Blogosfera Ratne priče

Velebit

Objava 02. srpnja 2013. 0 komentara 660 prikaza
Foto: UHD91
Foto: UHD91
Udruga hrvatski dragovoljac 1991. - ratište u Petrinji

Ne mogu se sjetiti da li je bio svibanj ili travanj 1993. kada je 3 ili 4 dana zaredom bilo gadno nevrijeme. Padao je snijeg, bura je puhala preko 100 km/h a temperatura je bila između -10 i -15 stupnjeva, no to nije ni bitno jer svi znamo kako bura djeluje na osjećaj hladnoće, tako da je bilo i -5 zbog bure je osjećaj kao da je -20 ili -30. Kod Siska sam bio 91. na -15 C uz rijeku Kupu, pucalo je drveće od hladnoće ali to se ne može usporediti sa Velebitom.

Sjećam se da su potezne mine znale eksplodirati jer su se ledile žice pa bi se u naletu bure aktivirale. Bio sam malo iza Tulovih Greda na koti, čini mi se 1056, u nekoj kućici sa jednom prostorijom u kojoj su bila ulazna vrata i jedan prozor na kojima nije bilo ništa osim šatorskog krila. Navečer kad je počela bura pa snijeg nas je četvero bilo na PAT-u 20 mm. Inače u to vrijeme oko tog položaja nisu se događale nikakve borbene djelatnosti, možda koja minobacačka tako da nam je glavni problem bilo vrijeme, međutim druga je stvar bila na položaju u samim Tulovim Gredama. Dakle, kada je počelo zavukli smo se unutra, navukli na sebe sve što smo imali i još smo ušli u vreće za spavanje da kao pokušamo zaspati. Neznaš je li ti više hladno tako ili da se ideš kretati, ali vani je vidljivost bila najviše do jednog metra, a tu su i nanosi snijega po škrapama gdje smo vrlo lako mogli slomiti nogu, te bura koja nosi one pahulje tako jako da kada te udari po licu kao da te netko bode iglama.

Prvu smo večer htjeli na kratke smijene držati stražu, no ionako nismo mogli vidjeti ni čuti ništa dok ti netko ne dođe na jedan metar, pa je jednoglasna odluka bila da straže ne bude, a i ako četnici dođu po ovom vremenu neka nas slobodno ubiju, zaslužili su (haha!). Tako je prošlo dva dana sa kratkim izlascima iz kućice. Već prvog jutra jedva smo izašli jer se toliko snijega zalijepilo za šatorsko krilo na vratima da je bilo tvrdo kao da je kameni zid. Imam i nekoliko fotografija kućice pa ću ih možda jednog dana i objaviti. S obzirom da opskrba nije mogla do nas, a najbliže istureno zapovjedno mjesto je bilo ispod Tulovih Greda, najviše smo se hranili onim tvrdim keksima te jednom smrznutom tablom špeka koju smo je još imali. Za vodu smo topili snijeg pod svijećom i to pili.

Prije treće noći, prijatelj, inače iz Vukovara, to više nije mogao psihički izdržati. Sjećam se kao danas kada je govorio “jebote izdržao sam Vukovar, logor, nikad nisam vidio veće brdo od lubenice, a vidi me sada, neću ovdje zaglaviti idem do Tulovih vidjeti žarulju još jednom haha”. Druga dvojica su bili protiv, no on je rekao da ide sam. Nisam ga htio pustiti nego sam krenuo sa njime. Kada smo krenuli on već nije mogao micati ruka ili tek samo malo. Toliko je bio hladno da smo pišali u bocu i držali je u rukama da se ugrijemo i tako ugrijani smo krenuli. Plan nam je bio da zbog vrlo loše vidljivosti pratimo telefonsku žicu koja će nas odvesti do centrale, a kad vidimo nalet bure da brzo legnemo i vičemo, međutim ni nalete nismo mogli vidjeti od snijega. Po normalnim uvjetima to je između 10 i 15 minuta hoda, a ja se ne sjećam koliko smo mi sati to prolazili. Ubrzo je praćenje žice bio propali plan pa smo više instiktivno išli dalje, naravno pukla je već nakon nekoliko stotina metara. Ja sam upao u neku škrapu skoro do vrata u snijeg i jedva sam ga dozvao da se vrati jer se od bure ništa nije moglo čuti, a još imali smo one kabanice oko vrata pa su letjele oko nas. Poslije smo se zajebavali da smo izgledali kao dva cvijeta (haha). Vratio se po mene ali nije mogao micati rukama nego ih je ispružio da se primim za njih i tako sam se izvukao. Došli smo do stare ceste koja ide preko Velebita i pomislili da je sada to to, da smo skoro tu. No tu su bili takvi naleti bure da bi nas digla i odbacila metar dalje kao da smo od papirića. Pomislio sam si “samo da nas ne odbaci u neku rupu i ne slomi”. Bura mi je odnijela šljem sa glave i jedva sam ga ulovio uz rub neke provalije. Sjetio sam se da je stara dala zadnjih 50 DEM nekom profiteru za njega da me čuva pa ga nisam htio ostaviti. Prijatelj je još jednom sjeo i rekao da ne ide dalje. Natezali smo se 10-15 minuta dok se nije dignuo i krenuo dalje.

Kada smo doši do cilja više nijednom od nas ruke nisu funkcionirale. Nogama smo lupali o vrata da nam otvore. Otvorili su put u raj. Pečica, žarulja, medicinska sestra, rum, čaj, hrana sve u svemu ludnica. Nije im bilo jasno kako smo se dovukli, a još je i noć padala. Sutra ujutro bilo je vedro između 15 i 20 stupnjeva bez vjetra kako i prilići proljeću. Ne znam točan broj, ali dosta je ljudi u tih par dana dobilo smrzotine. Pozdrav svima njima i svima koji su bili na Velebitu!

DEADKHC

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.