Blogosfera Vrata percepcije

ULTRA EUROPE 2018 IZVJEŠTAJ - Split, polufinale i more kao dobitna festivalska kombinacija

Objava 10. srpnja 2018. 0 komentara 349 prikaza
Ultra Europe
Ultra Europe
Resistance bina

Vikend koji otvara srpanj i Svjetsko prvenstvo u kojem Hrvatska igra značajnu ulogu ohrabrili su nas na pohod prema Splitu - kojem je netom prethodio Podcast o dva ponajveća regionalna festivala.

Paco Osuna i Prydz stvorili festivalski duh

Ultra Europe i Exit idu tjedan za tjedan i na to smo se pripremili i fizički i psihički. Nakon pozamašne kiše i gužve na autocestama zaputili smo se na jedan od pompoznijih svjetskih festivala s realno visokim očekivanjima. Split zbog objektivnih razloga itekako ima rezona za domaćinstvo ovakvog eventa, a Poljud je kao stadion vrlo zahvalno (akustika i atmosfera) i vrlo nezahvalno (bura, a i osjeti se mali zub vremena) mjesto za organizaciju pa je upravo na tome iznimno bitan fokus - koliko je tim uigran, toliko će biti dobar festival. Deseci tisuća ljudi među kojima prednjače naši, Španjolci i Britanci preplavili su splitske ulice i od ranih popodnevnih sati petkom su se orile većinom (zbog mundijala) navijačke pjesme. Mi smo taborili u finom apartmanu u Stobreču, na svega par metara od mora i pod punim efektom vrelog ljeta. Kako je Uber bio jedan od festivalskih sponzora - cijena vožnje bila je prilagođena situaciji i sam sam se zaputio ka Splitu tek nakon utakmice Belgije i Brazila.

 

Grad je već na prvu doslovno okupiran prilično fanatičnim turistima kojima je 'furka' nositi fluorescentne majice, službeni brendirani 'equipment' i pucati stotine fotografija samo da bi svoje društveno-mrežne prijatelje uvjerili da su doista u Hrvatskoj. Prolazak kroz rijeke nadobudnih tinejdžera prošao je relativno brzo - gužve pred press akreditacijama i na posebnom ulazu i nije bilo. Prvi dan su nedvojbeno obilježili odlični Paco Osuna koji je zapalio Resistance binu (čija sve veća ozbiljnost ukazuje na nove tokove u elektronskoj glazbi) i dokazao da se tamo pušta najbolji sound Ultre. No tko bezrezervno veli da je EDM grotlo 'parada neukusa' ili tamo nije bio ili ne uživa u takvoj masovnoj energiji. Publika je ono što se doduše može kritizirati - da nema topova, vatrometa i hypeanja, većina bi ih ukopano stajala sve dok ne bi čuli hitove koje ionako svakog dana slušaju na radiju. Ali je prisutna tolika energija da se to jednostavno mora proživiti. 

Polufinale, Cox i chillanje na afterima

No tada se na glavnoj bini ukazao sjajni Eric Prydz i svojim žestokim zvukom dobro je razdrmao (a i selektirao) rulju - upućeni kažu da nikad ovakva mjuza nije tresla poljudski stadion. Što se press akreditacija tiče, posebna boja narukvice bi možda bila najsretnije rješenje - ovako smo bili osuđeni na stalno pokazivanje novinarskog kartona i pomalo konfuznu situaciju gdje sam de facto stalno morao biti u kućici da bih dobivao svježe informacije (info aplikacija bi riješila i taj problem, kao na drugim festivalima). Manjak informacije kod gonzo novinara samo dovodi do toga da se previše partija, a premalo radi. Nakon povratka kući i zasluženog desetosatnog sna krenule su pripreme za reprezentaciju. Otkazao sam praktički sve obaveze, upravo da bih psihički mogao izdržati sve moguće peripetije. Kojih je naravno bilo iznad svakog očekivanja. Pravi karusel tuge i veselja zaokružio se nevjerojatnom srećom koja je jednostavno negdje morala kulminirati.

 

I taj drugi dan očekivano prolazi u dominaciji hrvatskog prolaska u polufinale - svi su nam čestitali na svakom koraku i zbog okolnosti pojavili smo se tek na Carlu Coxu. I to kakvom. Ovo je bilo na razini najboljih partyja na kojima sam ikada bio - vibra, veselje zbog reprezentacije i toplina uzrokovana logistikom uvijala nas je u ritam. Pohvala ide i spolnoj jednakosti - žena ima podjednako kao i muškaraca i zaista se trude ostaviti dojam. Istina, ima tu previše plastike i naposina, ali i egzotike i najboljeg što mješanje rasa može ponuditi. After u Hemingwayu položio je ispit s odličnim i jedino je poraz Miočića ostavio malo gorčine - ali da Hrvatska nije gubila od Turske i Portugala, nikad ne bi prošla kroz dvoje penale. Život je test, a Stipe će svoj sigurno okruniti iako je ionako Champ do vječnosti. Jedini pravi prigovori idu na visoke cijene svega (pivo bez relativno loše povratne ambalaže košta i preko 60 kuna, voda 30) i smeće kojeg grad ne uklanja na vrijeme s ulica pa Split na momente izgleda kao distopijska sredina.

Nedjelja zaokružila sve što Split nudi

Tu noć se spavalo malo kraće, poglavito zbog dugog aftera i uživanja u trenutku. Ekipa nam se pojačala, a nedjelja je navodno dan za odmor. No kada ste na festivalu, relaksacija se dostiže jedino uz ples. Utakmice nije bilo pa smo se ranije zaputili ka Poljudu koji je još jednom bio iznimno popunjen. Nic Fanciulli, Craig Richards i Seth Troxler stvarno su razdrmali i najumornije, a Resistance je doslovno bljeskao pod svjetlosnim i inim efektima. David Guetta nikog ne ostavlja ravnodušnim pa smo se brzinski zaputili na njegov set, s očekivanjima zabavne i komercijalne 'lunapark ekstaze'. Istina, bilo je i toga na pretek ali je napokon normalno ošišan i za godine prikladno obučen Francuz pustio par neočekivano alternativnih stvari (poput Adriatique) čime je još jednom podsjetio na dane kada je puštao neku drugačiju glazbu. I mnogi vjeruju da bi se poput Dartha Vadera na kraju mogao vratiti svojim korijenima.

 

Iako nismo slušali Marshmelloa, otvaranje seta bilo mu je toliko nabrijano da ga je bilo teško ne percipirati. Hrvatski dres, zastava i elektronski remiks 'Srce vatreno' raspametili su cijeli stadion, a stranci su nabadali pokoju riječ nošeni ludilom ili mišlju kako je samo riječ o novom megahitu DJ-a u usponu. The Martinez Brothers i Loco Dice samo su ispunili očekivano i preskočili iznimno visoku i zahtjevnu ljestvicu. Odličan Tech-House nosio je osvježavajuću notu i naelektrizirao ekipu da Ultru završe na glavnoj bini. Prepun stadion dočekao je Armina van Buurena koji je preko dva sata kombinirao brutalne basove, komercijalne 'Cheesy' hitove, Gou i specijalne efekte. Tisuće ljudi skakalo je kao da je na utakmici i taj tempo doslovno je izmorio posjetitelje do mjere da su se samo pobacali u krevete. Povratak kući zapravo je samo uvertira u još jedan festival - novosadski Exit. Što se Ultre tiče, riječ je o zaista velikom projektu na kojem svatko može pronaći nešto za sebe. Ostalo su samo predrasude koje Resistance ruši iz godine u godinu. Dodatno ojačavanje Underground štiha daje potencijal jačanja brenda, baš kao u Miamiju. A za sve ostalo tu su more, sunce i klopa.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.