Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Čarolija hranjenja: dimenzija koja nadilazi nutritivne vrijednosti jela

Hrana ulijeva optimizam, ponavljala je moja majka. U ovim vremenima u kojima vlada kronična nestašica radosti, ta mi se izjava iz dana u dan potvrđuje kao točna.
Objava 23. studenoga 2020. 0 komentara 120 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Ljubav vodi kroz želudac, a hrana ulijeva optimizam

Hrana je daleko više od primarne biološke potrebe koja našem tijelu osigurava opstanak. Osim što smo posljednjih desetljeća vratili u život Hipokratovo učenje o hrani kao lijeku te smo usvojili i uzrečicu da smo ono što jedemo, sve više se govori o povezanosti hrane i emocija. Nažalost, kontekst je često vezan uz emocionalno prejedanje, odnosno govori se o hranjenju osjećaja te kako se toga riješiti, kako prekinuti štetne veze na relaciji hrana-emocije. Međutim, čak i tada se rijetko (gotovo nikad) govori o pokušaju promjene „emocionalnog naboja“ vezanog uz hranu iz minusa u plus.

Zahvaljivanje umjesto proždrljivosti

Nerijetko mi padne na pamet scena iz komedije „Bogovi su pali na tjeme“ kada bušman Xi ubija antilopu. Prije nego što joj je oduzeo život, ispričao joj se jer je mora ubiti te joj se zahvalio jer će njemu i obitelji poslužiti za hranu i preživljavanje. Zahvaljivanje životinjama koje će poslužiti za jelo običaj je i kod nekih drugih naroda kao što je to slučaj kod sjevernoameričkih Indijanaca. U kršćanstvu, judaizmu i islamu ponešto je drugačija situacija jer se zahvaljuje Bogu na darovanoj hrani.

Pa ipak, svima koje sam spomenula (barem ako su doista religiozni) zajednička je zahvalnost. Na hranu se ne navaljuje proždrljivo, ne trpa je se halapljivo u usta ili reda radi, već služi svrsi te se jede sa sviješću da je darovana, na ovaj ili onaj način.

Ritual hranjenja dio je procesa evolucije, različit ovisno o narodima i vjerovanjima, no uvijek neizostavno vezan uz emocije, a ne samo uz puko preživljavanje kako je to vjerojatno bilo tijekom „zore čovječanstva“. Doduše i tada su bili itekako prisutni osjećaji, primarno glad, a ostali su se razvijali s većom dostupnošću hrane, procesima njezinog uzgoja i obrade, evolucijom vjerovanja i slično. Ta mi je tematika zanimljiva, ali nije mi bliska, o njoj svakako ne znam dovoljno kako bih se raspisala.

Ljubav vodi kroz želudac

No i u mom malom životu hrana zauzima važno mjesto, pa tako postoje jela koja nose mirise djetinjstva, kao i ona koja su zamirisala kasnije – svako miriše i danas u mojim sjećanjima dajući im karakterističan okus. Moja pokojna mama bila je u kategoriji onih žena koje „trče uokolo s tanjurom“ jer nitko ne smije biti gladan, kako ukućani, tako ni gosti, kućni ljubimci, pa čak niti radnici – nitko od njih nije donosio u našu kuću gablec jer su redovito dobivali ručak. Uvijek je bilo dovoljno jela, najčešće i za dva dana; kuhala je u velikim loncima.

Dvije je rečenice učestalo ponavljala: „Ljubav vodi kroz želudac“ i „Hrana ulijeva optimizam“. Iako se ne može reći da su bile temeljni „lajtmotiv“ našeg obiteljskog života, ipak su se duboko ukorijenile u moju svijest, možda i malčice preduboko - o BMI-u neću pisati, posebno ne u ovim razdobljima stresa. Imala sam priliku s njome porazgovarati i o toj temi, „optužujući“ je da je „kriva“ za moje emocionalno prejedanje. Već davno sam, naime, postala svjesna da se tješim hranom, vjerojatno u potrazi za obećanim optimizmom i ljubavlju, pa sam tijekom godina izgubila kontrolu nad tim procesom. Količina ljubavi koju smo općenito primali od nje, bila je neizmjerna, a hrana je nekako bila najbrži put do djelića tih osjećaja, kao „hitna pomoć“ za tjeranje tuge ili ublažavanje stresa. Topli kakao u kojeg drobim makovicu ili pecivo sa sezamom odmah vraća umirujući okus sjećanja na bezbrižna jutra djetinjstva. Iako je riječ o donekle štetnom „programu“ (barem kada je riječ o mojoj kilaži) koji mi je usađen, i dalje ne mislim da ga se trebam riješiti, samo malo dovesti u red, osvijestiti i modificirati.

Jela s posebnim statusom

No nije mama jedina koja me je hranila radošću, tu su i moji stariji sestra i brat koji su me također fino hranili, kako na usta, tako i kroz srce. Nije teško zaključiti da sam bila obiteljska mezimica, pa doza razmaženosti ne treba čuditi. Na primjer, sjećam se kako smo jednom ostali sami jer su mama i tata otišli zajedno na službeni put što se nije često događalo. Moj brat je pripremio jednostavnu pileću juhu od kocke sa „zlatim kroglicama“, a na električnoj ploči od štednjaka je prepekao kruh kojeg mi je tanko namazao maslacem, posolio i natrljao češnjakom. Još danas volim tu kombinaciju okusa, jedno jednostavno jelo koje je mojoj duši prava gozba.

Kada je moja sestra postala majka pa sam povremeno čuvala nećake, „plaćala“ me je u jelu koje nikada ranije nisam probala, a u koje sam se preko ušiju zaljubila – faširanci od smjese žitarica i rizi-bizi od integralne riže (koji mi je bio fin čak i kada bi se ohladio, iako nikada nisam voljela hladnu rižu). Svaki puta bi me isto dočekalo kad bih došla na babysitting, šteta što su nećaci morali odrasti… (šalim se, naravno). Potom su tu sjećanja na Badnjake kod bake i djeda gdje bi se okupljala tatina obitelj, a starinskim stanom se, uz miris borovine, širio i miris tradicionalne vinske juhe. Doduše, iako tu vinsku juhu nisam voljela, miris je ostao zapisan zauvijek. Stan druge bake je pak mirisao na krumpir u tavici kojeg nikada nisam naučila tako hrskavo ispržiti; uvijek ispadne mastan, pa sam odustala.

Toplina obiteljskog ognjišta

A kad sam po prvi puta došla u stan svog dečka (budućeg muža), odmah me je posjeo za stol u maloj kuhinjici garsonijere. Još danas pamtim kako je stavio pred sebe dasku te s guštom rezao pršut, sir i kruh na male komadiće koje smo s užitkom jeli. Imao je osmijeh od uha do uha, oduvijek mu je puno značilo jesti u društvu. On me je naučio pripremiti i prvi pravi studentski bogati obrok – šnicli od mlade teletine začinjeni Vegetom i senfom te prženi „na naglo“, a uz njih kajgana pripremljena na masnoći od pečenja. Sva ta jela bila su obilato prožeta ljubavlju koja se je sedam godina kasnije pretočila u brak te, naposlijetku, u dvoje djece.

Priča o mojim ritualima hranjenja posebno je oživjela ovih dana kada se nalazimo u dosad najtežoj životnoj situaciji nakon svih nevolja koje su nam se zaredale – od muževe bolesti i invaliditeta, potresa, poplave i gubitka automobila u Miramarskoj, izvođača radova koji nas je prevario… Živimo zapravo još uvijek u gradilištu u kojem je osposobljen za život samo dnevni boravak s kuhinjom koji trenutno nalikuje na zatrpanu garsonijeru. No kuhinja, koja je jedina ostala gotovo potpuno ista kao i prije potresa, u posljednje je vrijeme postala naš obiteljski izvor radosti.

Moj muž je ponovno otkrio, nakon mjeseci samačkog života dok sam se s djecom i psom selila uokolo tijekom prvih grubih radova, da uživa u tome da nas hrani, a posebno kada vidi potomstvo koje uživa u njegovim kreacijama. I Bela najviše voli njega vidjeti u kuhinji jer zna da će od alfa mužjaka uvijek dobiti nešto jako fino kao što je kost, a često dobije i najbolji komad mesa. I tim smo se scenama nerijetko nasmijali prepoznajući onaj isti obrazac koji je vuka zauvijek približio čovjeku. S druge strane, toplina štednjaka i mirisi koji ispunjavaju prostor vratili su život u hladne zidove.

Njegove su uglavnom večere tijekom kojih se smijemo i naprosto – radujemo životu. Nema svađa i rasprava, nema dogovora i pregovora, „važnih“ razgovora, niti planova za budućnost. Uživamo u trenutku jer su nas posljednji mjeseci itekako naučili njihovu pravu vrijednost. Volimo to što smo zajedno, što dijelimo prostor i čaroliju oko ognjišta – nismo sami niti gladni, toplo nam je i imamo krov nad glavom, ona jednostavna lekcija o vrijednostima koju svladaš u potpunosti tek kada te zadesi nevolja.

Sutra je njegov ručak, jedva čekam probati „mazalice“ od mljevenog mesa, još jedno (meni) novo jelo čiji naziv zvuči obećavajuće. A za doručak u subotu obavezno se jedu i palačinke, takvo su pravilo postavila naša djeca. Za radost i zahvalnost posve dovoljno.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.