Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

MUHARA: Sveta gljiva stare šamanske Europe i Azije

Muhara, poznata i kao Amanita muscaria, muskimolska gljiva je autohtona za vlažnije djelove sjeverne hemisfere.
Objava 09. travnja 2021. 0 komentara 1670 prikaza
Muhara (Amanita Muscaria)
Muhara (Amanita Muscaria)
Izvor: Wikipedia

Muhara je vjerojatno najpoznatiji šamanski enteogen stare Europe i Azije, te simbol brojnih narodnih predaja i dječjih bajki. U gljivarskim priručnicima klasificiraju je kao otrovnu gljivu, premda je statistički prouzročila iznimno malen broj umrlih osoba. Ključni je halucinogen sibirskog šamanizma koji sadrži tri psihoaktivna elementa.

Knjigu 'Psihodelici' možete kupiti OVDJE 

Muskimol - izvor psihodeličnog delirija

Prvi i najznačajniji je muskimol (agarin, panterin), potentni selektivni agonist GABAA receptora koji uzrokuje sedaciju, hipnotičke efekte i halucinogenu psihoaktivnost koja graniči sa snovima na javi uz euforiju i OBE iskustva. Ibotenska kiselina se u organizmu pretvara u muskimol, strukturalno podsjeća na neurotransmiter glutamat i djeluje kao njegov neselektivni agonist zbog čega može biti i neurotoksin. Djeluje i kao NMDA agonist, a dekarboksilacijom u muskimol pogađa i GABAA receptore. Zato radi kao sedativ i delirijant, a pretpostavlja se da bi sintetičkim unosom bez sinergije s ostalim komponentama djelovao kao stimulans. Muskarin se pak pronalazi tek u tragovima, no zbog svoje toksičnosti uzima bitnu ulogu u kategorizaciji muhare kao otrovne gljive. Zanimljivo, kao antidot se koristi atropin prisutan u obitelji pomoćnica.

Muhara je jedna od najrasprostranjenijih gljiva i nalazi je se od Hindu Kusha, obaju Amerika, Azije, Mediterana do Australije i Oceanije. O njoj su pisane brojne knjige, opjevane narodne priče i urbane legende, sastavljene metafore i alegorije. Ova gljiva se širi sinkrono s rastom utjecaja slavenskog šamanizma iz Sibira prema unutrašnjosti Europe i Azije, međutim udar tijekom inkvizicije i sustavno uništavanje tradicije nije preživjela. Već se u 16. stoljeću piše o mliječnom koktelu u Frankfurtu, a otac taksonomije (znanstvena disciplina koja na temelju sličnosti i razlika taksonomske jedinice kategorizira i razvrstava u skupine) Carl Linnaeus priča o svom švedskom djetinjstvu uz muharu kojoj daje ime Agaricus muscarius. Deseci različitih naziva govore koliko je bila uobičajena i ukorijenjena u razne europske kulture budući da je svaka imala vlastito nazivlje. Isti slučaj je i s podvrstama ove skupine gljiva, a sve do 2006. i analize mikologa Jozsefa Gemla nije bio poznat točan broj rodova. 

Mokraća kao medij konzumacije

Epitet epicentra širenja dobila je Aljaska, a kultivacija je nastavljena u Sibiru, Euroaziji i Sjevernoj Americi. Sastavni dijelovi su dugo vremena, zbog tradicije, uzimani zdravo za gotovo. Muskarin je otkriven 1869. i smatralo ga se glavnom halucinogenom supstancom zbog čega je proglašena otrovnom gljivom poput Inocybe erubescens, Clitocybe dealbata i Clitocybe rivulosa. Tek je kasnije utvrđeno da joj najpotentniji klobuk sadrži muskimol i ibotensku kiselinu. Djelovanje na GABAA i glutamat podsjeća na GHB, premda muhara drugačije djeluje. Radi specifičnog omjera u svakoj gljivi, zrelosti i potentnosti, muhare su nepredvidljiv halucinogen – prepoznatljiv jedino iskusnom šamanskom oku. Što se više pretjera to su efekti bliži daturi i za sobom vuku zbunjenost, realne halucinacije i gubitak razuma. Korisnici se najviše zalažu za sušenu tvar zbog koje ibotenska kiselina prelazi u muskimol ili ispijanje mokraće nekoga tko ih je konzumirao. To je i tradicionalna praksa zbog koje su u Sibiru pili sobovski urin. 

Svježe ubrane gljive gotovo da garantiraju dugotrajno povraćanje uz tegobe s unutarnjim organima. Postoje i svjedočanstva o pušenju suhe tvari koja navodno nalikuju ketaminskim tripovima. Ono što je indikativno u svim knjigama koje pišu o muhari je nesrazmjer praktičnih kritičara gljive sa znanstvenicima i teoretičarima koji tvrde da je riječ o vrlo opasnoj i otrovnoj vrsti. Dapače, vrlo iskusni konzumenti tvrde kako kroz život na prste jedne ruke mogu nabrojati negativna iskustva, a čak su i ona kroz kontekst poslužila kao iznimno poučne storije. Vrtoglavica, proročanske vizije, seksualna magija, pojačana fizička snaga i hrabrost na rubu deluzije značili su samo da se gljiva može upotrebljavati i kao sveti ratni sakrament prije ulaska u bitke. Dismetropsija iliti Sindrom Alise u zemlji čudesa najpoznatiji je njezin efekt, odgovoran za potpuni gubitak poimanja dimenzija svijeta oko sebe. Kako je simbiotski vezana uz korijen bora, nije je moguće uzgajati u kućnoj radinosti. Litvanska Romuva do danas je jedini primjer gdje je se službeno koristi kao religijsku biljku u festivalima, o čemu je izvještavala i povjesničarka Marija Gimbutienė. Nažalost, u razgovoru s jednom od vrhovnih svećenica nisam dobio taj dojam. Premda takvo što ne bi bilo čudno ni senzacionalno obzirom na utanačenu praksu ugro-finskih naroda, kao i ljudi iz Sibira. Tunguski i turkijski narodi pili bi šamanov urin i tako izbjegli toksične elemente uz pojačanu psihoaktivnost muscimola. Koristili su je i Vikinzi, bok uz bok s navedenom crnom bunikom, a R. Gordon Wasson smatra da gljiva stoji iza kultnog hinduškog napitka some.

Od Zoroastrizma i Egipta do škola misterija, Meksika, folklora i bajki Europe

Najpoznatija i najbizarnija teorija dolazi iz kuhinje Johna Marca Allegra, arheologa koji se proslavio proučavanjem svitaka s Mrtvog mora. On tvrdi da je kompletna teologija ranog kršćanstva ništa drugo doli kult plodnosti proizašao iz konzumacije Amanite muscarije. Gljivu povezuje s Isusom i križom, a čak i euharistiju uspoređuje s konzumacijom svetog sakramenta muhare. Autora su brzo prozvali hipijevskim kultistom i teorija nikad nije razmatrana ozbiljno, iako neki od elemenata poput bora i cedra postoje na Bliskom istoku pa nije isključena možebitna konzumacija same gljive. Europska kultura i predaja vrvi njezinim spomenom, a najčešća ciljana skupina su djeca. Štrumpfovi je koriste kao uobičajeno sredstvo izgradnje naseobina, Super Mario Bros ju je popularizirao kao dio pop kulture devedesetih, renesansnim slikarima služila je kao svojevrsna subliminalna poruka, a Disneyev film Fantasia gura je i u korporativni milje. Međutim, najpoznatija depikcija svakako je Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla koja u potpunosti izgleda kao delirij uzrokovan njezinom konzumacijom. 

Čak su i brojna stanja koja Alisa prolazi kroz knjigu postala specifične vizije prouzrokovane muharom, iako suvremeni analitičari i dalje sa skepsom promatraju takve usporedbe navodeći da nema pravih dokaza da je Charles Lutwidge Dodgson, poznatiji kao Lewis Carroll, otkrio njezine čari. Dapače, kao mogući izvor informacija smatra se knjiga Citizen of the World Olivera Goldsmitha u kojoj su spomenute iste delirijantske sposobnosti varljive Amanite. Dr. Andrija Puharich davne je 1959. napisao knjigu The Sacred Mushroom: Key to the Door of Eternity u kojoj je istražio njezinu ulogu u folkloru, bajkama i legendama Europe. Meksički napitak nanacati sadržavao je upravo muharu, mlijeko i rakiju od agave, Egipćani su je po njemu također koristili još od Džozera i treće dinastije, u Siriji su je rastapali u sumporu nakon čega su doživljavali uzašašće. Druidi su pak obožavali imele i hrastove, kao i borove i muhare. Slavenski je šamanizam izrazito vezan uz njezino korištenje, kao i praktički svi izvorni europski narodi uništeni prodorom plemena s Kavkaza i ulaskom abrahamskih religija s Bliskog istoka. Ruske narodne predaje povezuju sijevanje munja s rastom gljiva, taoistima je ona dar besmrtnosti, a kineski i egipatski znak za muharu je po Puharichu identičan. 

Muhara je ne samo divinacijsko sredstvo u Sibiru već i izvor velike fizičke snage. Maje su je nazivale Kukulja, Lakandon Indijanci Eh kib lu um - prva riječ označava grom, druga munju. Životinja koja je predstavlja često je gavran. Puharich je bio siguran da je ona i portal za kontakt s interdimenzionalnim entitetima. „Ne sumnjam u postojanje određenih bestjelesnih inteligencija. Za mene su one dvije strane iste medalje. Da bismo shvatili potpuno jednu od njih, moramo se otvoreno suočiti s postojanjem obiju strana.“ Premda mu mnogi osporavaju pojedine dijelove knjige u kojima su brojna psihoaktivna sredstva izjednačavana s ovom gljivom, definitivno je riječ o jednom od potpunijih tekstova o muhari. Sibirski šamani njemačkom etnologu Enderliju dopustili su dvogodišnje istraživanje pa je potvrdio neke navedene karakteristike djelovanja - trans, pojačanu fizičku snagu, seksualnu energiju i senzualnost koja graniči s opijenošću, vizije budućih događaja i kasnije lucidne snove. Anegdotalna iskustva potvrđuju da je za razliku od bunike, mandragore i velebilja, muhara daleko češće korištena u široj populaciji pa ne čude sve češći pokušaji revitalizacije ove tradicije u slavenskim zemljama.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.