Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

TENET (2020) - 'Annihilation' za sirotinju na skliskom terenu Weird SF-a

Povratak u kino mnogima je poput povratka u kakav-takav život od ranije. A 'Tenet' je budimo iskreni prvi pravi post-korona kino hit.
Objava 29. kolovoza 2020. 1 komentara 2629 prikaza
Tenet
Tenet
Filmski poster- Warner Bros

Volim Nolana. Unatoč moru hejtera, prepotentnim kritičarima koji su uvijek pametniji i gledatelju čiji nos ne ide dalje od Plesa sa zvijezdama. I već mi je u najavi pojam Tenet bacio flashback u djetinjstvo i epizodu Martina Mysterea s Rotasom, Operom, Arepom i Satorom, mističnim palindromom koji je još u rimsko doba služio za zbunjivanje svekolikog puka. Volim Nolana. Ali ne toliko da bih mu davao kredite i kad mislim da je mogao bolje. U ovom slučaju bolje znači jednostavnije. Simplifikacija doduše ne mora ići u smjeru samog kolopleta radnji već posve neuobičajeno najkompleksniji dio filma postaje onaj koji bi petlju trebao razmrsiti - dijalog. Umjesto da vam razgovorima olakša percepciju, scenarij je dovodi u sferu pretencioznosti. 'Tell, don't Show' posvemašnja je suprotnost od onoga što smo navikli. Teško je i nabrojati sva floskulanja likova u ionako kompleksnom 'flowu' ali tu svakako spadaju kvazifilozofije o vremenu, temporalna pseudopravila i baljezganja bez kraja i konca koja umjesto da otkriju svijet budućnosti samo ga dodatno magle. Gledatelja zaboli glava od bespotrebnih razgovora, a ne od logičkih mozganja o onome što slijedi. Unatoč jako dobroj glumi svih glumaca u špilu.

 

Weird SF je s druge strane napokon dobio blockbuster. 'Donnie Darko', 'Enemy' i 'Lobster' ipak nisu tipični filmovi žanra u kojem uvedete neko pravilo ili fenomen s nadrealističkom notom i na njemu krojite svjetove. Žanrovski patent britanskog pisca Chine Miévillea možda nije do kraja zajahan ali ćete već s prvim 'znanstvenim' objašnjenjima radnje uvidjeti kako je riječ o prilično ambicioznom i na momente Dalijevski nadrealnom momentu. Priča kaže da se Nolan nakon 'Interstellara' i za ovaj film savjetovao s renomiranim fizičarem Kipom Thornom što dodatno dodaje na zanimljivosti. Doduše, očekivao bih da je za peglanje scenarija angažirao par profesora logike što nije ni isključeno. No konačni dojam je da Nolan možda i po prvi puta u karijeri nije držao sve konce u rukama. Ili ih je barem gubio i tražio po putu. Tu me je podsjetio na Dana Browna čije su misterije epskih proporcija vrlo često pretvarane u razočaravajuće prizemne epiloge. Nolan se tu nije oskliznuo ali je opasno visio živcirajući svekoliko gledateljstvo, i ono koje misli da shvaća radnju, i ono koje glasno negoduje.

Time je naljutio ionako hipersenzibilne kritičare kojima smetaju i nenošenja maski u kinu i nepoštivanje socijalne distance i preglasan zvuk. Nolan je ubojica grandioznog ega još većom grandioznošću produkcije. No ovaj puta je ušao u prostor talentiranijih od sebe. A među njima je i Alex Garland, potomak dvaju Nobelovaca i autor box office podbačaja 'Annihilation'. Entropija je u SF literaturi i filmu relativno stara tema. Ako je već želite približiti široj publici i to kroz noviji žanr 'čudnovate fantastike', onda to morate napraviti što jednostavnije, a kritičarima doslovno morate masirati tabane tijekom projekcije. Jer će vas napokon dočekati na volej, a putem ćete izgubiti i fanove. Zna se što se dogodi onima koji igraju za raju i zanemaruju taktiku, no naročit problem nastaje kad i raja izgubi nit. Konačni rezultat je zabavan i ekstravagantan film kojem presušno nedostaje 'IT' faktor Nolanovih projekata, dubina za koju niste sigurni ni da ste je shvatili iako znate da postoji. Umjesto novih odgovora nemate potrebu ni za pitanjima. Ambiciozno, štreberski, no bez nolanovskog izbijanja iz cipela. Šteta jer ostaje dojam da je milimetar dijelio od toga...

  • jorgen:

    Toliko riječi o svačemu, najmanje o samome filmu. Katastrofa od članka.