Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

DSM V: Borba protiv vlasti, teorije zavjere i masturbacija postali dijagnoze za liječenje

Objava 30. siječnja 2015. 3 komentara 2700 prikaza
DSM V
DSM V
DSM V

Kao što sam najavio, dva posta su o psihijatrijskim dijagnozama, i to ponajviše onima koje su namjerno zapostavljene izvan kliničkih tretmana ili su pak normativi za postavljanje dijagnoza društveno prihvatljivim pojedincima bez stvarnih poremećaja. Drugi tekst vezan je uz interpretaciju sve kontroverznijeg DSM-a, psihijatrijskog priručnika koji služi kao svojevrsni normativ dijagnoza za psihijatre diljem svijeta.

KLASIFIKACIJA: (20) Zaboravljena medicina

POPULARNOST: 2

MOGUĆNOST: 5 - Iako se psihijatri prilično opiru ovakvim analizama uz argumente da 'nitko neće biti dijagnosticiran na takav način', primjeri u praksi ukazuju na nešto sasvim drugo. Obračuni s neistomišljenicima često se provode na ovakav način, a isto tako se sve češće hospitaliziraju i nepočudni sistemski elementi.

NAPOMENA: Tekst je iz ranijeg broja magazina 'Nexus' pa su moguće izmjene u novijim amandmanima DSM-a

Izlazak izdanja kontroverznog psihijatrijskog priručnika DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders - Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) pobudio je mnogo zanimanja zbog novih dijagnoza. Američka psihijatrijska udruga (APA) na taj način nastavlja tradiciju koja je započela 1952. i predstavlja kategorizirane mentalne poremećaje i kriterije za uspostavu dijagnoze. Iako brojni autori i psihijatri nastoje umanjiti značaj priručnika, on je korišten u širokom opsegu, od manjih klinika, pa sve do doktorata, osiguravajućih društava, farmaceutskih korporacija itd.

Upravo su farmaceuti snažnom kampanjom povećali važnost DSM-a jer na temelju novih dijagnoza rade na sofisticiranim lijekovima koje zatim plasiraju na najniže instance, pa tako kritičari navode kako kreaciju novih izdanja financijski izdašno potpomažu upravo ovakve multinacionalne kompanije. Nova izdanja su zapravo revizije originalnog priručnika, te se sastoje od pet najbitnijih grana – kliničkih poremećaja, poremećaja osobnosti i intelektualnih nesposobnosti, te medicinskih, psihosocijalnih, okolišnih i odgojnih faktora nužnih za dijagnozu zdravstvenog stanja persone. Još od prvog izdanja traju konstantne pritužbe i kritike oko relevantnosti dijagnostičkih kriterija i simptoma, tanke linije između poremećaja i normalnog stanja, kulturalnih razlika naroda, sukoba interesa između psihijatara i farmaceutske industrije, kao i političkog pritiska oko postavljanja pojedinih dijagnoza. DSM svoj korporativni duh potvrđuje i s iznimno čvrstim autorskim pravima na kojima zarađuje preko pet milijuna dolara godišnje, uz infrastrukturu vrijednu preko sto milijuna, pa je pravo pitanje – kome ovakav priručnik najviše pogoduje, stručnjacima ili korporacijama?

Povijest DSM-a

Temelji nastanka priručnika nisu doduše bili dijagnostičke, već statističke prirode. Temeljni manevarski prostor stvorio je cenzus (ograničeno biračko pravo) iz 1840. održan u Westonu, gdje je po prvi puta upotrebljena psihijatrijska dijagnoza u popisu pod nazivom 'broj luđaka i idiota u američkom građanstvu', bez javno objavljenih podataka. Dugo vremena je trebalo za dodatni korak naprijed, te je 1917. današnja Američka psihijatrijska udruga (tadašnji Statistički komitet, op.a.) u suradnji s Nacionalnom komisijom za mentalnu higijenu kreirala vodič za mentalne bolnice 'Statistički priručnik za uporabu unutar mentalnih ustanova', uz dvadeset i dvije pripadajuće dijagnoze. Upravo je to otvorilo koridor za današnji DSM, koji je zapravo svojevrsni amandman i revizija ovog početnog priručnika, a sve je par godina kasnije standardizirano i uvedeno u američki medicinski priručnik.

Svjetski ratovi stvorili su posve nove dijagnoze kojima je presušno nedostajao način tretiranja, kao i lijekovi koji bi se mogli uporabiti. Više nije bilo dovoljno oboljele osobe smjestiti unutar sanatorija, kako zbog činjenice da su pojedina mentalna oboljenja izlječiva i kod kuće, tako i zbog složenosti tretiranja koja nigdje nije pomnije opisana. Psihijatar i brigadni general William C. Menninger oformio je novi klasifikacijski sustav 'Medical 203' unutar vojne strukture. Pošto ga je prihvatio cijeli establishment, to je početna točka pri pisanju DSM 1. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1949. izdaje šestu reviziju 'Međunarodnu statističku klasifikaciju bolesti' (ICD) gdje je po prvi puta uvedeno poglavlje s mentalnim bolestima, i to identično s M203. APA je automatski ovlaštena od strane američke Vlade da standardizira dijagnoze za cijeli zdravstveni sustav, te adaptira M203 uz podršku čak 93% svih upitanih psihijatara, s dodatnim revizijama dobivenim konsenzusom. DSM je tako 1951. dobio potpunu zakonsku podršku, a 1952. ulazi u opticaj. Prvo izdanje bavi se sa 106 mentalnih poremećaja na 130 stranica teksta.

Šesnaest godina kasnije, 1968., izlazi revizija poznata pod imenom DSM II. Iako paralelno publiciraju i već spomenuti ICD (iste godine izašla osma revizija), odlučuju se i za tematski priručnik iz čega se može zaključiti kako je već tada postojao interes za velikom ekspanzijom dijagnoza u budućnosti. Dodano je novih sedamdeset i šest poremećaja (ukupno 182) dok je broj stranica ostao isti, uz uže, sažetije i slabo specificirane bolesti, podložne raznim tumačenjima. Najbitniji dodatak bile su halucinacije i priviđanja, u skladu s vremenom i konzumacijom psihodeličnih sredstava. Razdvojeni su i psihoza i neuroza, a problem koji je ostao prisutan do današnjih dana, te čini 'rak-ranu' cjelokupnog koncepta je tanka linija između normalnosti i abnormalnosti, iznimno podložna zlouporabi nastaloj zbog kolizije i suradnje farmaceuta i psihijatara. Prva velika kontroverza nastaje 1974. i otkriva kako je priručnik već prisutan diljem svijeta. Naime, prilikom konvencije 1970. u San Franciscu odvijaju se veliki prosvjedi gay aktivista zbog dijagnoze kako je homoseksualnost mentalni poremećaj. Četverogodišnji pritisak u sklopu sve snažnijeg antipsihijatrijskog pokreta koji sumnja u legitimnost dijagnoza prisiljava APA-u da u reprintu izdanja DSM II priručnika 1974. godine homoseksualnost izbaci iz poremećaja, te je pod opaskom literature Alfreda Kinseya i Evelyn Hooker premjesti u 'smetnju seksualne orijentacije'.

1980. izlazi DSM III uz potrebu s usklađivanjem i suradnjom s WHO-om i ICD-om. Cilj je bio unaprijediti i ojačati relevantnost i institucionalnost priručnika, kao i standardizirati dijagnozu i postupak liječenja. Jedan od najvećih psihijatara 20. stoljeća Robert Spitzer postavljen je kao ravnatelj i koordinator postupka, a kritičari dodaju kako je upravo ovaj priručnik zacementirao sukob interesa u glavni problem prilikom budućih revizija. Zanimljivo, Spitzer danas kritizira sustav te tvrdi kako 'više nije bitan kontekst nastanka poremećaja, a normalno ljudsko ponašanje teži medikalizaciji'. 'DSM je bio ipak bolji od ostalih alternativa, no posljednji proces revizije rezerviran za 2013. nema potrebnu transparentnost, a određeni prijedlozi su iznimno kontroverzni te su doneseni bez šire rasprave', smatra Spitzer kojeg je zajednica automatski etiketirala i izvukla njegovo razmatranje kako se 'pojedini homoseksualci uz čvrstu motivaciju mogu reorijentirati na heteroseksualnost'. Na taj način ga se ocrnilo u javnosti unatoč tome što je upravo on izbacio homoseksualnost kao mentalni poremećaj. DSM III je opisivao 265 poremećaja (83 više od prethodnog izdanja) na gotovo četverostruko većem broju stranica (494). Spitzer je zanimljivo kritizirao i sam sebe, smatrajući se krivcem za 30% slučaja u kojima se liječe posve zdrave osobe.

Upravo je zbog njegovog pritiska 1987. napravljena revizija uz pojedine dodatke (DSM III R), te su kategorije izmijenjene, reorganizirane, a superkontroverzne dijagnoze poput predmenstrualnog disforijskog poremećaja i mazohističkog poremećaja osobnosti su izbačene. Dodano je dvadeset sedam novih dijagnoza, a homoseksualnost više nije bila 'smetnja seksualne orijentacije'. 1994. izlazi posljednji DSM, IV. Izdanje. U sustavu je bilo pet poremećaja više od prethodnog priručnika, a broj stranica je gotovo dvostruko veći, čak 886. Allen Frances bio je koordinator, a danas je također jedan od najvećih kritičara DSM-5 izdanja uz razmatranje kako je riječ o 'patologiziranju normale', te je pokrenuo peticiju koju je potpisalo čak 14.000 znanstvenika uz 56 organizacija vezanih uz mentalno zdravlje. Napisao je i knjigu pod nazivom 'Spasimo normalno: Revolt insajdera naspram nekontrolirane psihijatrijske dijagnoze, DSM-5, farmaceutskih kompanija i medikalizacije života'. U tadašnjem radu zapravo i nije utro put lakšoj implementaciji svih kontroverzi u novoj reviziji, pa je tako još uočljiviji znanstveni 'despotizam' kojeg ćemo vidjeti kroz publikaciju. Zanimljivo je i da je na međunarodnom summitu za mentalno zdravlje 2001. godine, DSM dobio 'laskavu titulu' najgoreg rada iz područja psihijatrije ikada napisanog.

Dr. Lidija Gajski o DSM praksi

Pišući svojevremeno članak, kontaktirao sam dr. Lidiju Gajski koja je tada prokomentirala izlazak petog izdanja priručnika. 'DSM je jedna od najčešćih tema kritičara današnje medicine jer zorno dokazuje dijagnostički (i terapijski) 'imperijalizam' medicinske struke, odnosno njenu neprimjerenu kolonizaciju najrazličitijih aspekata života - zbog komercijalnih, profesionalnih i političkih razloga.'

'DSM je od svoga prvog izdanja do danas 'narastao' nekoliko puta - od 104 psihijatrijska entiteta u prvom izdanju 1952. na 357 u četvrtom izdanju 1994. godine (prije II. svjetskog rata taj je broj iznosio 26), a isti je trend zadržan do danas', dodaje Gajski. Jasno je kako će u svakom sljedećem izdanju ovaj očigledni trend biti sve izražajniji, sukladno današnjoj praksi. 'Netom odobreno peto izdanje DSM-a u mentalne poremećaje uključuje promjene raspoloženja, smetnje pamćenja, poremećaj pažnje, a radnje i aktivnosti koje spadaju u krug onih koje ljudi naprosto vole raditi, proglašava ovisnošću. Već prisutnu psihijatrijsko-dijagnostičku inflaciju bez pravog znanstvenog utemeljenja, pretvara u hiperinflaciju sad već i mimo zdravog razuma', apostrofira dr. Gajski.

'Psihijatrija je uvijek bila zahvalno područje i sredstvo manipulacije. Naročito plodno tlo tu je našao fenomen medikalizacije – proces kojim se problemi koji nisu medicinskog porijekla i prirode počinju definirati i liječiti kao medicinski, u terminima bolesti ili poremećaja. Na taj su način blagi, prijelazni ili prolazni poremećaji, poput stanja potištenosti nakon osobnih tragedija, ili osobina ličnosti poput sramežljivosti, dobili kliničke nazive (anksiozni sindrom, socijalna fobija) i postali predmet medikamentnog liječenja. I negativne posljedice društvenih pojava kakve su siromaštvo, nepravda ili rat, u tom se sklopu također percipiraju kao medicinski entiteti – depresija, PTSP. Zašto? Zato što to odgovara vlastodršcima – nezadovoljni se ljudi ulaskom u zdravstveni sustav neutraliziraju, a pitanje lošeg upravljanja eliminira se iz javnog diskursa', smatra Gajski.

Tako i zaključuje kako 'povijest pokazuje da je psihijatrija vjerna pomoćnica totalitarnim sustavima'. 'Pomoću krajnje dubioznih konstrukcija i metoda dijagnosticiranja i liječenja, mimo ikakvih znanstvenih i kliničkih kriterija, nepoželjni su pojedinci i kritičari eliminirani s javne scene, pa i fizički uklanjani. Psihijatri su pri tom uvijek spremno služili sistemu. Nemamo razloga vjerovati da i ubuduće neće biti tako'.

Bizarne dijagnoze

Spomenuto peto izdanje DSM-a izašlo je krajem 2013. godine, pa su objavljeni neki od bitnijih dodataka u dijagnozama. Pojedine stavke su i prije izlaska podigle buru. Najkontroverznija je u svakom slučaju ODD ('Oppositional Defiant Disorder') iliti 'opozicijski prkosni poremećaj'. Pod opisom ovog stanja stoji da je to 'neposlušnost uzrokovana bijesom, protiv autoriteta, dominantne paradigme ili društvenih normi'. Analitičari smatraju da će otvorena kritika sustava ili izabranih političara biti dovoljna za 'reakcije'. Naravno, skepse su izazvale i reakciju psihijatara pobornika ovakvih dijagnostičkih novosti koji kao protuargument navode kako je riječ o 'poremećaju prisutnom isključivo u dječjoj dobi, s izljevima bijesa, nepoštivanjem autoriteta i tvrdoglavošću'. Dijete se tako dijagnosticira ODD-om ukoliko zadovolji barem četiri stavke od osam navedenih (namjerno iritiranje okoline, ljutnja i otpor prema drugima, svađanje, okrivljavanje drugih za vlastite pogreške, gubitak kontrole, osvetoljubivost i razdražljivost), a kritičari uzvraćaju kako nije riječ samo o djeci, već je jasno navedeno kako je poremećaj prisutan i kod adolescenata, kao i rjeđe kod starijih punoljetnika što otvara prostor za manipulaciju. Kako se ODD ne može dijagnosticirati osobama koje pate od 'asocijalnog ponašanja', dijagnoza se širi na 'odbijanje pokoravanja zakonima ili konsenzusom utvrđenim pravilima, razgovore koji su u suprotnosti s grupom u kojoj se osoba nalazi ili učestale svađa i kontriranje grupaciji' i ključ liječenja postaje društveni život u suprotnosti s društvenim normama i sustavom.

Razmatranje termina OS - 'Organized Stalking' iliti 'organizirano uhođenje', koji je usko vezan uz 'misao da vas Vlada ili tajne službe nadziru i prate pomoću tehnoloških alata' od sada će biti povezan s paranoidnim poremećajem ličnosti (F60), unatoč očiglednoj činjenici da organi vlasti sve više provode ovu strategiju. Naravno, psihijatri misle da ste u krivu jer je to 'zbog naše sigurnosti i borbe protiv terorizma', a ne zbog narušavanja privatnog prostora. ON iliti 'Orthorexia Nervosa' prijedlog je Stevena Bratmana, a još nije poznato hoće li se naći u amandmanu DSM-a što je još jedna potvrda već navedene netransparentnosti u psihijatrijskoj zajednici. Pod ON-om se kao psihički poremećaj razmatra 'zaokupljenost pripremama zdrave hrane, planiranje jelovnika, redovita vježba i borba protiv pesticida, herbicida i konzervansa u toj mjeri da se osoba ne osjeća dobro ukoliko jede nezdravu, kaloričnu i masnu hranu'. Bratman smatra da pojedini slučajevi, ukoliko ne budu tretirani na vrijeme, završavaju pothranjenošću ili čak smrću. Zbog velikog pritiska javnosti smatralo se kako ipak neće završiti u priručniku. HD - 'Hypersexual Disorder '('Hiperseksualni poremećaj') je pak stanje u kojem osoba učestalo želi seks ili masturbaciju, unatoč tome što je time uvjetovana putem medija i reklama. Dodatni problem je to što nije navedeno niti je poznato što dovodi do 'hiperseksualnosti' i je li to zapravo uopće poremećaj, no bitno je da se isti mora tretirati medikamentima. Dijagnoza uključuje i želju za seksom kojom subjekt time želi poboljšati svoju lošu mentalnu sliku ili stres, pa se na taj način relaksira, što DSM smatra poremećajem. Nije poznato hoće li ipak završiti u priručniku, također zbog velikog javnog pritiska.

SCT, odnosno, 'Sluggish cognitive tempo' ('Poremećaj polaganog tempa') je bolest u kojoj je osoba previše opuštena tijekom obavljanja stresnih ili svakodnevnih zadataka. Stanje je usko povezano s depresijom zbog 'sanjarenja, mentalne magle, zbunjenosti i gledanja u prazan prostor, s hipoaktivnošću, letargijom, sporim pokretima i potrebom za snom'. Kritičari još jednom apostrofiraju povezanost s djecom, jer se na taj način lakše 'zamaskira' moguća poveznica sa starijim osobama. PAB, tj. 'Passive-aggressive behavior' ('Pasivno-agresivno ponašanje') je odnos u kojem osoba na pasivan način agresivno opstruira neki općedruštveni cilj ili ulogu, a najčešće je u poslovnom svijetu gdje pojedinci navodno namjerno narušavaju 'team-building' i strukturu. Ovaj poremećaj se nastojao ubaciti unutar dijagnoze još od Drugog svjetskog rata kao 'opstrukcija vojačenju', te je povezivan s odbijanjem poslušnosti, namjernim opstruiranjem i dezerterstvom. Ponašanje se tako manifestira kao 'naučena bespomoćnost, prokrastinaciju, nasilnost prikrivenu pod velom šala, tvrdoglavosti, srdžbom i namjernim nezavršavanjem postavljenih zadataka'. Ukoliko ste se prepoznali u ovome, najbolje bi bilo da se podvrgnete psihijatrijskom liječenju.

Velika oporba pod pokroviteljstvom Spitzera i Francesa dodala je i kontroverzne dijagnoze poput MDD-a ('Veliki depresivni poremećaj') gdje se osobu koja je u lošem psihičkom stanju zbog velike tragedije mora liječiti, MND-a ('Manji neurokognitivni poremećaj') pri kojem osoba zaboravlja neke bitne stvari što je sasvim normalna stvar u praksi, AADD-a ('Poremećaj manjka pozornosti kod odraslih'), BED-a ('Poremećaj prežderavanja') u kojem je teško utvrditi koja je donja granica za dijagnozu, nove dijagnoze autizma kojom WHO želi smanjiti broj oboljelih zbog sve češćih poveznica s cjepivom i kloriranom vodom kao uzrocima, izjednačavanja eksperimentalnih konzumenata droga s ovisnicima, BA-a ('Bihevioralna ovisnost') gdje se mora tretirati prevelika emocionalna povezivanja s bilo čime poput ljubavi prema nekom sportu, modi ili čitanju, GAD-a ('Generalni anksiozni poremećaj') pri kojem je opterećenost svakodnevnim brigama nužno liječiti, parafilije (seksualni fetiši), snažnog aspekta bipolarnog poremećaja itd. S obzirom na količinu dijagnoza, vrlo vješt i prestručan rječnik i širinu oporbe konačni zaključak je prilično jasan – sve u našem okruženju s vremenom mora postati podložno medicinskom tretmanu i dijagnozi. Tko stoji iza toga također nije teško pogoditi, pa je jedini preostali način borbe protiv ovakve 'psihodiktature' onaj koji je i do sada bio uspješan – javni pritisak.

  • Avatar Kristijan Krkač
    Kristijan Krkač:

    Izvrstan tekst.

  • Avatar ludiplavi24
    ludiplavi24:

    pripremaju se one koji su se osvjestili ko npr grci kad su izabrali syrizu strpat u ludaru pa moraju izmišljat dijagnoze jer zašto npr griženje noktiju nebi bila dijagnoza po tome??? jer čovjek koji to radi nemože kontrolirat svoje živčeke ... prikaži još!e pa staradaju nokti što znači da je autodestruktivan jer izjeda sam sebe a i uz to od prljavštine ispod noktiiju može pobrat zarazu ... pod hitno u jankomir il kukuljevičevu s takvima :P