Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

SKRIVENA PSIHODELIČNA POVIJEST FILOZOFIJE: Jesu li legendarni mislioci konzumirali psihoaktivne supstance?

Nisu samo antika, ezoterija i okultizam povezani s mističnim i psihodeličnim.
Objava 20. kolovoza 2021. 1 komentara 1779 prikaza
Psihodelična povijest filozofije
Psihodelična povijest filozofije
Autor: Peter Sjöstedt

Ako je suditi po odličnim esejima filozofa Petera Sjöstedta, postoji skrivena poveznica razvoja filozofske misli i konzumacije psihoaktivnih supstanci koje su očito u pravom smjeru širile svijest najvećim misliocima proteklih stoljeća. 

VIŠE PROČITAJTE U MOJOJ KNJIZI 'PSIHODELICI' KOJU MOŽETE NARUČITI OVDJE

Jesu li legendarni mislioci imali 'opojnu' pomoć?

Britanski filozof Alfred North Whitehead Platona je povezivao s izmijenjenim stanjima svijesti, i to, logično, putem Eleuzinskih misterija koje su se održavale u počast boginja Demetre i Perzefone. Ceremonija - u kojoj inicirani postaje jedno s bogovima, novim i starim, otkriva tajne viših sfera, na koncu i smisao života - nije mogla proteći bez mističnog napitka zvanog Kykeon. Ječam ili raž, menta, voda i, po dr. Hofmannu, plijesan s ražene glavice iliti LSD polaznike su dovodili do iskustava koje je i Platon opisivao 'toliko perfektnima ... da su se kasnije fizička tijela činila poput ljušture u kojoj je zarobljena školjka'. Kasnije je njegova vizija uma/duše i tijela dobila na važnosti, no sve do 392. godine kada je rimski car Teodozije I. dekretom zabranio mistične djelatnosti u blizini Atene. Stoljećima nismo uočili deklarativno uživanje u 'umno-opojnim' sredstvima u filozofskim krugovima, iako je teško vjerovati da najveći umovi Bagdada, Teherana ili Damaska nisu kontemplirali pod dimom hašiša ili opijuma. 

No javljanjem potrebe za definiranjem Kantovih ideja o transcendentalnom idealizmu javljaju se i uživatelji potonjeg derivata maka, poput Thomasa de Quinceya. Njegova knjiga 'Ispovijesti jednog uživatelja opija' (1821.) otvara vrata ormara svima koji se do tada zbog društvenih normi nisu usudili priznati svoje 'fantastične male suptilne navike', kako im je ovaj rječiti autor volio tepati. Opijum je okarakterizirao kao 'prozor u sva sjećanja' i 'čaroban izboj intelektualne intuicije'. Sada kad se otvorio prostor, već ga je njegov suvremenik sa znakovitim nadimkom 'kemijski filozof' Humphry Davy odlučio iskoristiti. Do teze da je sva materija samo i jedino projekcija našeg uma došao je mahnitim udisanjem dušikovog oksida, plina kojeg i danas poznajemo kao pasiju raspojasanih Britanaca tijekom elektronskih festivala. Na njemu je napuštao vlastito tijelo, doživljavao sinesteziju, dobivao inspiraciju. S rastom popularnosti supstanci za promjenu svijesti rastu i teorije kako je naša svijest daleko više od tijela i svemira koje nastanjuje, kao i da je mozak samo primopredajnik svijesti u ovoj iluziji koju živimo.

Übermensch na narkozi

Još jedan Kantov vjerni sljedbenik no isto tako i ateist idealist Arthur Schopenhauer promovirao je efekte spomenutog opijuma, ali je dodao i delirijske karakteristike alkohola. On nažalost nije bilježio vlastita iskustva ali je dao buduće okvire za analizu tuđih psihodeličnih sesija - razvijanjem Platonove teorije oblika razvio je teoriju estetike koja će kasnije Huxleyu i ostalim psihonautskim pionirima pomoći pri raščlanjivanju i analizi viđenog. No zato se jedan gigant nije libio razmišljati o snovima i intoksikaciji. Riječ je naravno o Friedrichu Nietzscheu koji je informacije dobivao od filozofa Dioniza, a opijum mu je prvenstveno služio kao lijek protiv kroničnih migrena dok se po svjedočanstvu vlastite sestre volio sedacijski opuštati uz kloral, kojeg je kasnije popularizirao neurolog Oliver Sacks u svojoj knjizi 'Halucinacije'. I to kroz vizije kave koja mijenja boje, slonove usred kafića, ljude-insekte i jajolike prikaze, a slična iskustva veže i uz lijek Triheksifenidil, muskarinski antagonist. Čak se i kontroverzni Übermensch model povezuje s konzumacijom egzotičnih spojeva farmaceutskih pripravaka dok je u ludilo kliznuo upravo koristeći misteriozni narkotik s Jave. Njegov američki kolega William James s religijskim iskustvima otvoreno je povezivao uporabu NO-a (dušikov oksid) i etera pomoću kojih je stimulirao 'mističnu svijest' i otkrivao metafiziku. Išao je do teze da se Hegela najbolje razumije pod visokim dozama NO-a, pa je taj put preporučio istomišljenicima. 

To je poslušao Henri Bergson čiji su radovi poslužili kao okvir budućih psihonautskih epizoda Aldousa Huxleya - da je mozak zapravo prvenstveno ograničavajući, a tek onda produktivni organ. I tek konzumacijom sredstava za izmjenu svijesti vidimo proširenu paletu percepcijskih pragova, poput slojeva ili zavjesa, a ego služi kao usmjereni fokus i barijera ka ekspanziji. Eksperimenti s psihoaktivnim supstancama kasnije su dokazali da pod njihovim djelovanjem neki dijelovi mozga rade pod manjim, a neki pod daleko većim opterećenjem. Takve zaključke bilo je teško i filozofski dokučiti u vremenima kada psihodelici praktički nisu ni korišteni izvan njihovih prirodnih okruženja. Walter Benjamin probija tu barijeru uvodeći hašiš kao osnovu istraživanja da bi kasnije eksperimentirao s opijumom, eukadolom (opioid) te meskalinom. Iako nažalost nisu ostali sustavni opisi iskustava, njegov kasniji rad ukazuje na korištenje halucinogena. Tako je umjetnost nastalu na novim tehnološkim dostignućima distancirao od potpunog unosa autora u djelo, te ju je karakterizirao 'lišenom vlastite aure'. Fotografiju je poput Indijanaca kritizirao da uslikanom objektu oduzima 'vremensko-prostorni i povijesno-kulturološki kontekst'. U jeku rasta antisemitskog pokreta našao se u poziciji tipičnog židova u Trećem reichu - čak su mu i meskalinske vizije bile povezane s nacistima, Nietzscheovom sestrom i okultnom simbolikom. Umro je od predoziranja morfijem.

Psihodelik - ultimativni nihilistički alat

Sve što je nadogradio na Friedrichovim temeljima preuzeo je Ernst Jünger, tvorac termina 'psihonaut' - psihodelični astronaut, istraživač unutarnjih kozmosa. I tako je publikacijom 'Droge i intoksikacija' iz 1970. sve počelo. Prijatelji mu Heidegger i Hofmann pomažu u kontekstualizaciji sesija s LSD-em i psilocibinom, pa rad svojih prethodnika rezimira, uokviruje i pretvara u ono što će se kasnije nazvati Drugim valom psihodelije. Sjöstedt u ovom opsežnom eseju navodi još četiri bitna filozofa. Jedan je Octavio Paz, Nobelovac i nihilist, koji psihodelike smatra ultimativnim nihilističkim alatom koji pri uporabi 'razbija sve ranije ideje o pojmovima poput dobra i zla, pravde i nepravde, dopuštenog i zabranjenog'. Herbert Marcuse iz Frankfurtske škole pak navodi kako psihodelici nisu kompatibilni s kapitalizmom, zbog potpunog lišavanja ega koje uzrokuje revoluciju percepcije - društvo budućnosti bit će po njemu lišeno materijalizma, a psihodelici to jasno naznačuju. Tako da su i teorija društvenog poretka, kao i ideologija još jedno polje izučavanja. 

Kultni egzistencijalist Jean-Paul Sartre već je 1935. odlučio uzeti injekciju meskalina nakon koje je napisao esej 'Imaginacija: Psihološka kritika' godinu kasnije, kao i poznatu novelu 'Mučnina' koja odgovara na pitanja poput - zašto imamo strah od postojanja, što je smisao života, što je slobodna volja, je li umjetnost kanaliziranje ili kreacija i dokle seže seksualna sloboda. Iskustvo s meskalinom kasnije naziva 'užasnim' pošto su mu okolni predmeti mijenjali oblike, kišobran se pretvarao u strvinara, ljudi u žabe, cipele u muhe. Pa je psihodeliju okarakterizirao kao halucinatornu psihozu, a ponavljao je i osjećaj paranoje i maniju progona pošto su mu se iza leđa neprestano šuljali golemi jastozi - što je dokumentirao Patrick Lundborg. Posljednji korak prema pokretu psihonautike zakoračio je Michel Foucault koji je otvoreno zagovarao LSD kao izniman alat za međuljudske odnose, vlastiti napredak i kreativnost. Zbog prerane smrti nije uspio dovršiti studiju o utjecaju kontroliranih supstanci na umjetnost Zapada. To bi vjerojatno bila konačna glazura na pokret koji je usponom ljudskih sloboda odlučio samog sebe redefinirati, te započeti svoju psihonautsku fazu.