Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Misterije i tajne

VELIKA TARTARIJA: Turkijsko-mongolski mit ili najveća zemlja izbrisana iz povijesti?

Od Shakespearea do Frankensteina, Guliverovih putovanja do klasičnih mitova - deseci i stotine autora pričaju o mitskoj Tartariji, carstvu koje pleše na rubu stvarnosti, magije i povijesti.
Objava 04. srpnja 2020. 1 komentara 2825 prikaza
Tartarija
Tartarija
Karta povijesne regije Tartarije

Ono što vas odmah po početku istraživanja ove neuobičajene enigme ubode u oči je to da se za jednu nepoznatu ili izmišljenu tvorevinu Tartarija nalazi na iznenađujuće velikom broju zemljovida, različiti je autori prilično standardizirano opisuju, a zastave krase zlatna površina, sova i zmaj, kojeg ponekad doduše zamijeni i grifin. Velika Tartarija po novoj je teoriji povijesnom revizijom uklonjena iz povijesti, a zavidnu joj lokaciju između Krima, Sibira, Kine i Indije danas nastanjuju tek njezini amnezijom okupani potomci. Priča se popularizirala viralnom teorijom zavjere 'Mud Flood' - prilično klimavom tezom da se prije par stoljeća dogodila neka globalna kataklizma koja je gradove naknadno prekrila blatom. Tako su dokazi drevnih izgubljenih civilizacija danas smješteni ispod metropola, raslinje nesmetano raste na takvoj površini, a blato svojom organskom prirodom otežava i radiokarbonsko datiranje pa povjesničari griješe pri analizi starosti brojnih lokaliteta. Nije posve sigurno što je uzrokovalo kataklizmu, pa zavjera seže od globalne 'blatne' pojave, specijaliziranog oružja do božanske ili vanzemaljske intervencije. No teorija ne bi postala tako popularna da u njoj ne postoje neka zanimljiva pitanja. A ono kapitalno je vezano upravo uz temelj naše priče, odnosno skrivanje najveće nepoznate države na svijetu koja je pokorena i izbrisana tek u 19. stoljeću. I kada započnete istraživanje jednostavnim 'guglanjem' pojmova, svaka nova stranica i video otkrivaju njezin dodatni sloj i nijansu. Država koja bi povijesno bila karika koja nedostaje u kronologiji između legendarne Zlatne horde Džingis-kana i današnje raširenosti turkijskih naroda diljem Azije problematična je i teoretski pošto bi pod istim barjakom spojila Turke, Tatare, sve azijsko-sovjetske Stanove i Mongole. A takav bi nacionalni predznak stvorio novog giganta u globalnim razmjerima. Ili, kako teorija o Velikoj Tartariji kaže - starog i namjerno izbrisanog iz povijesnih udžbenika. Koji ipak nisu potpuno izbrisani i potrebno ih je samo pažljivije potražiti, naročito u Zapadnoj literaturi i kartografiji.

Na stotine starih zemljovida nose zanimljivu i prilično glomaznu anomaliju, a njihovi autori i godine izdanja konstantni su pokretač rasprava u akademskim krugovima. Louis Brion De La Tour (1765.), Giacomo Giovanni Rossi (1684.), Giambattista Albrizzi (1740.), Carel Allard (1965.) i Abraham Otrelius (1601.) samo su neki od kartografa i pripadajućih karti koji su široka prostranstva Azije povezali s najvećom nepoznatom državom u povijesti, Tartarijom, a njezina prisutnost na mapama bilježi se od 1493. (karta Hartmanna Schedela) pa sve do 1875. godine kada u potpunosti nestaje sa zemljovida, odnosno dobiva druge nazive ili postaje dio novonastalih država poput Rusije i Kine. Iako se i danas vode rasprave o tome je li u pitanju klasična nacija po današnjem poimanju državnosti ili samo ogromno prostranstvo naseljeno Tartarima, bez nužnog pozivanja na vlasništvo nad zemljom - jasno je da toliki prostor nije dobio zasluženi fokus povjesničara. Čak se stariji Rusi prisjećaju i izreke 'pasti u tartarariju' koja je bila sinonim za odlazak u zaborav. Takav stav može se povezati s učestalom geografskom lokacijom Tartarije koju kartografi u najmanje deset zemljovida smještaju na područje današnje zapadne Rusije, što bi značajno utjecalo i revidiralo suvremenu rusku povijest, te utjecalo na ruski nacionalizam. Prodor Zlatne horde kao zajedničke vojske Mongola i Tartara mogao bi imati znatno duže povijesne reperkusije, a u pitanje se dovodi i mitska Bitka kod Kulikova između Dimitrija od Moskve i tartarskog vojskovođe Mamaija. Istina, i službena povijest tu bitku navodi isključivo kao prekretnicu pošto je već dvije godine kasnije (1382.) tartaski lider Toktamiš-kan opet poharao Moskvu koja je sve do Ivana III. Velikog bila pod patronatom Zlatne horde. Pitanje je dokle je zapravo sezalo carstvo koje je ustanovio Ivan Grozni i je li aneksija triju tatarskih kanata (Kazan, Astrakhan i Sibirski kanat) bila više kozmetičke nego stvarne prirode. Dokaz toj tvrdnji su i učestali prodori krimskih Tatara i Otomana u prostor, kao i još jedno spaljivanje Moskve (1571.) koje navodi na razmišljanje da su Tartari bili i homogenija i organiziranija skupina nego što se smatra. Kao odmazda godinu dana kasnije organizira se još jedna mitska Molodska bitka u kojoj po legendi trostruko manja ruska vojska vođena od princa Mihaila Vorotinskog ponižava Giraj-kana superiornim strateškim idejama, te samo jedna trećina tatarskih konjanika preživljava i vraća se za Krim. Mnogi kritičari će istaknuti da je pomalo nelogično da bi čak 20.000 ratnika otišlo s bojišta pošto bi i tada bili brojčano superiorni ruskoj bojnoj, a unatoč takvom fijasku kasnije su bez većih kompleksa nastavljali pohode na ruska područja, kao da se ništa nije ni dogodilo. I sve do pojave kozačkih jedinica ne priča se o istočnim prostranstvima, Sibiru ni o odnosima s Velikom Tartarijom koja je konstanta svakog bitnijeg svjetskog zemljovida dok u ruskoj dokumentaciji niti ne postoji. Čak je i Antarktika svojim otkrićem znatno temeljitije obrađena u povijesnim knjigama od 'najveće zemlje na svijetu', kako joj tepaju zapadnjački kartografi.

A i oni polako prestaju s korištenjem tog termina. Taj fenomen suvremeni povjesničari povezuju s boljim upoznavanjem područja, češćim ekspedicijama i pojavom nacionalnih država. Isusovci sustavno mijenjaju nazive iz 'Kineske Tartarije' u 'Mandžuriju' u europskoj geografiji tijekom ranog 19. stoljeća, Egor Meyendorff i Alexander von Humboldt uvode pojam Središnja Azija i Unutarnja Azija, a ruski geografi preuzimaju tatarsku riječ 'snovita zemlja' (po nekim izvorima kombinaciju riječi 'su' - voda i 'bir' - divljina) iliti Sibir. Tako se već početkom 20. stoljeća naziv Tartarija smatra arhaizmom iako se i dalje koristi kao pjesnički naziv za sjevernu i središnju Aziju. Peter Fleming je upotrebljava u nazivu putopisa 'Vijesti iz Tartarije', Nabokova 'Ada' Tartariju koristi kao naziv velike hipotetske zemlje na fiktivnom planetu Antiterra, epski klasik britanske književnosti 'Canterburyjske priče' Geoffreya Chaucera 'Štitonošinu priču' smješta na kraljevski sud Tartarije, u Swiftovim 'Guliverovim putovanjima' junak spominje dva putovanja u Tartariju, mitsku zemlju smještenu na području 'između Japana i Kalifornije', Baumova priča o Djeda Mrazu navodi trooke divove iz Tartarije, de la Mareova poema 'Da sam ja tartarski lord' Tartariju opisuje kao imaginarnu zemlju punu sreće... No prvi mitološki izvor ipak je grčki Tartarus, duboki bezdan u kojem su se mučili izopačeni i koji je služio kao tamnica za Titane. Tamo su pokvarene duše nakon presude prognane na vječnu patnju pa je sličan prikaz ulaskom kršćanstva u Europu samo prekopiran u rimsku viziju pakla dok je Tartarus poslužio kao arhetip Lucifera, jednog od izvornih entiteta koji su s Bogom stvarali svjetlost i kozmos, bok uz bok s Kaosom i majkom Gaiom, te ocem Aetherom. Tartar je s vremenom ostao božanstvo, no dobio je poput Atlasa i geografske okvire. Za stare Rimljane Tartarija je tako bila zemlja grešnika, po Virgiliju ogromno mjesto okruženo 'vatrenom rijekom Flegeton i trima zidovima da grešnici ne bi pobjegli'. Čak se i u judaističkoj literaturi spominje, i to u Knjizi Enohovoj gdje 'Bog postavlja arkanđela Uriela da upravlja zemljom i Tartarusom'. Pod Tartarusom se smatra mitska tamnica dvjesto palih anđela Čuvara. Gnostici također spominju isti termin u simbolici stvaranja života i pada Adama i Eve iz Rajskog vrta - Sophijina (mudrost) kćer Zoe (život) protjeruje Ialdabaoth (demijurga, tvorca) na dno tartarskog bezdana. Ta mitska zemlja zamišlja se u neistraženim područjima pa je već tada stavljaju na područje sjeveroistočno od današnjeg Izraela, Grčke ili Rima. 

No ako je toliko carstvo doista postojalo, kako se onda ne spominje u Bibliji? Tu dolazimo do zanimljive teze o jednom od triju Noinih sinova, Japetu. Otac japetitske rase (Kavkazoidi, Europeidi, bijelci) imao je sina Taršiša čije se ime kasnije spominje u kontekstu velikog dalekog carstva spomenutog u akadskim, judaističkim i feničanskim spisima. Čak je i imetak kralja Solomuna povezivan s uvozom metala iz te egzotične lokacije koju su povjesničari stoljećima kasnije povezivali praktički sa svim poznatijim rudnim riznicama, od Španjolske, Britanije pa sve do daleke Azije. Zanimljivo, samo jedna tradicija samu sebe povezuje s mitskim biblijskim tvorcem lingvistike. Pogađate, turkijski narodi poput Turaka i Kazara kojima i legende o Gogu i Magogu služe kao povijesni dokazi. Analiza biblijskih redaka ne otkriva previše o karakteristikama Taršiša pošto se razlikuju svakom narednom redakcijom, a i legende se razlikuju ovisno o tradiciji pa se tako i Japetovog sina Mosoka povezuje s nastankom Moskve. No zato je tu kao poveznica mistično Kazarsko Carstvo koje bi bilo zapadna spona Velike Tartarije u našoj priči. Ono može poslužiti kao odličan okvir njezine sudbine i brzog povijesnog nestanka. Turkijski narodi nose plemenski štih pa je svaka organizirana država bila poliglotska i polietnička sredina, a kako im je religija bila azijski šamanizam tengrizam, tako ih se i relativno brzo moglo integrirati u religije osvajača. Vladajuća kasta predstavljala je ostatke Zlatne horde pa im je moć proizlazila iz vojne vještine i naslijeđa, a to je često uključivalo i nevoljkost prema zapisivanju povijesne dokumentacije. Svaka provincija imala je svog kana, elita se sastojala od devet klanova, a pučanstvo od 28 etničkih skupina različitih običaja, rasa i podrijetla. Kako su bili nomadi, tako su im i gradovi bili mobilni i nisu ovisili o nekoj specifičnoj lokaciji za koju bi bili vezani. Današnji primjer bio bi mongolska prijestolnica Ulanbator koja je kroz povijest u više navrata mijenjala lokaciju. A i to bi mogao biti razlog zašto kartografi nisu označavali glavne i velike gradove svih četiriju u zemljovidima označavanih Tartarija. No, postoje i oni koji Tartarima daju daleko dužu povijesnu konstantu koja seže u vremena prije razvijenih europskih civilizacija. 

Znanstvenu zajednicu 1961. zainteresirao je pronalazak glinenih pločica u rumunjskom selu sa znakovitim nazivom - Tărtăria. Kako je zbog objektivnih okolnosti pločice nemoguće radiokarbonski datirati, tako su i hipoteze o njihovom podrijetlu šarolike, kao i o samom vremenu nastanka. Kada ih je otkrio tim Nicolaja Vlassae iz Nacionalnog muzeja transilvanijske povijesti, nitko nije ni izbliza mogao predvidjeti konotacije otkrivenog. Grobnica 'Milady Tartarije' krivac je za navedene prijepore oko datiranja - pokojnica je umrla oko 5300. god.pr.Kr. i taj je dio potpuno jasan, no pronađene pločice prava su anomalija. S obzirom na kontekst i zrelost, ovakvo pismo prvi puta se javlja u praksi tek dvije tisuće godina kasnije. Što bi predmijevalo da su pločice ili kasnije polegnute u grobnicu ili zapravo nisu ni pronađene na lokalitetu nego negdje drugdje. Ili, najkontroverznije - one predstavljaju najstarije pismo na svijetu. Koje doduše ima simboličko-strukturalne elemente sumerskog (zato ga i neki stručnjaci nazivaju 'kvazi-sumerskim') pisma, no sa značajno dužim vremenom uporabe. I to je tek početak misterija jer ako ovih 700 simbola doista tvore pismo, tu se otvaraju i brojna nova pitanja. Gdje je društveni kontekst ovako složenog pisma? Koliko je dugo nestala kultura dosezala ovaj stupanj razvoja? Gdje su nestali povijesni tragovi? Iako je trenutno prilično popularna teza o Vinčanskoj kulturi, znanstvenici su sve skloniji mišljenju da bi ovo otkriće dokazivalo i značajno stariju i razvijeniju civilizaciju kojoj bi Vinča bila tek posljednja faza ili utočište. Arheologinja Marija Gimbutas smatrala je kako su to ostaci kulture koja je zauzimala Pontsko-kaspijsku stepu, istu onu koju su kasnije zauzeli Avari, Kazari, Zlatna horda i ostali turkijski narodi prije konačnog slavenskog osvajanja. Jesu li Tartarija iz grčkih mitova, srednjevjekovnih epova, vinčanskih glinenih pločica i sa zemljovida legendarnih kartografa jedna te ista izgubljena zemlja teško je utvrditi, no sigurno je da je za toliko veliku zavjeru potrebna i potpuna falsifikacija povijesti. Teorije su ambiciozne i idu prema analizi teritorijalnih podjela tadašnje Rusije, hijerarhiji zastava i plemićkih titula (tko je guverner ako je viceguverner najviša titula – službeno objašnjenje: Car) koje ne odgovaraju današnjem kontekstu, pa i Napoleonovom napadu na Moskvu koji bi se otprilike mogao rezimirati u pitanjima - Zašto Napoleon ne napada glavni grad St. Petersburg, zašto Rusi konstantno uništavaju i prepuštaju svoje gradove pa im ni Moskva ne znači puno i je li cijelo vrijeme onda netko drugi bio zajednička prava meta? Tu su i medalje iz 1912. godine na kojima se uz cara Aleksandra I. nalazi i Napoleon kao i čudna posveta 'Snaga je u zajedništvu, Božjoj volji, kraljevskoj čvrstoći, ljubavi prema domovini i narodu', zatim vidimo velike sličnosti u uniformama Francuza i Rusa, francuski kao službeni jezik ruskog plemstva i prilično prisnu povezanost dvaju lidera koju je Napoleon svojoj supruzi okarakterizirao epitetima o ljepoti ruskog prijestolonasljednika. Ruska povijest je predmet brojnih rasprava i među ruskim povjesničarima pošto su im strani stručnjaci uređivali kronologiju pa se Augusta Ludwiga von Schlözera često krivi za potpunu reviziju ruske povijesti.

U kojoj je Tartarija možda platila najveći danak. A i za jednu nepostojeću državu posjeduje popriličan broj prikaza vlastite zastave u arhivskoj građi. Bowlesov popis pomorskih zastava svjetskih nacija iz 1783. donosi grafički prikaz tartarijske zastave - zmaj predstavlja Tartarsko Carstvo dok je sova simbol ponad zlatne podloge Tartarije, vjerojatno dijela prvonavedenog carstva na temeljima Zlatne horde koji predstavlja administrativnu jedinicu. Na Schonbergovom standardnom atlasu svijeta (1865.) nalaze se zastave svih zemalja svijeta, a tu je naravno i Tartarija sa zmajem i zlatnom podlogom koja predstavlja bogatstvo i energiju, kao i vladavinu sunca. I brojne knjige, putopisi i dokumenti spominju Tartariju. 'The Voyages & Travels of the Ambassadors from the Duke of Holstein to the Great Duke of Muscovy and the King of Persia' (1639.) bavi se upravo povješću tog područja kojeg u naslovu nazivaju državom. Kao prvog kralja i osnivača navode Džingis-Kana kojeg nasljeđuje šest velikih kraljeva, a kao prva prijestolnica spominje se grad Karakoran čiju lokaciju i sudbinu službena povijest ne poznaje (poznajemo Karakoram masive na tromeđi Pakistana, Indije i Kine). Stari primjerci Encyclopedie Britannice isto navode 'ogromnu zemlju između Moskve i Sibira naseljenu Tartarima', a njezina veličina od gotovo 4,5 milijuna kvadratnih kilometara uvjerljivo je potencira kao najveću državu tadašnje civilizacije. Čak se i tartarski jezik spominje u najavi koncerata i opera pa poznata sopranistica iz 19. stoljeća Anna Bishop u izvedbi skladbe 'La Sforgato' uz ruski, njemački, engleski, francuski i talijanski prezentira i tartarsku inačicu s prikladnom haljinom dvora tog kraljevstva. Izbrisati tako dugotrajnu i veliku kulturu iz povijesti ne bi bio lak zadatak pa se pretpostavlja da njezine tragove možemo vidjeti u praktički svim turkijsko-mongolskim azijskim narodima, od ruskih Burjata i Tatara pa do Turkmena, Kazaka i Turaka. Zbog već spomenute autonomnosti klanova i plemena postoje značajne razlike od samog početka, no isto tako i bitne poveznice koje bi itekako predstavljale opasnost, što ogromnim teritorijima tih država danas, što novonastalim nacionalnim bićem. Čini se da je to svojevremeno prepoznala i komunistička partija nakon revolucije, te se Staljinovim tehnikama 'brisanja iz povijesti'.

CIA tako u svojoj arhivi posjeduje dokument pod nazivom 'Nacionalni kulturalni razvoj u komunizmu' iz 1957. gdje agenti ukazuju na sustavni povijesni revizionizam kojeg od 1944. provodi Centralni komitet komunističke partije, s fokusom na povijest Tartarije. Iako se u ovom slučaju revizija provodi zbog 'opasnosti od tartarsko-islamskog nacionalizma', ističe se kako se istovremeno i zataškava 'velikoruska agresija na Tartariju.' Pojam 'Tartarija' odnosi se na geografsko područje zvano Velika Tartarija, smješteno na ogromnom području sjeverne i središnje Azije omeđeno Kaspijskim jezerom, Uralom i Tihim oceanom, te naseljeno pretežno turkijskim narodima i ostacima Zlatne horde. Dok se SSSR s jedne strane posvetio stvaranju 'nacionalnog jedinstva Sovjeta' i proklamiranoj 'borbi protiv nacionalizma', s druge strane ni iz čega planski stvara veći broj nacionalnih država turkijskih plemena sa sufiksom -stan, s očitim ciljem razbijanja turkijskih srodnika u različite nacionalne jedinice. Iako bi se mogle povući paralele između Ilirskog i Tartarskog pokreta, prvi je jugoslavenskim ideolozima bio kohezivni element dok su Tartari Rusima predstavljali potencijalni problem. I ovdje pričamo isključivo o post-revolucijskom pogledu na tematiku - što ako je povijesni kontinuitet Tartarije daleko veći? Tako bi slavenska demonizacija 'tartarijanstva' predstavljala samo najsuvremeniji oblik kritike carstva kojeg su svojevremeno sačinjavale Ruska Tartarija (Sibir), Mala Tartarija (Krimski Kanat), Kineska Tartarija (Mandžurija) i Nezavisna Tartarija (središnja i zapadna Azija). Ogromno geografsko područje s relativno malom populacijom koja je zbog nomadskih navika i odličnog poznavanja terena živi dokaz da sjedilački narodi ne moraju nužno biti najsofisticiraniji oblik civilizacije i dokaz da je čovječanstvo dosegnulo višu razinu razvoja. No što ako postoji primjer sjedilačke kulture koja je izravni nasljednik Velike Tartarije i ona nam se nalazi pred nosom, čak je i jedan od gospodarskih temelja Ruske Federacije?

Postoje li poveznice između Tartarije i Republike Tatarstan jedno je od najbitnijih pitanja u potrazi za razotkrivanjem tartarske legende. Područje na kojem su se izmjenjivali ugro-finski narodi (Ananyino kultura), Skiti i Onoguri kasnije postaje prva organizirana država u području – Volga Bulgarija Kanat. Koliko je problematična demografija te geografske jedinice govori i činjenica da nije poznato tko su potomci Bulgara, baš kao ni brojnih drugih naroda nestalih kroz povijesna osvajanja. Jedino što se zna je njihov prelazak na islam u ranom desetom stoljeću, netom prije invazije Zlatne horde Batu-kana. Taj multikulturalni 'lonac' više različitih turkijskih, mongolskih i inih naroda rezultira nastankom suvremenog tatarskog etnosa kojeg se povezuje i s mističnom Tartarijom. Raspadom Zlatne horde jača autohtoni kanat, no isto tako i sukobi s Velikom kneževinom Moskvom, nastalom na temeljima rascjepjane Kijevske Rus'(ije). Ivan Grozni 1552. osvaja Tatarstan koji postaje dio kasnijeg ruskog carstva, turkijski narodi iseljavaju iz Kazana prema području povezanom s Velikom Tartarijom, a plemići prelaze na pravoslavlje da bi zadržali posjede i moć. Provodi se porezna represija, vojna okupacija i diskriminacija Tatara, a gotovo konstantno bjesne revolucije, oružane pobune i borba za autonomiju. Koju su Tatari i zaslužili, iako se i danas ponosno diče kako su jedina savezna republika u Ruskoj Federaciji koja je pokorena, a ne dobrovoljna članica. Nije zato ni sličnost pojmova 'Tatarija' i 'Tartarija' slučajna - po prvi puta se pojavljuje na Orkhonovim uputama u 8. stoljeću kao 'Tatarska Konfederacija', smještena u sjeveroistočnom dijelu pustinje Gobi, a njezini gubernatori su Kul Tigin, Bilge Khagan, Otuz Tatar Bodun (trideseti Tatar) i Tokuz Tatar (deveti Tatar). Pojam 'Tatar' postaje istoznačnica za plemena koja su u Europi ostala nakon raspada Zlatne horde, a onda se polako uključuje i dodatno slovo 'r' kojim su zapadni povjesničari Tatare izjednačavali s grčkim mitom o Tartarusu. Prvotna riječ 'tatar' pak dolazi iz perzijskog i označava 'glasnika na konju', a njezino podrijetlo nije poznato iako se sumnja na termin 'tata' kojim su Mongoli same sebe nazivali, te je kasnije u brojnim jezicima dobio i inačicu 'dada'. Kako su Rusi kasnije termin koristili da bi razlikovali turkijske narode (Tatare ili Tartare) od Mongola, postao je dio jezika. Zanimljivo, u jednom trenutku se namjerno prestao upotrebljavati termin 'Tartar', izuzev u derivacijama poput tartarskog umaka, ta(r)tarskog bifteka ili tartarskog projektila američke vojske. A svakome tko je bio u Tatarstanu ili Kazanu jasno je koliko tamošnja tradicija odudara od ruske, a slična priča je i u Burjatskoj, Baškirskoj, Udmurtskoj...

Kada sve zbrojimo i oduzmemo, jasno je kako postoje značajne indicije o postojanju enigme zvane Tartarija. Prevelik je broj karata, povijesnih i zemljopisnih dokaza (ali i nelogičnosti), prikaza zastava, legendi o toj zemlji, veći i od brojnih postojećih nacija i naroda. Prevelik da bi se u potpunosti zanemarila teorija o brisanju sveturkijske nacije iz prošlosti. Zasigurno će intrigantnost tematike privući i veći broj znanstvenika koji bi detaljnijim uvidom u predaju – bilo plemensku ili dokumentiranu – otkrio što se doista događa u ovoj priči. Kako smo i sami svjedoci sličnih priča vezanih uz drevnu Iliriju, nije nam problem povjerovati da je ovo još samo jedna crtica u maksimi 'Povijest pišu pobjednici' i da je sasvim moguće da stvarna prošlost nije ništa pretjerano drugačija od najzanimljivijih mitova, legendi i romana iz Fantasy literature...

  • Avatar Krckan
    Krckan:

    Bijeli Baron Ungern Sternberg je imao neke ideje o obnovi ovog carstva, no sredili ga crveni.