Blogosfera Vrata percepcije

MIDSOMMAR (2019): Uznemirujuće psihodelično remek-djelo na tragu Polanskog i Jodorowskog

'Festival straha' došao u kina: Veliki horor potencijal Hollywooda redatelj i scenarist Ari Aster (33) snimio je svoj drugi i već sada dugoočekivani naslov.
Objava 19. srpnja 2019. 0 komentara 2644 prikaza
Festival Straha (Midsommar)
Festival Straha (Midsommar)
Filmski poster, A24

Sve dok Nicolas Cage nije progutao i ispljunio kultni 'The Wicker Man', svi su ga veličali kao najveći horor film jedne pomalo zaboravljene tematike, koji bi pridjev 'kultni' mogao nesmetano i ponosno nositi iz više razloga. Filmovi 'Midsommer' i 'Solstice' okvire kulta i zaboravljene europske mistike nastojali su posložiti početkom 21. stoljeća no opet nešto je nedostajalo. U oba slučaja u pitanju je bila i kvaliteta ali i dubina same radnje. Ne znam sjećate li se mojih oda kratkom filmu 'The Strange Thing About the Johnsons' koji je svojevremeno poslužio kao test licemjerja srednjostrujaške Amerike (bitnije je bilo što je obitelj afroamerička nego što upražnjava incest i pedofiliju), no već se tada moglo nazrijeti o kakvom potencijalu jednog filmaša se radi. Ari Aster (33?!) na krilima svojih vrhunskih kratkih filmova brzo se isprofilirao među hipsterski nastrojenim 'lovcima na talente' (ispravnije bi bilo - monetarno gonjenim studijima), no čovjek odbija takve ponude i potpisuje ugovor za A24 kompaniju, prvenstveno poznatu po 'value for money' suradnjama i projektima. Među njihovim uspješnicama svakako vrijedi izdvojiti 'It Comes at Night', maestralni Garlandov 'Ex Machina', te oskarovske 'Moonlight' i 'The Lobster', kao i noviji Yorgosov projekt 'The Killing of a Sacred Deer'. A filmofili natopljeni znojem već preporučuju 'briljantni horor In Fabric' superiornog talenta Petera Stricklanda, 'sigurnjaka za Oscar - The Lighthouse' Roberta Pattinsona i Willema Defoea, 'čudan SF After Yang s Colinom Farrellom' iznimnog esejista i talenta Kogonade, te 'možebitno remek-djelo On The Rocks Sofije Coppole'. I nije jedino Aster prepoznao potencijal studija pošto je prije par mjeseci u priču ušao Apple angažiravši ih za svoj budući stream servis.

 

Tako Aster ne samo da je izniman scenarist i redatelj kratkih filmova s dugo vremena neviđenom slojevitošću, već je i odličan menadžer vlastitog lika i djela. A već će se prvim filmom pokazati - i sjajan dugometražni filmaš. Mnogi se ne snađu u tom skliskom prijelazu u formatima, no Aster kao da je u kratkim minutažama gubio dio svoje širine. 'Hereditary' sam nahvalio kao ponajbolji horor u 21. stoljeću, a Astera prozvao 'Polanskim generacije Z'. I tu sam naravno dobio po nosu, što od stručnijih kolega koji su završili filmsku kritiku, što od pasioniranih filmofila. No nitko nije rekao da film ne valja već samo da sam preuveličao njegovu slojevitost. I od tada čekam 'Midsommar'. Bojao sam se prvog sinopsisa, no prilično brzo Aster javno reagira i dodaje kako je očekivani 'slasher horor' praktički u startu žanrovski potpuno promijenio i prilagodio vlastitim okvirima. Tako da je otpao očekivani remake već spomenutih izdanja s početka stoljeća unatoč ugovoru s A24 po kojem je to morao napraviti. No čim su pročitali novi scenarij, i sami su se predomislili i podržali projekt koji je već imao back-up opciju produkcije. Toliko je dobro zazvučala pisana riječ. Aster je nakon uspjeha prvijenca poodbijao sve velike ponude koje su se nizale kao na traci, a sebi je ostao vjeran i pri izboru glavnih glumaca. Za glavnu rolu odabrao je Florence Pugh, poznatu po utjelovljenjima brojnih klasičnih likova u kazalištu i u manjim projektima. Njenog dečka igrao je Jack Reynor, također relativno poznat i talentiran glumac bez veće uloge. Will Poulter je pak akvizicija nalik atletskom 'zecu' - svi ga znaju, velika je zvijezda mlađe publike, a opet nije dobio preveliku minutažu izuzev trailera. Sve je posloženo i radnja može početi, a baš je video najava pokazala određene značajke budućeg filma koji nažalost nije pušten na ljetni solsticij.

 

Sam naziv 'festival straha' posve nepotrebno daje tipični horor štih i marketinško-ziheraški koketira sa širom kino publikom. Koja će se (kao što sam i osjetio na premijeri) vrlo brzo potpuno šokirati i iz tog stanja neće izaći sve do samog kraja. Naravno, Aster baš takvom šok terapijom gledatelja i uvlači u film, čini ga labilnijim i poput mađioničara potentnijim za trikove iz rukava. Nakon objektivne tragedije potreseni par uz prijatelje odlazi na nagovor švedskog kolege s faksa na odmor u spomenutu skandinavsku državu, i to u zajednicu koja gaji izvorne europske tradicije sukladne folkloru u koji dolaze. Naoko generična i već viđena radnja, no vrlo brzo ćete utonuti u asterovski svijet psihodelije, magije i psihoze. Sam obožavam gledati horore iako smatram da su većinski teško smeće sa svega par dobrih filmaša, i to onih iz škole klasičnog horora 60-tih i 70-tih. No Aster čak i mene na trenutke uspijeva destabilizirati. Glavni lik opet koristi kao svojevrsni arhetip tipične žrtve. Ne da bi bio predvidljiv ili u žanrovskim okvirima, već da bi gledatelja lakše opustio, naveo ga na podcjenjivanje buduće radnje i automatski ga i lakše poistovjetio (da ne kažem, senzibilizirao) s nasilnicima. Situacija koju prolaze glavni akteri također služi kao destabilizacijska šablona za morbidnost novih okolnosti koje se događaju kako radnja odmiče. Tehnike kojima je nerijetko baratao Roman Polanski, ali na razini koja je suvremenija i namijenjena najzahtjevnijim kritičarima. Kako je Trace Thurman na CoS-u zaključila - svi su se bojali Asterovog debakla ali ga nisu i dočekali. Kao da Ari negdje sa mapetovskog balkona nadzire kritičare i dijabolično se smješka s isprepletenim prstima. I ni to nije sve. Ovo je samo prvotni sloj filma koji poput luka čeka da ga se razdvaja sloj po sloj, uz suze strpljivog master chefa.

 

Spomenuo sam i psihodeliju iako je teško više i razumijeti što su sve likovi konzumirali. Jasno je da se na početku iniciraju psilocibinskim gljivama, a kasnije piju sve moguće magijsko-psihoaktivne napitke među kojima su vjerojatno i daturinski prah i ćaj amanite muscarie. Tu započinje stalna isprepletenost simbolike, nordijske tradicije, švedskog jezika, runa i magijskog realizma. Seksualna magija i incest samo zaokružuju uobičajenu 'pagansku' priču zaboravljenih europskih tradicija koje je Aster odlučio dobro proučiti, nakon što je isto odradio i s 'mindsetom' demonskih opsjednuća. Dojma sam da bi ovaj filmaš svaku postojeću priču mogao uzeti i ispričati na sebi svojstven način. Kolaž prekrasnih boja, (ne)poznatih simbola i prirodnih ljepota podsjeća na velemajstorije simboličkog genija Alejandra Jodorowskog čiji su filmovi dominirali ponoćnim projekcijama opskurnih kino centara. Tako da Asterova slojevitost nije samo ona međukarakterna i bazirana na društvenim odnosima već ide i u sferu simbolike, ezoterije, tradicije i psihodelije. Likovi su arhetipi, njihovi odnosi poput pozicija u obiteljskim konstelacijama, a filmovi promocija zaboravljenog znanja baziranog na hermetističkim principima. Film se na koncu neće svidjeti svakome, čak bih rekao i da će prosječni gledatelj biti prilično razočaran i šokiran. No oni koji vole dubinu nekarakterističnu za blockbustersko doba u kojem se nalazimo bit će itekako pozitivno naelektrizirani, čak i s dozom nostalgije nad vremenima kada su ovakvi uradci bili pravilo, a ne iznimka. Nadam se da će vrlo brzo otkriti i Crowleya jer bi to bila ugodna glazura onom što već posjeduje. A ovo ostvarenje bi jednostavno moralo ići u utrku za Oscara, naročito kada znamo kakvi su sve horori bili nominirani proteklih godina. Kako je Aster blizak novim medijima, u razgovoru s fanovima na Redditu već se kao i nakon 'Hereditaryja' pohvalio novim projektima koje radi - riječ je o žanrovski značajno drugačijem pristupu pošto je najavio 'nightmare komediju' i 'melodramu'. Možda zvuči ambiciozno ili pretenciozno, no s ovakvim pedigreom mogu samo zaključiti da jedva čekam...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.