Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

Ovisnost - Ultimativna tabu tema i 'vrući krumpir' koji može pogoditi i vas

Ovisnost je već desecima godina ultimativna društvena tabu tema i krimen za kojeg mnogi društveni elementi smatraju da ne bi trebao biti pod kišobranom i zaštitom istog tog društva.
Objava 19. veljače 2018. 0 komentara 1287 prikaza
Foto: thedoctorweighsin.com
Foto: thedoctorweighsin.com
Ovisnost

Ovisnici su tako otpadnici kojih se stidi obitelj, rodbina, društvo, pa čak i oni koji bi im trebali pomagati. Sanatoriji i komune tako su u potpunosti odvojeni od naselja i ljudi, a stručnjaci nerijetko pribjegavaju iznimno kontroverznim načinima tretmana ovisnosti - kroz povijest su u igri bili i elektrošokovi, iznimno adiktivni metadon, odvikavanje 'na suho' itd. Sve navedeno govori da je tema i za stručne krugove opskurna, unatoč svojoj profitabilnosti.

Moju knjigu 'Psihodelici - izmijenjena stanja svijesti' možete kupiti OVDJE

Ovisni možete biti i o alkoholu, kavi, cigaretama, šećeru...

Ovisnost je po definiciji poremećaj mozga okarakteriziran kompulzivnim uživanjem u stimulusu koji odgovara sustavima nagrade, unatoč upoznatosti s kontraindikacijama. Znanstvenici smatraju da sve adiktivne stimuluse karakteriziraju dvije osnovne točke - repetitivnost uzimanja kroz povećavanje količine (zbog privikavanja tijela) i neodoljivost (stvaranje ugode i pozitivnog podražaja, bez obzira na konsekvence). Isto tako, riječ je o teškom poremećaju moždanog sustava za nagradu, bilo da je riječ o dopaminskom efektu kokaina, seksualnom užitku, lijekovima, kocki, kladionici itd. Izolirani su geni, neuroni i prijenosnici odgovorni za stvaranje ovisnosti pa se vjeruje da će jednog dana ovisnost postati stvar prošlosti relativno jednostavnim terapijama. No do tog dana ona ostaje jedan od najvećih društvenih problema, na kojima padaju i oni najliberalniji.

Naravno, čak i kada bi se ovisnost izliječila kemijskim načinom ili psihodeličnom terapijom - posljedice ostaju. A one su doista velike, od raznih oblika raka, ciroze jetre, izmijenjene kemijske strukture mozga i hormonalnih poremećaja do psihičkih promjena koje utječu na osobnost. Adiktivnost određenog stimulusa znatno ubrzava početak psihičke i(li) fizičke ovisnosti, no konstantno uzimanje manje adiktivnih stimulusa također iznimno potencira buduću ovisnost. Kod nas se tako tradicionalno zanemaruju ovisnost o alkoholu, hrani, seksu, šećeru ili kocki dok se prilično licemjerno društvo na udaru pretilosti, alkoholizma i prevare bračnih partnera odlučuje projekcijski tabuizirati i osuđivati društveno neprihvatljive ovisnosti poput opioidne (heroin), kokainske, kockarske i drugih u širokoj paleti. Čak su i kofeinska ili nikotinska znatno ublažene.

Od dodatnog užitka do bijega od stvarnosti

Naravno, danas svatko ima pravo na mišljenje i osudu, no problem nastaje kada se ovisnike ne percipira kao takve (zbog raznih faktora), a zatim ih se skriva iako svi znaju što je posrijedi. A zanimljivo je da upravo genetski faktor ima ključnu rolu u razvoju ovisnosti, uz okolišne (društvo, životne okolnosti), dobne (adolescencija), dijagnostičke (sklonost depresiji, stres) i dr. Dakle, ako skrivate ovisnika i stidite ga se - vrlo je izgledno da ste upravo vi sudionik u njegovom razvoju ovisnosti i bijegu od stvarnosti. Mnogi uživaoci droga tvrde da je trenutak kada užitak postaje ovisnost upravo taj prelazak sa stimulusa kao dodatka ionako ispunjenom životu prema stimulusu kao bijegu od svakodnevice. Struka također ima problem - DSM kao psihijatrijski priručnik ne daje jasne konture u tretmanu ovisnosti i mnogi ga kritiziraju da je 'konzervativan' i ne prati najnovija znanstvena saznanja u polju.

To je samo još jedan dokaz da je riječ o 'vrućem krumpiru'. Znanstvene studije o psihodelicima kao tretmanu (poglavito o Ayahuasci i Ibogi) također doživljavaju kočenje, što daje za pravo kritičarima da konstantno napadaju sustavno liječenje posljedica, a ne uzroka. U ovom slučaju nisu isključene ni teorije zavjere o iznimno lukrativnoj industriji lijekova koji su nerijetko daleko adiktivniji od samih narkotika koje bi trebali tretirati. C2H5OH iliti etanol u ovim krajevima se često ni ne razmatra kao narkotik, ovisnost o kanabinoidima također, a ovisnost o nikotinu češće se tretira hipnozom nego sustavno - što je samo po sebi dobar dokaz da se treba pristupiti uzroku nastanka ovisnosti. Kokain je društveno prihvatljiva droga i statusni simbol dok je isto tako visoko adiktivni heroin poput ultimativne tabu teme s ovisnicima koje se tretira gore od političara.

Ključan tajming za detabuizaciju teme

Već sam pisao o Portugalskom principu (blog pročitajte OVDJE) pa neću ulaziti dublje u samu temu, no njegovi okviri moraju postati uzor sustavnog tretiranja ovisnosti u čitavom svijetu, što zbog praktičnosti, što zbog uspješnosti. Jer postoji sasvim realna mogućnost da će u Hrvatsku nakon ukidanja Schengena ući i posve nove droge poput Crystal Metha, Cracka ili PCP-a. A onda će u ovako tabuiziranom društvu nastati potpuni kaos. Ako pitate starije generacije građana oni narkotike isključivo promatraju kroz prizmu opasnosti i u takvom manjku informacija se s pravom pitaju zašto netko uopće uzima opioide ili Meth? No čak i bez eksperimentiranja u polju logički možete zaključiti da te zabranjene supstance očito imaju neku dijaboličnu privlačnost. Primjera radi, kokain i heroin 'pale' po 400 jedinica serotonina u mjerenju, a uvjerljivo prvo mjesto drži Meth s nestvarnih 1500.

Sami zaključite koliko dugo djeluje i koliko ste sretni u tim trenucima. Zato ove teme moraju biti detabuizirane, a hrvatsko društvo je zrelo za taj trenutak. Imao sam priliku stoti Podcast Inkubator provesti s popularnim reperom Marinom Ivanovićem Stokom koji je u svojoj predstavi 'Stara škola kreka - Od tame u svjetlo' podijelio svoje iskustvo s kokainskom ovisnošću i to na prilično iskren i poučan način. 'Moraš uvijek prvo sebi priznati da imaš problem. To je jedna najnormalnija užasna nenormalna stvar. Ona je sveprisutna i o njoj se mora pričati na otvoreni način. Nije ona tamo! Ona sjedi tu pored mene i tebe i to je naša svakodnevica. Možda ne u ovom trenutku i tebi, ali tvom susjedu ili susjedi da. A oni žive u paranoji da netko ne sazna. A svatko zna ionako sve. Nažalost još nisam dobio podršku institucija. MUP ima dobre programe ‘Reci NE drogi’. Ili ministarstvo zdravstva. Kada nekom klincu psiholog ili psihijatar dođu pričati o drogama u školi, klinci im se smiju – oni znaju puno bolje o drogama od njih, uz dužno poštovanje struci. Drugačije je kada o svemu priča netko tko je dvadeset godina prolazio kroz to.'

U nastavku pogledajte Podcast, a mi se čitamo i dalje s blogovima čija je primarna svrha informiranje šire javnosti o izmijenjenim stanjima svijesti i drogama/lijekovima/otrovima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.