Blogosfera Vrata percepcije

Kognitivna disonanca: 6 dokaza dijagnoze današnjeg društva

Tražeći materijal o kognitivnoj disonanci, terminu koji je sve učestaliji u 'mainstream' razgovorima, pronašao sam odličan članak Paula A. Philipsa koji vrlo koncizno ukazuje na ovaj intrigantan sindrom.
Objava 28. svibnja 2017. 0 komentara 2 prikaza
Kognitivna disonanca
Kognitivna disonanca
Kognitivna disonanca

Kao što sam već naveo u nekom od ranijih blogova, kognitivna disonanca je mentalno stanje nalik konfliktu u kojem pojedinac živi iskustvo dvaju ili više inkompatibilnih vjerovanja koje narušavaju stečena vjerovanja, vrijednosti, svjetonazore i sl. Prosječan čovjek zbog posla i nedostatka slobodnog vremena tako prihvaća servirane informacije (najčešće od medija), bez preispitivanja i kritičkog pogleda pa nerijetko sam gaji stavove koji su oprečni jedni s drugima. Philips je nastojao generalno opisati neke od društvenih kognitivnih disonanca pa počnimo.

1. Slaganje s društvenim konsenzusom

Situacija u kojoj čovjek ulazi u generalni konsenzus s masama isključivo jer im je teško za prihvatiti da velika većina ljudi nije u pravu s određenim stavovima. Slijediti mase ne znači da su mase u pravu. Nešto slično sam navodio u svojoj aktualnoj knjizi 'Društveni inženjering' u poglavlju o psihologiji masa, a kontekst ima logike jer društveni inženjering upravljanje masom uzima kao okosnicu svog rada. Dakle, ako je društveni konsenzus nametnut, onda nije i ne mora biti ispravan. A 'Status Quo' možda nije najispravniji put...

2. Slijepi posluh autoritetu

Paradigma današnjeg društva i stvarnosti posluh je autoritetima. Odbijanje tog posluha čak je i u famoznom psihijatrijskom priručniku DSM-u ušlo u dijagnostiku. No to ne znači da su odgoj ili hijerarhija stvarni obrasci ljudske prirode. Niti da su akademski građani i praktični stručnjaci apsolutni autoriteti, naročito ako ne razmišljaju van utanačenih okvira. 'Znanstvenici su dokazali' nije loša polazišna točka, no uvijek treba motriti tko su znanstvenici, tko stoji iza istraživanja i koje su buduće konsekvence istog. Kako je Krešimir Mišak ustvrdio, ne postoji 'kritičko razmišljanje'. Čisto jer je svako razmišljanje kritično - inače niti nije razmišljanje...

3. Dokazi i obrasci postaju 'slučajnosti' ili 'teorije'

Najbolji primjer su učestali gubitci dokumenata (putovnica) terorista u zgarištima unatoč tisućama stupnjeva sagorijevanja eksplozivnih naprava ili stambenih kompleksa. I medijski natpisi kako je riječ o 'čudnoj koincidenciji'. Slično je i slijepo vjerovanje u službene izvještaje vojnih, vladinih ili obavještajnih instanci pod argumentom 'Zašto bi nam obavještajci lagali?' Stotine su ovakvih primjera kroz povijest, a kada već parafraziram Mišaka onda mogu nadodati i njegovu misao o dvije uvriježene struje u proučavanju događanja - 'teoretičare zavjere' koji smatraju da iza nečega stoji predumišljaj, te 'teoretičare slučajnosti' koji vjeruju u povijest kao niz slučajnih i neočekivanih događaja. Tako je i društveni inženjering od discipline društvenih znanosti unatoč tisućama dokaza postao 'teorija zavjere', a društvo samo još jedno bezglavo krdo.

4. Navijačko i sektaško prihvaćanje službenih verzija i PR-a

Autor teksta naveo je izreku 'težak rad nikome nije naudio' kao tipičnu floskulu koju mase slijepo ponavljaju. Unatoč praksi koja ovu tezu apsolutno demantira. Dapače, robovi, eksploatirani, 'sweat shops' i praktički svi pod korporatističkom čizmom ne bi se trebali slagati s poslovicom. Slična stvar je i kada se priča o konvencionalnoj medicini kao jedinom legitimnom tretmanu, iako znamo da farmaceuti ne prezaju od zabrane biljnih pripravaka unatoč dokazanoj učinkovitosti. Najbolji primjeri su tretmani uljem Ricka Simpsona (kanabis) i ogroman medicinski potencijal psihodelika. Ista stvar i s politikom gdje ljudi gube minimum razuma kada trebaju braniti političare koje nerijetko ni ne poznaju.

5. Gubitak sposobnosti širine razmišljanja ('divergent thinking')

Obrazovni sustav koji se stoljećima nije promijenio i počiva na darvinističko-spartanskom modelu pojedinca je ne samo odvojio od kapaciteta razmišljanja izvan uobičajenih obrazaca već ga je pretvorio u ponavljača prisilnih informacija, poput automata opranog mozga. Promjena paradigme zato se čini gotovo nemogućom dok je prije svega pedesetak godina bila generator društvenih promjena. 'Status Quo' sam je po sebi postao paradigma, a programirane mase stvorile su svojevrsni mentalitet roja. Manipulacija je stoga nikad lakša jer ljudi nemaju vremena za razmišljanje, a naročito ne širinu.

6. 'Nemoguće' kao poštapalica

Zbog navedenih točaka ljudi suočeni s predrasudama, dogmama i društvenim normama nemaju kapacitet razbiti veo vlastite iluzije. I povjerovati kako je sve u što su do sada vjerovali zapravo laž. Radije se odlučuju za 'to je nemoguće' ekspresiju. Razbijanje vjerovanja nužno je za otkrivanje kognitivne disonance, no teško je povjerovati u to da smo svi samo žrtve društvenog inženjeringa. Izbori su laž jer na njima vjerujemo kako će isti oni koji su problem stvorili problem i razriješiti. No opet svi vjeruju u izbore, unatoč kognitivnoj disonanci. Koliko je duboka zečja rupa velika većina ljudi neće ni otkriti. I zato je društvo više nego ikada potrebno iscijeliti od vladajuće dijagnoze...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.