Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

DOK NAS RAZVOD NE USMRTI: Pročitajte moju SF priču iz netom objavljene zbirke PAR LAVANDI ZA ORMAR

Izašla mi je šesta knjiga pa je ovo idealna prilika da pročitate odabranu priču.
Objava 09. lipnja 2021. 0 komentara 1207 prikaza
Par lavandi za ormar
Par lavandi za ormar
Naslovnica

Par lavandi za ormarFoto: Par lavandi za ormar 1 / 5

Riječ je o zbirci kratkih SF priča PAR LAVANDI ZA ORMAR u izdanju udruge Marsonikon, odnosno njezine biblioteke Alienus. U njoj se nalazi ukupno 20 kratkih priča i jedna novela (PreŽivi) koje su izdavane u Marsonicu, GONG-ovoj SF zbirci o demokraciji, te četiri nove do sada neobjavljene priče. Moram se prvenstveno zahvaliti Ivanu Lutzu i Leonu Magliću kao urednicima, a posljedično i lektorici Ini Ćurković, čovjeku bez kojeg ne bi bilo ovako tehnički dopadljive knjige Đuri Jelečeviću, te Filipu Mrvelju, izvrsnom slikaru svjetskog renomea koji mi je ustupio svoju umjetninu za naslovnicu. A da ne pišem sam o svojim pričama, evo kratki 'hype' uredništva, a onda i jedna od kratkih priča, neobjavljena. Uživajte.

 

Zbirku možete kupiti OVDJE ili izravno od Alienusa OVDJE

Robusno atmosferizirane fantazmagorijom, preliminarno upozoravajuće svima uvredljivima, slobodoumne i politički nekorektne do granice puknuća, nabijene teškim heavy metal ritmom, ali ponekad zbunjujuće za nepažljivog čitatelja s naglim transformacijama sintakse i stila, Ratkove priče zaista su nešto prepoznatljivo u svijetu fantastike, pa i šire. I onda kada, čitajući njegove priče, pomislite: „Pa neće valjda to napisati?“, Ratko to utisne u bjelinu papira i bocne nas u živac, jer ponekad je najveća supermoć biti iskren, bez dlake na jeziku i biti potpuno predan onome što pripovijedamo, te biti daleko iznad bilo kakvih komentara, društvenih kritika, snebivanja i zakopavanja u norme stereotipnog društva. Skup je ovo od dvadesetak priča koje same po sebi čine cjelinu od deset godina književnog stvaranja, pa u njima možemo ogledati autorovo sazrijevanje kao književnika, populista, voditelja… Ako ste uzeli ovu knjigu u ruke, dobrodošli u Ratkove vizije budućnosti, prošlosti, alternativne stvarnosti, halucinogenih interpretacija uvriježenih vrijednosti omeđenih granicama i dekonstrukciju književnog normativa. Dobrodošli izvan kvadrata!

DOK NAS RAZVOD NE USMRTI (2021, 'Par lavandi za ormar')

Mayday Mayday Mayday! Pan-Pan-Pan! Yada Yada Yada… Generički pozivi u pomoć jamačno uzrokuju oštećenje na mozgu. Ponavljanje je navodno majka znanja. Da zaista jest ne bi Rimsko Carstvo ni latinski jezik završili na prašnjavim policama. Ponavljanje je majka psihoze. Zato su rimski carevi voljeli voljeli vlastitu mater. Studiorum. Što god.

Posada međuzvjezdanog broda Arcadia moli za pomoć.

Nikada nikoga ništa nisam molio. Da jesam ne bih završio poput Rimljana. Trebalo je ovu poruku začiniti epitetom 'eksperimentalni'. Jer što je nego eksperiment spašavanje braka u dubokom svemiru. Teorija o sto godina samoće dolazila je iz pera Gabriela Garcije Marqueza, a mi smo prvi praktični dokaz magijskog realizma. Čim sam se nakon stotinu godina probudio na sjecištu galaksija, obasjan svjetlom blještavih maglica i narušenih zvijezda - osjećao sam se iznova rođen. Alkemijska transformacija. Sveti gral. Kamen mudraca. Pamtim joj miris kose, čeznem za snenim pogledom, preplićemo si prste. Prepuštamo se dubokom snu. Koji je naprasno prekinut. Stotinu godina u trenutku odlazi u vjetar.

Mayday Mayday Mayday. Pan-Pan-Pan. Sustav za održavanje života je dosegnuo kritično nisku razinu. Pogonske baterije su na pričuvi. Posada međuzvjezdanog broda Arcadia moli za pomoć.

Hibernacijska komora bila joj je napuknuta. Smežurano lice, skupljene usnice, porculanski pogled, značajno usmjeren ka ništavilu. Samo sjena one koja je privlačila poglede. Polako mi naviru misli, dolazim sebi. Samo sjena one koju sam svim srcem nekoć volio. Što se dogodilo? Koja nam je misija? Mayday Mayday Mayday. Prvi dan u svibnju, možda zato. Valpurgina noć, predaleko od poznatih prostranstava, predaleko od Zemlje. Jedan bračni par, spreman za novu priliku. Posada moli za pomoć. Brod pluta ka gravitacijskoj točki, neobičnoj zvijezdi u obzoru. Koju nazivam Macondo. Ne zovu me zalud Jose Buendia.

****

Čarobne riječi koje nihilistički rastavljaju ljude prije nego se i spoje. Dok nas smrt ne rastavi. No neće vam reći  - dok nas razvod ne usmrti. Na kraju si jednostavno za nju izbrisan. Ne postojiš. Mrtav. Sjećam se mirisa kreme za lice, losiona kojeg je nanosila da bi se osjećala poželjnije. Voljela je biti promatrana, tako da je sada napokon došla na svoje. Jedna razbijena komora k njoj je usmjerila svaki mogući oblik pažnje. Sofisticirana telemetrija, sustavi održavanja života, posljednje energetske rezerve. Sve je posvećeno samo njoj. Mojih par riječi koje bih s vremena na vrijeme izgovorio poput olova su probijale njezin štit. Nekoć me nitko ništa nije pitao, a sada sam joj davao smisao životu. Bio sam jedini njegov znak. Taj impuls neuspješno je skrivala bleferskim pogledom u prazninu. Jedna nepokolebljiva mikroekspresija, samo jedan je grč na licu dovoljan da otkrije kako se nekoga može povrijediti i bez fizičkog dodira. Možda je staklo na komori razbijeno, ali je izgradila novo. Onog trenutka kada se probudila i kada je napokon shvatila da više nikad neće biti ona putena ljepotica. Kada je shvatila da je šutnja zlato. Alkemijska transformacija. Više nije bila lutka s naslovne strane, već samo lutka. A ja sam napokon postao gospodar lutaka.


Iz dana u dan promatrala me je umornim očima. Kao da me suptilno preklinje da je ugasim. Posada međuzvjezdanog broda Arcadia moli za pomoć, razumijem. No gašenjem, skidanjem s aparata, uštedjela bi se i energija letjelice. I automatski produžila moja agonija. Smisao života za oboje je smrt. Što ona duže živi - ja ću živjeti kraće. Paradoksalno. No nisu li život i smrt upravo takvi?

Lebdimo poput čepa prema odvodu. Bračni brodolom na valovima gravitacije. S porukom u boci da se život nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo. Uvijek je bila u centru pažnje. Prava pravcata zvijezda. Svi su se vrtjeli oko nje. I baš kao velika zvijezda, nakon što se urušila – postala je crna rupa i prvo usisala one s kojima je najbliža. Nesvjesna same sebe, sve proguta i nestane. Sjećam se njezinih lakiranih noktiju na nožnim prstima koje je ponosno isticala šećući se obalom, prkoseći znatiželjnim pogledima dokonih galebara. Ljubomora je istovremeno i najbolja i najgora ljudska osobina – potpaljuje iskru ljubavi i mržnje, ovisno koliko je možete kontrolirati. Miris jasmina na njezinoj košulji, razmrljani ruž, pokidano dugme na haljini. Prokleta plovidba! Zašto sam jedini morao dobiti morsku bolest?

***

Tijekom hibernacije opetovano sam sanjao istu noćnu moru koja se s vremenom pretvorila i u fobiju. Izlazite sami u surovi vakuum svemira stješnjeni u odjelo. Gazite magnetskim čizmama, udišete elegantno podešen kisik, fokus vam je idealan čim su potrebne supstance počele djelovati. No onda odjednom nešto osjetite na licu. U početku je to samo nelagodna smetnja, površinska iritacija koju nastojite ukloniti rapidnim promjenama facijalnih ekspresija. Pušete, palacate jezikom, otresate glavom. Iritacija postaje sve neugodnija. Gubite koncentraciju, zaboravljate misiju, počinjete mahnito mahati rukama. Svrabež polako preuzima svaku novoformiranu misao. Uzimate tupu alatku, dvoumite se, premišljate. Nelagoda je pobijedila. Udarac. Pa još jedan. Pa novi. Kaciga vam postaje najveći neprijatelj. Snažan KVRC. Opet. I opet.

Pojavljuje se crtica na viziru. Pukotina. Lom. Širi se. Looney Toones efekt. Sve je manje kisika, ali ste i sve bliže rješenju problema. Prste gurate u procjep. Nijemi film. Štitnik se raspršuje u stotine komada koji poput aerosola lebde pred vašim očima. Češete se, grebete, trgate. Kakvo olakšanje! Lice vam se polako steže, koža pripija, zrak sabija. Cilj ne bira sredstvo. Osjećate se kao ribica koja se upravo oslobodila akvarija. Bijeg u pobjedu! Sloboda! Igram se kamene face na apsolutnoj nuli. Usred sna odjednom vidim nju. Smežurano lice, skupljene usnice, porculanski pogled, značajno usmjeren ka ništavilu. Nosi prokletstvo najljepše ribice, zatočene i odvojene od morskih dubina. Neka vas njezin prazan pogled, hladan dodir, tupi osjet nimalo ne zavaraju. I dalje graciozno privlači poglede promatrača. I odgovara na ultimativno pitanje - što uopće definira život? Ako to nisu svijest i sloboda, što onda jest? Riba na suhom i dalje je slobodnija od ribe u akvariju.

***

Njegujem nove talente. Prvo šah, potom vožnja simulacije formule, sada i slikanje. Život u samoći i izolaciji omogućava vam da lišeni tuđih očekivanja i predrasuda budete ono što jeste. I ono što ste oduvijek željeli biti. Loš pjesnik je i dalje samo pjesnik. Kao što je i genijalni kovač i dalje samo kovač. Nekad je potrebno samo pokušati, sve ostalo samo dođe.

Astronaut!

Kažu da je ovo odgovor polovice predškolske djece na upisu u školu. Što želiš biti kad odrasteš? Glumac, programer holo igara, upravljač replikatora. Lennon bi rekao - sretan. Nisam želio biti astronaut. Uvijek sam mrzio neizvjesnost. Doduše, da sam konformist ne bih s njom išao u nepoznato. Prije da sam mazohist? Posada međuzvjezdanog broda Arcadia moli za pomoć.

Pomoć sam odavna potražio. Protokol nalaže povremena testiranja jer su ovako duga putovanja neistraženo prostranstvo. Cooper, sistematski, plućni. No nitko vas ne pripremi na pseudoznanstvene gluposti poput psihotesta. Zato sam razvijao talente i vještine. To mi je propisana terapija, da budem ono što sam želio biti, a ne ono što sam postao. Astronaut u rukama psihijatara - vječitog propitkivača tuđe intime. Jer tek ako ispadnete 'normalni', smijete vrebati tuđe nedostatke. Očito im overthinking ne predstavlja problem. Patuljak, raketa, znoj, osovina. Sve odreda drugačiji opisi iste Rorschachove mrlje. Jednostavno mi naviru, kao slika na platno. Jackson Pollock na rubu nove galaksije. Rezultate nisam dobio, drži me gad u neizvjesnosti. A nju ni ne testiraju. Potrebni su, kaže računalo, verbalno-taktilni odgovori. Kako su pisci pisali o svemiru ako njime nisu putovali? Kako se rade doktorati o dugoj hibernaciji ako znanstvenik nije proživio sto godina samoće? Razumijem Champmana, možda i bolje od Marqueza. Iako je Macondo sve bliži i bliži, gotovo pred vratima.

***

Ne znam je li onaj Erwin bio zoofil, ali sam ja u suštini uvijek iskreno volio mačke. Kao i dvije jednostavne opcije. Doći na odredište. Ili ne doći. No ako je ovo sve eksperiment – spašavanja braka, duge hibernacije, psihe – što se dogodi ako nema promatrača? Je li onda manje bitno živi li mačka ili umire? Jesmo li došli do cilja? I je li sve uopće bila nesreća? Ili sreća. Olakšano mi je putovanje, pobogu! Mayday Mayday Mayday. Prekrasna glazba za moje uši, morat ću na zvučnicima pustiti nešto ozbiljnije. Hibernacijska komora, razbijena. Vizir na kacigi, napuknut. Muško srce, slomljeno. Mrzio sam sebe, zato sam je i razotkrio. Parfem od jasmina. Znatiželja je ubila mačku. Nikakav otrovni plin. Ni tupa alatka. Ljubomora je poput morske bolesti. Naročito ako vam brak tone poput broda nagnutog prema ništavilu. Makar se ono zvalo Macondo.

Gledao sam u blještavo prostranstvo koje se nadvilo preko cijelog horizonta. Zen. Da bi ga se iskusilo, uvijek je potrebno biti u samoći. Ljubav se ne podgrijava. A osveta se uvijek servira hladna. Jeste li ikada usred nečije boli mogli odmah reagirati i pomoći ali ste pustili barem sekundu duže, čisto da osjetite moć? Tupi predmet je udarao o vitrinu, impulzivno i snažno. Pukotina se formirala, povećavala, širila. Promatrao sam i čekao. Piskutavi zvuk prodorno je pulsirao prostorijom. Nemilice joj je curio kisik, a jedino što sam primijetio bile su njezine bespomoćne oči - krvave, popucanih kapilara, kako polako poput plastelina bujaju i napuštaju kapke. Stiskala se, jecala, patila. A ja sam čekao sekundu duže, samo još jednu sekundu. Moć me je preplavila, moć sadašnjeg trenutka. Da biste postali kao Eckhart Tolle, morate samo postojanje držati u šaci. I to ne nužno svoje. Prekrio sam pukotinu na komori i pružio ventil vlastitog spremnika. Hibernacija je prisilno prekinuta zbog udarca i Arcadia suočena s gravitacijom obližnje zvijezde srlja u ponor.

Odmjerila me je s gnušanjem dok su joj se okice polako vraćale na prirodnu veličinu. To je bio posljednji značajni pogled kojeg mi je uputila. Nezahvalna, kao i svatko tko se nađe u nevolji. Spokojna jer duboko u sebi zna da sam je mogao i ostaviti, prepustiti vakuumu. Ugasio se signal za spašavanje, a brodom se prolomio Rekvijem. Obuzela me istinska sreća. Obuzeo me zen. Uvijek dolaze u paketu sa samoćom. Arcadiu je suptilno gutao Macondo. Je li ovo stvarnost ili magija? Ako nema promatrača…

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.