Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Bol ne osjećaju mrtvi, već oni koji ih se sjećaju

Kad ode netko koga ste jako voljeli, najgora je ta neobična tišina, nemogućnost da bilo čime nadomjestite taj ogroman gubitak.
Objava 01. rujna 2020. 0 komentara 1529 prikaza
FOTO: Privatna arhiva
FOTO: Privatna arhiva
I dođe prirodno, uz sjede mu vlasi, k'o noć kad se rađa, a dan se gasi

S riječima sam oduvijek bila spretna, no uz svu svoju pismenost i dalje ne uspijevam sažeti svoje osjećaje u nekoliko smislenih redaka. Imam potrebu izreći, a ne mogu. Pokušala sam čak i „razgovarati“ s njom u mislima – ni to ne ide najbolje. Prošla je prva godina otkako je preminula moja mama.

Da mogu, ne bih je vratila među žive, to mi je bila možda najstrašnija spoznaja u proteklom razdoblju. Obično nam naši najdraži fizički nedostaju i da, mama mi beskrajno nedostaje. Ali vratiti je u staro, bolesno i umorno tijelo? Da ponovno prolazi umiranje (a obje smo bile istog stava da nas smrt ni najmanje ne straši, već ta agonija)…? Kad bih je mogla vratiti, tada bih ipak željela da je zdrava, puna energije, mlada, a takvu je nisam poznavala, samo na fotografijama. Dakle, čin njezina vraćanja u život bio bi odraz čiste sebičnosti, vratila bih je u ovaj grubi, materijalni i prolazni svijet zbog sebe, a ne zbog nje.

Gledam danas njezinu fotografiju s istom čudnom prazninom s kojom sam gledala i njezino tijelo koje je preda mnom, u punoj čekaonici na Rebru ležalo na podu dok su je oživljavali. Znala sam da ona više nije tu i znala sam da je spremna za odlazak. Htjela sam im reći da je puste, da se ne muči više… Uspjeli su je dobiti nakratko natrag, čak su je i hitno operirali, preživjela je. A onda sam je posljednji puta posjetila na odjelu intenzivne gdje je ležala u induciranoj komi. Aparat je jednolično pištao, bila je puna cjevčica…

Dana nam je prilika da se oprostimo i bila sam na tome zahvalna. Dok sam joj micala kosu s čela i ljubila je, milovala ruku i prste, znala sam da je posljednji puta. Pokušala sam zapamtiti svaki detalj… Imala je isti izraz lica kao i kad bi spavala, miran, bez grča. Moj stariji brat, liječnik, stajao je pokraj mene u svojoj bijeloj kuti i znala sam da mama u boljim rukama ne može biti. Znala sam i da je njegov križ tog oproštaja bio najteži - on je bio taj kojeg je posljednji puta pogledala nakon oživljavanja, koji će je i ispratiti s ovoga svijeta, koji će nam morati javiti da svjetlo njezina života ugasilo. Nikada mu to nisam rekla, da sam bila svjesna svega što prolazi; da će pokušati utješiti našeg tatu, sestru, mene, a da će progutati velik dio svog bola... Sjedio je i pokraj mene u čekaonici u intenzivnoj kada su nam dali njezine stvari, dobila sam u ruke omotnicu u kojoj je bila njezina burma…

Mama je otišla. Unatoč boli, bila sam uvjerena da je na boljem mjestu. „Bol ne osjećaju mrtvi, oni više ništa ne osjećaju. Bol osjećaju oni koji ih se sjećaju.“ pao mi je na pamet citat iz neke stare knjižice kojoj se više ne sjećam ni naziva. Izrekla ga je djevojčica koja je izgubila prijatelja u prometnoj nesreći, imala je svega sedam ili osam godina, a tako je dobro sažela misao.

I sada gledam tu njezinu fotografiju, s čistom spoznajom da mi doista nismo naše tijelo, ono je samo naše vozilo, kućica ili, kako se kaže, hram. No ono je potrošno, slabo i krhko – srušili su i dva hrama u Jeruzalemu, a kamoli se ne bi potrošilo jedno tijelo. Ne nedostaje mi taj lik s fotografije, zapravo o tome nisam niti htjela pisati. Htjela sam pisati o duhu koji ga je nastanjivao, koji je u njemu prebivao i s kojim sam bila u, vjerujem, blagoslovljenoj vezi. Osjećala sam njezinu bezvremenost, ma koliko to zvučalo možda i suludo, kao i povezanost koja ne pripada ovom svijetu. Kažu da srodne duše ne moraju biti naši supružnici, kažu da ih možda imamo i više … Ma što pisali o srodnim dušama i raspredali teorije, ona je bila upravo to – moja srodna duša.

S njom nisam dijelila samo ono što se govori, već daleko više onoga što ostane prešućeno. Općenito je znala doprijeti do svakoga, najviše po prirodi, naravi koju je posjedovala, sposobnosti da sluša i čuje svakoga, a dijelom i zbog činjenice da je bila neuropsihijatar. Pripadala je jatu onih toplih, dragih bića koja sebe daju za druge dokle god u sebi imaju snage i neovisno o cijeni koju će platiti u zdravlju. A ja sam, s mojom sestrom i bratom, bila povlaštena jer smo bili njezina djeca i jer nas je obasipala onim najljepšim oblikom ljubavi koji postoji na ovom svijetu, a kojeg je imala u izobilju – čistom i nesebičnom ljubavlju majke prema djeci.

Ta ljubav, teče li tako kako je tekla od nje, pruža čvrste temelje za budućnost, osovljava na noge, čak i pušta od sebe u trenu kada su ptići spremni za let jer postoji spoznaja da se uvijek mogu vratiti u svoje gnijezdo, da će uvijek biti prihvaćeni takvi kakvi jesu. Pred njom se nisam trebala pravdati, osjećati krivom, mogla sam biti slaba, nesavršena, takva kakva jesam. Mogla sam se isplakati, kao i nasmijati do suza, mogle smo se posvađati, a već u sljedećem trenu razgovarati o svemu. Ne znam poznaje li me itko više na ovome svijetu tako dobro kao što me je ona poznavala. I postoji li itko više kojem sam dobra sa svim svojim nesavršenostima i kome je za sreću dovoljno da dišem. Jesam li je doista voljela zbog toga što je bila ili zbog toga što sam ja njoj bila? Jesam li joj pružila i upola toliko koliko je ona dala meni? Znam da joj nisam mogla uzvratiti sve niti uz najbolju volje jer, na kraju krajeva, dala mi je ono što mi nitko drugi nije mogao dati – život.

Kažu da proces tugovanja traje u prosjeku godinu dana. No, više od tugovanja brine me ta ogromna praznina za koju nisam sigurna kako bih je trebala popuniti. Život nije stao, ide dalje, a tu su i moja djeca, suprug, svi koje volim i koji me pune ljubavlju, s kojima osjećam istinsku radost. Ali ipak, ona je nekako i dalje tu, nimalo manja, jednako hladna, postojana.

Dovršavam ovaj tekst sjedeći na njezinom krevetu, okružena mnoštvom njezinih stvari. Tu živim i spavam otkako je stan u uređenju (a nisam sigurna hoće li ikada biti i stan dovršen), dijelim prostor s tatom. On, koji je oduvijek brkao imena, sad se više i ne trudi zvati me ikako drugačije nego „mama“, kao što je zvao i nju. Ne bunim se, ta što bih drugo i bila nego mama. Znam da sam i svojoj djeci ono što je ona bila meni, znam da osjećaju istu ljubav i vraćaju mi višestruko, upoznata sam s krugom života koji se vrti i vrti na čudesan način… Pa ipak, ma koliko taj život izgledao čudesno iz neke šire perspektive, onu malenu ljudsku jedinku taj proces ponekad ispunjava velikom boli.

Fališ mama, što da ti kažem… Bila si najbolja na svijetu. Znam da bi se takva rečenica mogla očekivati od malenog djeteta, a ne od žene s punih 45. godina. Zato ti i nisam prije godinu dana napisala takvu glupost, već citat kojeg si mi često ponavljala, epitaf s groba Jean Valjeana:

„I dođe prirodno, uz sijede mu vlasi, k'o noć kad se rađa, a dan se gasi.“

Dobro je tako, dok ide prirodno, dok ide po redu, govorila si mi. I slažem se u potpunosti, znam da je tako najbolje. No, činjenica da je bilo prirodno nije mi, nažalost, donijela očekivan mir. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.