Blogosfera Vrata percepcije

Meskalin - Mistični meksički kaktus i fenetilaminski psihodelik

Svojevremeno sam već pisao o iskustvu s meskalinom, a kako sam ga u međuvremenu probao u nekim drugim kombinacijama - ovim blogom ću zaokružiti priču vezanu uz ovaj značajan psihodelik.
Objava 15. prosinca 2017. 0 komentara 1277 prikaza
Pejotl
Pejotl
Wikipedia

Meskalin je psihoaktivna tvar koja se prirodno pojavljuje kao alkaloidni psihodelik u krovnoj podjeli halucinogena, a pripada klasi fenetilamina zajedno s MDMA-om i 2CB-om, što bi ga naoko moglo činiti sličnim no u stvarnosti posjeduje značajno drugačije karakteristike. Iako ga uspoređuju s triptaminima poput psilocibina ili LSD-a, i tu otkrivamo velike razlike. Najpoznatiji izvori meskalina u prirodi su kaktusi poput pejotla, San Pedra ili peruanske baklje, te u manjim količinama i u pojedinim grahoricama poput mistične meksičke Acacia berlandieri. Razlika između prirodne i sintetičke supstance slična je kao i u svim drugim primjerima - konzument donekle ostaje zakinut za bitnu stavku psihodelične komponente, osobnost 'psihijatra' kojem svijest pristupa, te doživljava manje intenzivno 'dekodiranje Matrice'.

Pejotl, San Pedro i Peruanska baklja

Naravno, meskalin se može i kemijski izolirati, a svjedoci kažu i da su iskustva na pejotlu, San Pedru i izdvojenom meskalinu drugačije. Tomu u prilog ide veličina kaktusa, kao i dužina uzgoja - pejotl je malen, intenzivan, popunjen meskalinom, te mu treba i par desetljeća za zrelost dok je San Pedro veliki brzorastući kaktus s manjom dozom meskalina, no isto tako je svega godina dana dovoljna do sazrijevanja. To ga čini daleko pogodnijim kandidatom za zapadnjačku uporabu. Stručnjaci preporučuju Peruansku baklju zato što joj je omjer količine meskalina, brzine rasta i veličine biljke najbolji za grupno uživanje. Podrijetlo biljke je Castaneda vrlo precizno opisao, a ono seže barem 5700 godina u prošlost i civilizaciju Huičola drevnog Meksika. Područja na kojima su danas Peru i Ekvador koristila su San Pedro. Tradicionalni recept bio je takav da se pejotl obrezao na vrhu te se onda pomoću raznih pomagala osiguravala pozicija za nicanje novih glava koje bi se potom sušile i pretvarale u formacije nalik dugmetu. 

'Dugmad' bi se žvakala ili kuhala u vodi, a iskustvo je bilo izuzetno gorko. Zato bi se posluživao ili uz kakao ili uz med, a danas je izrazito popularno gorki prašak instalirati u tablete čijim gutanjem se izbjegava taj neugodni efekt. Problem nije samo izrazito gorak okus nego i brašnasta površina zbog čega ju je teško progutati pa zapinje za zube i grlo - konzumenti nerijetko povraćaju sadržaj. Usporedbe radi, 'dugmić' sadrži oko 25 miligrama meskalina, a za puno djelovanje potrebno je do 400 miligrama. Matematiku odradite sami. Ako pak uzmete prah u hidrokloridnom obliku, dovoljno vam je oko 300 miligrama sadržaja. Pejotl dolazi iz nahuatlanskog jezika, te je autohtona meksičko-teksaška biljka. Cvjeta od ožujka do svibnja s roza cvjetovima. San Pedro pak odlikuju vrlo visoki uspravni zeleni kaktusi dok je Peruanska baklja negdje na pola puta rasta između navedena dva kaktusa.

Aldous Huxley i 'The Doors' zaslužni za popularizaciju

Povijesno značajnim čini ga antipropaganda. Naime, najstariji zapis koji ilustrira uporabu San Pedra datira iz 1300. godine prije Krista i područja Perua, a pejotl je prvi puta opisan oko 500. godine prije Krista. Američki Indijanci meskalin su upoznali tek u 18. stoljeću. Kao i svi drugi psihodelici, meskalin je prvotno zabranjen od strane dominantnijih religija (Tonkawa, Mescalero i Lipan Apache su izvorne meskalinske religije) Istoka i Zapada, poglavito jer je rekonekciju s Bogom ostvario izvan domene duhovnih posrednika, odnosno svećenika - čime su isti gubili svoj značaj. I samo ime 'San Pedro' dolazi kao vrsno odrađen PR zatečenih Indijanaca. Nakon što su vidjeli da konkvistadori uništavaju pejotl zbog 'sličnosti s hostijom', drugi izvor meskalina su preimenovali u katoličko ime. I to argumentirali s 'činjenicom' da se tijekom konzumacije jasno vidi Sveti Petar. Uz takvu sugestiju su Isusovci i konkvistadori imali njegove vizije i sačuvan je kao jedan od sakramenata.

Meskalin je prva psihoaktivna supstanca koja je ekstrahirana i izolirana iz biljke, i to davne 1896. godine gdje ga je u njemačkom laboratoriju izolirao i identificirao Arthur Heffter dok je 1919. postao i prvi sintetizirani psihodelik - zaslužan je Ernst Späth. Sve do 1953. i Aldousa Huxleya nitko na Zapadu nije znao sve njegove karakteristike, a kultno djelo za popularizaciju psihodelika 'Vrata percepcije' otvorila su i prozor za meskalinske rituale. Dvije godine kasnije eksperiment je na BBC-u uživo iskušao britanski parlamentarac Christopher Mayhew - prijenos je prekinut, snimka proglašena 'prekontroverznom', no začudo su i nadzorni psihijatar Humphry Osmond i uživaoc potvrdili da je riječ o 'najinteresantnijem iskustvu u životu'. Bend 'The Doors' gura pejotl u sam vrh tadašnje pop kulture. Kasnije supstancu dodatno popularizira roman 'Strah i prijezir u Las Vegasu', a zanimljivo je da taj 'gonzo' klasik došao iste godine kada su SAD i UN odlučili u potpunosti zabraniti psihoaktivne supstance uz rigorozne kazne zatvora za proizvođače, uzgajače i konzumente.

Mistika kao forma iznad sadržaja

Ako ga negdje pak želite legalno konzumirati, država Utah je jedno od rijetkih svjetskih područja gdje se može koristiti u religijskoj praksi. Meskalin se koristio kao nevjerojatno uspješno sredstvo za rješavanje alkoholizma i depresije, no zbog zabrane prekinuta su i onemogućena sva znanstvena istraživanja o njegovim medicinskim dobrobitima. Doziranja meskalina sam se već dotaknuo pa ću za kraj opisati vlastita iskustva. Ono što meskalinske kaktuse čini drugačijima su izniman značaj 'Set & Setting' komponente prilikom konzumacije. Društvo, raspoloženje, vaš 'body energy', vremenske prilike, neposredno okruženje, vatra... Sve igra veliku ulogu, ili barem nešto veću nego u ceremonijama Ayahuasce i drugih enteogena. Prije unosa meskalina šaman najčešće podijeli Mapacho (izvorni divlji amazonski duhan s visokim sadržajem nikotina), čisto da stimulansom podigne razinu grupne energije. Meskalinski sadržaj ispijate u obliku tekućine (poput vina čudnog okusa) ili kuglica koje su sačinjene od samog kaktusa i kakaa. Ili, ono najmanje preporučljivo, jedete sam kaktus koji je, kada je riječ o pejotlu, iznimno neugodnog okusa. Sve odlikuje iritantna gorčina, intenzivnost okusa i homogenost smjese koja je čini teškom za gutanje. Zato ne čudi da se oko vas čuju podrigivanja i povraćanja u vrećice. Nimalo ugodan orkestar.

Početak karakterizira enormna opuštenost, lelujavost udova, uz osjećaje slične MDMA, ali samo iz kuta empatije i emocije. Ako ste u ceremoniji, prisiljeni ste u njoj sudjelovati - što u prijevodu znači da nemate svoje slušalice, ne biste smjeli previše pričati, vaše kretanje ograničeno je i uvjetovano unaprijed dogovorenim pravilima. Ako ne volite stegu, možda trebate intimniju ceremoniju. Vatra vam periodično postaje sve blještavija i življa. Za razliku od LSD-a koji je nekako hladan, analitičan, metalan, tehnološki nabijen - meskalin stvara toplu atmosferu nabijenu lucidnošću, dubokim promišljanjima i drugačijem doživljaju prostora oko sebe. Dok sam na prethodnim psihodelicima odlutao iz tijela, vidio podrhtavanja prostora i vremena, osjećao se toliko udaljen od naše zbilje zvane 'realnost', ovdje sam svijet oko sebe osjećao intenzivnije, sveobuhvatnije i moćnije - kao da je sve dobilo na značaju u tolikoj mjeri da sam počeo percipirati ono što do tog trenutka nikada nisam. Slika postaje puna boja no i monokromatska uz bljeskove crno-bijelih nijansi, ljudska lica ispraznija uz velike tamne oči, vatra je odisala životom i iz nje izviru blještave siluete.

Zvukovi su poprimili mistična svojstva, mirisi gotovo apstraktnu intenzivnost, a odjednom sam u svoj toj zarobljenosti prostorom usred klaustrofobije osjetio i načuo glasanje kondora. Poput groma ponad glava i vatre stvorila se crna sjenka ove životinje i pjevala je kao da mi želi nešto poručiti. Zanimljivo, za razliku od Ayahuasce nisam u realnom vremenu (a ni danas) uspio interpretirati te doživljaje i vizije - one nisu bile nešto nedokučivo ili paranormalno, već su se stvarale na samom rubu stvarnosti poput neke trijezne halucinacije ili fatamorgane, nalazile su se kao izobličenja ovog svemira. Sinestezija pomiješana s introspekcijom uz oble i lagane elemente nalik fraktalima osnova su vizije - koja sama po sebi ipak nije bila niti intenzivna niti dugotrajna, na moju veliku žalost. Tada su se počeli pojavljivati i nepoznati simboli, a s obzirom da sam o tom polju pisao u knjizi 'Subliminalne poruke' trebao bih prepoznati te arhetipe - no niti to nisam uspio i imam problema i sa samom prezentacijom istih. Dakle, mistika je kao forma i sadržaj bacila u drugi plan.

Naravno, kada probam i ostale izvore meskalina, napišem još jedan blog. Kako je isti zabranjen u Hrvatskoj, takvo iskustvo će pričekati pravo mjesto i vrijeme, a mi se čitamo već narednog tjedna.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.