Blogosfera Vrata percepcije

IZVJEŠTAJ S DIMENSIONS FESTIVALA: Pula nježno čuva dušu 'old school' festivala

Pula se kroz godine zasluženo etablirala na europskoj festivalskoj mapi.
Objava 13. rujna 2018. 1 komentara 627 prikaza
Dimensions
Dimensions
Sunglasses at Night

Festivali poput Dimensionsa i Outlooka daju nadu da 'old school' iliti stvarni festivali nisu stvar prošlosti već i dalje dominiraju u borbi s konkurencijom. U trenutku kada su se hedonizam i odmaranje pretvorili u eksploataciju, Britanci su odlučili vratiti sve na 'tvorničke postavke'. Fenomenalni 'set&setting', ambijent i glazba razlog su zašto sam morao pohoditi tvrđavu Punte Cristo u blizini Štinjana, a kako sam ovaj puta išao s kolegom Vladimirom Tomislavom - njemu prepuštam i izvještaj. Em je čovjek bio duže od mene, em se zbilja potrudio oko napisanog, em se ja spremam i za završni tekst o festivalima ljeta koji izlazi do kraja tjedna s ocjenama i kratkim informacijama. Pa evo.

Dimensions 01Foto: Dimensions 01 1 / 9

Da je Dimensions Festival jedan od najboljih festivala elektronske glazbe na svijetu, čuo sam više nego jednom - i to od ljudi sa svih strana svijeta, koji ponekad vuku i desetljeća festivalskih iskustava. Ja nemam toliko festivala pod nogama, ali mi je odmah postao blizak srcu. Od ove godine još malo i bliži. Sve je počelo koncertom otvorenja u Pulskom Amfiteatru i nastupom genijalnog njemačkog glazbenika Nilsa Frahma. Koji nema problema sa šalama na vlastiti račun da je karijeru izgradio na ponavljanju jednog akorda u pjesmi 'Says'. Ako ste se povezali s njegovom glazbom onda ste za vrijeme koncerta doživjeli neki oblik transcendentalnog iskustva jer njegove pjesme ne dopiru iz opipljivih dimenzija postojanja. Vješto kombinirajući analogne synthove i klavir, Nils stvara (atmo)sfere koje se harmonično isprepliću i kojima se jednostavno prepustiti. Najiskrenije se nadam da će organizator objaviti snimku koncerta te da ću imati priliku ponovo doživjeti neke od najljepših momenata elektronske glazbe koje sam čuo u životu. Nakon njega i kratkog nastupa DJ-ice Josey Rebelle, Kraftwerk je stupio na scenu s 3D koncertom zbog kojeg će se moji unuci pitati zašto im dida bunca da su mu 'u vašim godinama brojevi izlazili iz glave i ponovo se vraćali nazad - Eins, zwei, drei, vier'. Naime, nisam imao velika očekivanja od 3D koncerta jer sve obilježeno 3D -om obično bude neuvjerljiva kopija stvarnosti, no Kraftwerkov koncert me uvjerio u suprotno. Tako je na momente bilo moguće doživjeti razne oblike koji sa platna lete preko pola arene ravno do mojih očiju. Ne razumijem se dovoljno u tehnologiju da bih mogao objasniti zašto je taj 3D efekt ponekad bio nevjerojatno realan, a nekad ne, ali u tim trenucima o tome nisam ni brinuo. Izveli su većinu svojih hitova, a meni najdraži momenti su bili izvedba Man Machine, Radioaktivität i Tour de France. 

Moodyman, odmah nakon njih, pokušao je zadržati vibru s nostalgično-egzistencijalnim hitom Fatime Yamahe 'What's A Girl To Do' te je nastavio sa svojim klasičnim 'Yaaall'lright?' pitanjima koje sam ja zaželio da prolaze kroz vocoder kako bih lakše zadržao Kraftwerk aftertaste. 

Plan za prvu večer na tvrđavi bio je poslušati Willikens&Ivković, Johna Talbota, The Buga, Malu... Willikens&Ivković su odlično otvorili festival na Void pozornici (koja nosi ime po Void zvučnom sistemu koji mi je bio toliko glasan da se moram udaljiti od pozornice kako bih siguran da ću biti u mogućnosti komunicirati s prethodno spomeutim unucima). Ovom prilikom bih htio pohvaliti inženjere zvuka koji su napravili vrhunski posao te osigurali maksimalno uživanje u milimetarskim detaljima frekvencijskog spektra na svih 10 pozornica. The Bug me podsjetio zašto mi je prije dvije godine bio možda i najbolji DJ festivala, a Mala je nažalost imao tu nesreću da mu za vrijeme lansiranja u nepoznate orbite s izuzetno moćnom glazbom padne kiša, sjevaju munje i udaraju gromovi. Postoji dobra vjerojatnost da je oluja čula ono što se događa unutar zidina Subdub-a (bivši Mungos Hi-Fi) te se samo htjela pridružiti grmljavini koja je izlazila iz soundsystema. Duže od prekida muzike na pozornicama trajalo je samo objašnjenje kako problem nije u kiši već u sjevu groma koji može spržiti sve što provodi struju - i to ne samo miljunski vrijednu opremu, nego i ljudska i ostala bića u blizini. Noć se nastavila s Johnom Talbotom koji je bio solidan, no ipak nedovoljno energičan nakon uživanja u Mali. Nije se lako prebacivati iz jednog raspoloženja u drugi onako lako kao sa stagea na stage. Prolazio sam i pored Moata u kojem je grotlo otvarala Nina Kraviz. Ja nisam želio ulaziti unutra. Ne radi otvaranja paklenih dveri, već zbog gužve koja je bila dovoljna da me podsjeti na zadnji njezin nastup na jednom od festivala gdje me je razočarala svojom selekcijom. S tvrđave sam čuo dosta neobičnih zvukova i nije me privuklo čekati red za detaljniju inspekciju. Nakon nove runde po tvrđavi, opet malo Moodymana koji me educirao odakle dolazi techno meme 'loosing your mind' puštajući 'Vitamin C' grupe Can. Na Clearling sam se vratio bez velikih očekivanja, ali Nina Kraviz - koja se prebacila iz Moata zbog drugog seta - jednostavno je rasturila s finim, ali istovremeno glatkim i moćnim techno setom, da ga ni završavanje na hardcore distorziranom beatu nije narušilo. 

Drugi dan je bio rezerviran za glavni razlog dolaska na festival - Jona Hopkinsa. Nažalost, sa suzicom u oku sam primio vijest da Jon Hopkins neće raditi live nastup nego DJ set. Razlog otkazivanja, prema priopćenju bio je propust u dostavi audio-vizualnih komponenti za izvedbu live showa. Čiji je propust bio nije rečeno, ali vjerujem (ili barem želim vjerovati) da je organizator napravio sve što je u njihovoj moći da nabave potrebnu opremu. Iako volim njegove DJ setove, prvenstveno sam se radovao slušanju svih novih i starijih pjesama u live izvedbi. Pomislio sam da će vjerojatno puštati većinu svojih stvari i prve singlove s novog albuma no to se nije dogodilo - izuzev nekoliko starih pjesama i 'Everything Connected' s novog albuma. Iskreno, ne znam zašto je druga stvar s 'Oxia - Domino' uzela mjesto ostvarenju poput 'Emerald Rusha' čijoj sam se live izvedbi najviše veselio. Ne znam, nisam Jon Hopkins, on je. A i dalje mi je drag. Ostatak je bio stilski orijentiran prema energično-atmosferičnom technu uz pokoji biser poput Alexandirovog hita 'Yamanha', a publika se poprilično ekstatično rasplesala svaki put kada bi pustio vlastitu produkciju. Ljudi su znali koga slušaju i željeli su još, bar je to moj dojam. So long, Jon. Bacio sam uho na Peggy Gou, ali mi je nakon Jona bila spora. Nekima je bila fantastična, neki kažu da je bila bezveze. Mene je iznenadila činjenica da joj puštanje vlastitog hita nije izazvalo trans publike, kao što je Jonovo. Al šta ja znam, ja sam tu zbiciklom. Zakasnio sam na Avalon Emerson, ali sam od više ljudi čuo da je djevojka pouzdano vladala Clearingom s različitim stilovima naše drage glazbe. 

Zadnji dan festivala ostao mi je u znaku dva imena: dBridge i Paula Temple. dBridge je fantastično mješao dubstep, d'n'b i jungle u hipnotično moćnu masu koja nije dopuštala da mi na duže momente obje noge stoje istovremeno na zemlji. Od svih 'Kraljica Techna' kako im publika voli tepati - taj bih epitet dao Pauli Temple. U grotlu Moat stagea kraljica je pouzdano održavala konstantu nevjerojatne energije zbog koje sam se prisjetio što me nekoć privuklo tom zvuku. Moćno, mračno, ali s jasnom inteligencijom i čistoćom zbog koje se čini da je apokalipsa poželjno iskustvo. 

Zadnji dan smo morali nažalost propustiti (Bonobo all nighter, Palms Trax, Hessle Audio). Valjalo bi spomenuti i odlični beach stage na kojem se nerijetko događaju highlighti festivala. Nekad je to slučajno otkrivanje novih izvođača (npr. Kerem Akdag), nekad je to kolektivni pljesak s plaže kada zadnja zraka Sunca nestane iza otoka Koteža ili kada petstotinjak ljudi razbaci ples na neki afro-jazz kao da je u pitanju koncert Prodigya.

Summa summarum - jasno je zašto ovaj festival mnogima ostaje u lijepom sjećanju. Uz najbolju volju ipak sam imao i osjećaj da sam mnogo propustio jer je previše dobrih imena kroz različite stageove, boat partija na koje nismo stigli, partije u tunelima na koje smo se zaboravili prijaviti. Naravno, ima i strana koje su mi manje drage - kao što je cijena pive od 34 kn (što je, kako kaže Ratko puno manje nego na Zrću) i sustav čipova koje (ako mi recimo fali 2 kune za pivu) nerijetko moram puniti s novih minimalnih 50 kn. Kojima kasnije ne mogu tražiti povrat ako na računu imam manje od 70kn (a pri čemu će i samo povlačenje koštati 20 kn). Kamo sreće da mogu ubaciti još 2 kune na čip. To su kritike koje su se mogle čuti i od stranca kojima je 34 kn duplo manje od cijene pive u zemlji iz koje su došli. 

  • TonyClifton:

    Dvije opaske: 1. Sound na Voidu je prvu večer bio definitivno preslab, dok je ostale večeri bio savršen i moglo se biti na 3 metra od zvučnika bez bojazni od "zujanja u ušima" drugi dan. 2. Samo kod prvog punjenja ... prikaži još! "narukvice" se trebalo uplatiti 50 kn, kasnije se moglo i dvije kune koliko ti je falilo za pivo :)