili, za tadašnje generacije, arhetip ljepote Grace Kelly - dominira u ulozi neprežaljene Sharon Tate. Šašava, draga, luckasta, da joj nitko ne bi zamjerio ni čudan izbor muškaraca. S druge strane, tu je Margaret Qualley, 'Pussycat' koja bi u tarotu zaigrala posve drugačiji arhetip žene, no s gotovo istim efektom na muškarce. Zanimljivo, kada bismo analizirali njihove muške 'polovice' došli bismo do zaključka kako Polanski nije u toj mjeri pozitivnija persona od zloglasnog Mansona koliko bi se na prvu dalo zaključiti. No to je već priča za neki drugi tekst (blog o Mansonu pročitajte OVDJE).

 

Genijalnih likova čak i u epizodnim momentima ima napretek. Sigurno će puno kontroverze izazvati Mike Moh kao Bruce Lee (i to ne samo naglaskom) ili Damian Lewis kao Steve McQueen, tu je 'punch' kratkog pojavljivanja preminulog Lukea Perryja u svojoj posljednjoj roli, a Al Pacino samo je završna glazura. Teško je utvrditi je li film hommage, parodija ili pokušaj reinterpretacije jednog razdoblja. No jedno je sigurno - ovdje ćete vidjeti sve najbolje (a mnogima i najgore) od čuvenog filmaša. Čak bih se usudio reći i da bi ovo mogao biti idealan predložak/priručnik za studente na filmskoj akademiji, u kojemu ni copy+paste ne bi nužno smatrali krađom. Ultimativni pogodak ipak je soundtrack koji će zvučati poznato i generacijama osamdesetih - dok su američki bendovi uz pljugu i tripove stvarali legendu, naš je Novi val nastao na njihovom plagiranju. A da bi svaka magija postala stvarna, potrebno je gledatelja omađijati emocijom, atmosferom, nostalgijom i (meni najdraži moment) psihoaktivnim elementom. Mokri san svakog filmofila je Tarantino na Acidu. Svi se uvijek pitamo 'na čemu je'. Kad smo već sami bespogovorno postali njegova lutka na koncu. Quentin je ovim filmom došao na korak do besmrtnosti, a možda ga do tog mitskog filmskog raja dijeli samo novi 'Star Trek' projekt s potpunom slobodom u stvaralaštvu. Dovesti jednog Trekkieja do ekstaze veća je stvar i od osvajanja Oscara. A ovdje će ih ako je Boga i pravde poharati. I onda mora 'hrabro otići gdje još nijedan čovjek nije otišao'. Hollywoodu fali kreativnosti i originalnosti. Možda je upravo kraj ovog filma recept kako toga dobiti 'na kamare' - malo Voodooa, malo LSD-a i zrnce potpune romantike...