Naslovnica Društveni inženjering

Tradicija i društveni inženjering - Božić i okultna luciferijanska pozadina

Objava 24. prosinca 2016. 3 komentara 4850 prikaza
Okultni Božić
Ratko Martinović
Okultni Božić

Najmoćniji polarizacijski alat društvenog inženjeringa svakako je tradicija. Ova predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja izuzetno moćno djeluje na oblikovanje nečije osobnosti, identiteta, svjetonazora i ideologije.

DIO AUTOROVE KNJIGE 'DRUŠTVENI INŽENJERING' KOJA USKORO IZLAZI U PRODAJU

Humanizam i teizam najčešća su izvorišta tradicija diljem planete, o njoj ovisi odgoj i naslijeđe, kao i običaji, bilo oni vezani uz svetkovine ili pak sukobi koji potenciraju supremaciju, mržnju ili netrpeljivost. Moral, prehrana, kultura i rituali dio su proučavanja antropologije, znanstvene discipline o ljudskoj različitosti. Društveni inženjeri putem evaluacije i analize razvoja ljudske vrste otkrivaju sve možebitne mentalitete u budućnosti. Tako je evolutivno ljudska psiha poprimila neke fragmente tradicije poput arhetipnih simbola koje svačija podsvijest percipira na isti način. Primjera ima na tisuće - od bizarnih odora državnih službenika do širine tračnica koje odgovaraju osovini kočija. Glavna manipulativna stavka tradicije tako je emotivna povezanost, nostalgija i ritualna privrženost često kontradiktornim, besmislenim ili štetnim običajima. Utvrđeno je kako opreku tradiciji pružaju industrijalizacija, globalizacija i asimilacija / marginalizacija određenih kulturalnih skupina. Eksponencijalno prezasićenje i Frankfurtska doktrina na drugoj su strani krivulje i mnogi te efekte smatraju zatiranjem tradicija.

Prijenos običaja i kulture tako je pod udarom ne samo tehnoloških čimbenika već i drugih tradicija čija se prezervacija energično gura nauštrb autohtonih folklora. Primjera ima dosta, a ističu se kršćanski 'nazadni' običaji dok se imigrantska religijska sučelja promoviraju kao 'bogatstvo raznolikosti'. Nema boljeg oružja protiv tuđih kultura od nasilnog nametanja istih u vlastita tradicijska okruženja. Takva podrivačka taktika korištena je stoljećima i najpoznatiji primjeri oni su u Africi gdje su ples i lov ugušeni pod domenom Zapadnjačke progresije, kao i južnoamerička Rekonkvista. Posebno su intrigantne drevne tradicije s nepoznatim podrijetlom (Baski), zatrte civilizacije ili pak obrasci ponašanja van ljudske psihologije (pravocrtni arhitekturalni oblici naspram psihodelične prirode). Ono što je nama posebno zanimljivo je to što su tradicije vrlo često bile samo mimika kraljevskih obitelji od strane običnog puka. Tako nije zgoreg pretpostaviti da se na isti način moglo i manipulirati, a dobar primjer bila su majanska masovna žrtvovanja koja su umjesto genocida postala dio emotivnog folklora i predmet svetkovine. Lov na vještice i životinje, ubojstva pogana i nevjernika, trepanacija i ritualno sakaćenje samo su neki od uvriježenih načina ponašanja raznih naroda po svim kontinentima. Smišljeno guranje norme svakako je bijela vjenčanica koju je progurala Kraljica Victoria na svatovima s Albertom Saxe-Coburgom. Danas se takve stvari potenciraju od strane korporacija, poput Santa Clausa u crvenom, sobova, darivanja i Coca Cola Company ili Europske pravne tradicije / stečevine.

S psihološke strane, tradicija je ništa drugo doli rituala, čina ili ceremonije u skladu s određenim i zadanim pravilima s (često širim masama nepoznatim) simboličkim značajem. Njihove glavne odlike su formalnost, nepromjenjivost, vladavina pravila, simbola i izvedbe. Stari su koliko i čovječanstvo, a evolutivni su nastavak životinjskih zajednica. Počinju obredom prelaska iliti inicijacijom, a nastavljaju se kroz čitav život - tradicijom festivala, blagdana, izlazaka na izbore, sakramenata, plesova... Rituali su s jedne strane manipulacijski itekako iskoristivi zbog mentaliteta krda, a s druge strane uspavanim ljudima daju osjećaj kontinuiteta u konstantnoj nestabilnosti. Najveća prednost tradicije najveći je i nedostatak - povezivanje s masom. Zato ne čudi da su brojne skupine optuživane za zlostavljanja i okultne ceremonije upravo tradicijski izuzetno dugačkog vijeka. Skriveno znanje u kombinaciji s kontrolom uma, seksualnim deliktima i invokacijama suptilno je začahureno i u uobičajenim 'mainstream' običajima. Toj tezi sam posvetio dio knjige 'Subliminalne poruke' i zapravo je vrlo interesantno proučavati te 'zdravo za gotovo' dnevne rutine koje predstavljaju svojevrsnu svetkovinu nečijih tradicijskih pravila. Poput Štokholmskog sindroma brojne tradicije izviru iz suštine svojih najvećih neprijatelja pa tako kršćanska tradicija dijelom počiva iz babilonskih ili mitrijanskih tekovina.

Odličan primjer svega navedenog su božićni običaji o kojima sam već pisao u par navrata pa ću za kraj bloga navesti neke od primjera 'hakirane' manipulirane tradicije koja u svojoj suštini to i nije. Ovo je i primjer koliko je malo vremena potrebno da bi se nešto proguralo kao tradicionalno iako se ne primjenjuje niti koju stotinu godina.

DATUM 25.12.

U vremenima kada nije bilo poznato kojeg datuma se rodio Isus Krist (nije ni danas) njegovo rođenje slavilo se sukladno kvartalima židovskog kalendara. Pasha je tako služila kao svojevrsno ujedinjenje svetkovina pa se sve vezano uz Isusa (začeće, rođenje i uzašašće) slavilo ili 25. ožujka (Latini) ili 6. travnja (Grci). Realizacijom blagdana Uskrsa dobio se okvirni razlog za potrebu Božića. Uvodi ga se 336. godine i s obzirom na kontekst vremena povezali su dva blagdana - jedan autohtoni rimski i drugi kršćanski. Klement Aleksandrijski gotovo dva stoljeća ranije hipotezira da bi po povijesnim spisima taj datum morao biti u rasponu od 20. ožujka do 21. travnja, ovisno o interpretaciji. Klerici su zaključili da bi idealan datum bio 25. prosinca upravo zbog poštivanja tadašnje rimske tradicije, a isto tako i religijske simbolike koja Isusa u desetke navrata izjednačava sa Suncem. Konsenzus dovodi do odabira.

SATURNALIJE, YULE I NATALIS SOLIS INVICTI

Neke od svečanosti koje su vjerojatno poslužile kao model prvotnog Božića bile su rimske Saturnalije, Keltski blagdan Jul (Yule) i rimski blagdan Natalis Solis Invicti koji se održavao 25. prosinca. Najpoznatije rimske zimske svetkovine bile su Saturnalije (Saturnalia) – vrijeme opuštanja, gozbe, razveseljavanja i odmor od formalnih pravila. Običaj je bio da se daruju maleni darovi (Saturnalia i Sigillaricia), najčešće lutke za djecu i svijeće za odrasle. Posao se odgađao, a slavili su i robovi. Pilo se, kockalo i pjevalo, a česta je bila i javna golotinja. 25. prosinca Rimljani su slavili Dies natalis Solis Invicti ili 'rođendan nepobjedivog Sunca'. Naziv Sol Invictus dopuštao je slavljenje nekoliko božanstava povezanih sa Suncem. Car Aurelije proglasio je taj dan blagdanom diljem cijelog carstva. Održavao se nakon najkraćeg dana u godini (22. prosinac) i kroz tri dana zimskog solsticija označavao je 'dizanje Sunca iz pećine', s jasnim konotacijama prema Uskrsu.

BADNJAK I JULBOCK

Skandinavci su održavali zimske julske svetkovine, krajem prosinca do početka siječnja. Palile su se julske cjepanice (panj, badnjak) u čast Thoru, bogu grmljavine, s vjerovanjem da će svaka iskra iz vatre predstavljati novorođenu svinju ili tele nadolazeće godine. Gozba bi trajala dok panj ne bi izgorio, uglavnom dvanaestak dana. Skandinavci još uvijek Božić nazivaju Julom, a u Engleskoj je riječ Yule sinonimna s Božićem. Poznat je i julski ovan ili pak koza, Julbock, koji je bio simbol tih svetkovina u Skandinaviji. U Njemačkoj su postojali blagdani Mitwinternacht (noć u sredini zime) i Wintersonnenwende (zimski solsticij), a također i dvanaest divljih noći - Rauhnächte - u kojima se slavilo, jelo i pilo. Danas se umjesto cjepanice ili panja često pravi i istoimeni kolač, najčešće s čokoladnim premazom boje drveta.

BOR I UKRASI

Stablo-čuvari (Irminsul, Torov hrast i Igdrasil) dolaze iz germanske tradicije. Prema Adamu iz Bremena, jednom od najvažnijih njemačkih srednjovjekovnih kroničara, u Skandinaviji su germanski poganski kraljevi žrtvovali po devet mužjaka (broj devet bio je veoma važan u nordijskoj mitologiji) od svake vrste u svetim lugovima svake devete godine pred drvcem bora. Zato i danas u nekim zemljama na božićno drvce ide devet ukrasa. Rimski mozaici s prostora današnjeg Tunisa prikazuju mitski trijumfalni povratak grčkog boga vina i muške plodnosti, Dioniza. Dioniz nosi grančicu zimzelenog stabla. Iz tog razloga su Grci i Rimljani štovali upravo zimzeleno drvce koje je danas putem fuzije kršćanstva i paganizma postalo neizostavan dio svetkovine. Iz 1570. dolazi prvi pisani dokaz (ljetopis bremenskog ceha) o jeli ukrašenoj jabukama, orasima, datuljama i cvijećem. Šezdeset godina ranije doduše latvijska Riga prezentira prvo božićno drvce, a Martin Luther želio je drvcem simbolizirati noćno nebo. U Hrvatsku badnjak i bor dolaze paralelno s penetracijom germanskih običaja sredinom 19. stoljeća. Jabuke na drvcu predstavljale su plodove stabla spoznaje dobra i zla, Adam i Eva postavljani su uz darove, a svjetlucave vrpce označavale su zmiju. Vrh jelke ukrašavaju ili anđel ili zvijezda Danica koje su također u konotaciji sa zmijom s rajskog drveta - Lucifer (svjetlonoša) sin je Zore, zvijezde Danice. Pogani za proslavu zimskog solsticija tako nerijetko koriste drvo (cikličnost života) sa Suncem na vrhu i zmijom kao simbolom blokiranog trećeg oka (epifize). Neki ga pak povezuju sa simbolom iz Senmutove grobnice (Egipat, 1473. pr. Kr.) gdje služi kao medij za invokaciju.

DJED MRAZ ('BOŽIĆNJAK')

Djed Mraz (Djed Božićnjak, Božić Bata, Santa Klaus) je pak izmišljeni lik koji djeci donosi poklone za Novu godinu ili Božić ukoliko su bila poslušna proteklu godinu. 'Otac Božić' kao takav je štovan već u Engleskoj 16. stoljeća, kao podebeli čovjek sa zelenom opravom i krznom. Hrvatska tradicija često spominje i darivanje malog Isusa što je velika opreka superiornoj germanskoj tradiciji. Polako je kroz stoljeća djedica dobio dugu bijelu bradu (Yuletide) i konja koji je danas doduše zaboravljen (Odinov Sleipnir) ili zamijenjen sobovima sukladno Odinovom okruženju. Nizozemski Sinterklaas postao je okosnica svetkovina u SAD-u tijekom naseljavanja kontinenta i s vremenom se razvijao u ovo što vidimo danas. Konačno zaokruživanje današnjeg lika i djela Djeda Mraza dolazi tridesetih godina prošlog stoljeća tijekom Coca-Coline božićne kampanje. Njegovo odijelo je od zelenog dobilo boje brenda, preuzeti su Odinovi sobovi i njegov prolaz kroz dimnjak tijekom solsticija, smješta ga se u hladna sjeverna područja, šalju mu se pisma, a njih čitaju i sukladno željama spremaju darove vilenjaci. Ono čime ćemo završiti temu je njegovo ime. Prikladno mu je ime vezano uz Svetog Nikolu, no netko u Coca-Colinom PR timu tih predratnih godina je smatrao da bi 'Old Nick' i 'Santa Claus' bili idealni. Zašto nije 'Sinter Klaas', sa slovom 'K' već gramatički netočno 'C'? Okvire suvremenoj sotonističkoj crkvi dao je nadimak demonskog Satana, Lucifera iliti Lucasa. Lucius i Lucifer latinska su imena koja označavaju 'svjetlonošu' ili 'iluminaciju' (prosvjetljenje). Ukoliko uzmemo 'Santa Claus' i razmatramo ga kao anagram - dobivamo 'Satan Lucas'. S obzirom na ogroman utjecaj Aleistera Crowleya u spomenutom vremenu, doista je sve moguće...

A VAMA ŽELIM SRETAN BOŽIĆ I SVE NAJBOLJE POVODOM BLAGDANA!

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Aleister Crowley je 30-ih prošlog stoljeća bil daleko od SAD-a i bilo kakšnih božićnih kampanja....tek tolko! Inače mu ime ne vuče sam korijene iz engleskog (Nicholas) neg i iz njemačkog (Nikolaus) kak i puno drugog u američkom engleskom. PS: sretan Božić svima.

  • ps25:

    Zasto bi se zacece i rodjenje slavilo 25.3.? Ajde malo razmislite gjde je tu logika.. Ako ste iskreni prema sebi proucite zapise Teofila (115.-181.), katolickog biskupa iz mjesta Caesarea u Palestini koji potvrdjuje da se Bozic slavi 25.12. Sveti Hippolytus ... prikaži još!tus (170.-240.) takodjer se slaze i pise da se rodjenje dogodilo 25.12. Od prvog stoljeca se slavi tada Bozic, a to sto ima revizionista od reformacije do domovinskog rata nije nista novo pod suncem. Izvor :God’s Birthday by Taylor R. Marshall (besplatna knjiga i kratka pa procitajte.)

Message