Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Da su barem uši pocrkale od koronavirusa

Dok se iz dana u dan u svijetu prebrojavaju oboljeli i umrli od COVID-a, ja sam iz dana u dan prebrojavala najprije uši, a potom, naravno, gnjide. O da, one i dalje postoje, njih koronavirus nije istrijebio, a ako se i na trenutak opustiš, vrate se u još većem broju.
Objava 17. prosinca 2020. 0 komentara 534 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Posljednjih su mi dana uši u potpunosti ispraznile mozak i bacile me u očaj uspješnije nego što je to učinila korona

Prazan ekran, najgore što se novinaru može dogoditi. Mora pisati, pa čak i želi pisati, ali prokleti kursor se ne miče. Htjela sam napisati blog pun dubokih riječi o svjetlu, o životu, o novim počecima… Čak sam napisala po nekoliko puta prvi paragraf, pa bih sve izbrisala i nastavila buljiti u titrajuću crticu, neće li ipak izbaciti barem jednu smislenu misao. Naravno, uzalud sam se nadala kada je osnovni preduvjet za bilo kakav konkretan tekst funkcionalan mozak. A sive su stanice pokleknule pred sićušnim odvratnim stvorenjima te njihovim ljepljivim jajašcima u kosi moje kćeri.

Svih ovih 13 godina majčinstva bila sam pošteđena ušljivosti. Oboje djece veselo je odradilo vrtić i niže razrede osnovne škole bez tih prokletinja. Slušala sam očajne majke koje su satima čeprkale po glavicama i prale gomile robe, posteljine, tepihe, a neke čak zavjese strepeći od povratka napasti. Vjerovala sam im na riječ i djelovala preventivno koliko sam mogla – čim bih čula za pojavu uši u grupi ili razredu oprala bih djeci kosu šamponom protiv ušiju, iščešljala gustim češljem za uši te ih nekoliko dana preventivno sprejala. Naravno, bili su odmalena educirani i da ne dijele kape, češljeve, da se ne igraju frizera i slično.

Doduše, nisam bila samodopadna i bila sam svjesna činjenice da imam više sreće nego pameti. Bila sam zahvalna jer su uši izbjegavale njihova vlasišta u širokom luku. Ne jednom bih pregledavala njihove glave, a najgore mi je bilo što su oboje dugo imali perut sličnu tjemenici, pa nisam uvijek bila sasvim sigurna u svoju procjenu. Pritom se je princeza i godinama bojala pranja glave, pa bi već i tuširanje znalo biti prava muka.

Zemljo, otvori se...

No, stigla je 2020. godina u kojoj se sve svinjarije moraju izredati, a svi izazovi svladati kako bismo duhovno napredovali (da, to je sarkazam. Iako u njemu ima zrnce istine, sačuvat ću ga za neki drugi blog). Tako je i ona morala pokupiti uši i to u najgore moguće vrijeme dok još uvijek živimo u gradilištu od stana koji se uređuje nakon potresa - bez kupaonice i bez funkcionalne vešmašine! Točnije, moramo se za svako tuširanje spustiti dva kata ispod, kod mog tate, a i veš perem u njegovoj maloj perilici. Posteljinu moram nositi u samoposlužnu praonicu rublja (za čije postojanje sam postala nakon potresa duboko zahvalna, ima ih, srećom, po cijelom Zagrebu). Vjerujem da će svaka mama koja se je borila s ušljivošću shvatiti užas koji mi je u ovim uvjetima posve blokirao mozak i onemogućio me u bilo kakvom pisanju!

U prvoj rundi, prije nekoliko tjedana, obje su glavice bile ušljive, a s užasom sam pronašla dvije, tri uši i u svojoj kosi. Sebe i sina odvela sam na šišanje brzinom munje, ali princezina se kosa čuvala za što je plaćena visoka cijena u živcima i izostancima s nastave. Pritom sam osjećala izmišljen (a možda ipak stvaran) uzdah roditelja iz njezinog razreda – prva sam prijavila ušljivost (mi smo ih, eto, „donijeli“ i to u peti razred kad ih više nitko ne očekuje), a potom sam i tri puta „pala“ na pregledu kod liječnika. Podbacila sam kao roditelj, barem sam se tako osjećala. Još mi je bilo strašnije kada me je tri tjedna kasnije mala nazvala iz škole kako bi mi javila da joj je prijateljica tijekom nastave na glavi ugledala uš, a onda je uš i pala na klupu. I baš taj dan joj je kosa bila divno masna jer je ujutro odlučila obilato namazati lice nevenovom mašću na koju se je raspuštena kosa, naravno, zalijepila. Unatoč hrpi alata i materijala kojima sam okružena u domu, nisam imala lopatu, pa da se zakopam od sramote.

Savjeti profesionalnog istrebljivača ušiju i gnjida

Objavila sam gamadi rat, ovaj puta do konačnog istrebljenja – ili one ili ja. Dakle, već ranije sam se detaljno informirala o neprijatelju i toplo preporučujem članak o profesionalnom istrebljivaču gnjida i ušiju, Goranu Vlahu. Vjerovali ili ne, čovjeku se je taj posao toliko isplatio da je ostavio svoj posao i živi isključivo od trebljenja ušiju i gnjida. Ne znam kako sada radi u vrijeme korone, no meni je njegov broj za svaki slučaj spremljen u imeniku, ovdje mu je i web stranica. Nismo dogovorili oglašavanje, ovo mu je gratis jer vjerujem da to definitivno zaslužuje. Naime, čovjek je otvoreno podijelio tajne svog zanata i ne skriva ih kao zmija noge, na čemu sam bila neizmjerno zahvalna.

Može se čovjek čak i rasplakati od očaja izazvanog ušljivošću te se osjećati kao promašaj od roditelja iako te dijete pritom uvjerava da nema razloga za suze

Prema njegovim uputama, kosu sam navlažila, obilato namazala regeneratorom, raščešljala, pa se bacila na posao vađenja gnjida. Doduše, njegovu sam tehniku usavršila – nisam se niti trudila gnjide skinuti s vlasi, već sam ih rezala sa škaricama. Svako takvo čišćenje trajalo je dva filma o Harryju Potteru, pramen po pramen, dakle, oko tri i pol do četiri sata. Na prvom pregledu kod liječnika sam ipak pala i to na jedinom segmentu koji mi je promaknuo jer je ondje bilo peruti. Nakon drugog čišćenja više nije bilo ni mrvice peruti, a niti gnjide.

Svladane lekcije o ušima

Naravno, očekuje me predbožićno pregledavanje u razmacima od najviše tri do četiri dana. Pritom sam naučila puno lekcija:

  • kada prođeš pregled, nema odmaranja na lovorikama
  • uši nemaju osjet njuha, pa sprejevi teško mogu pomoći u prevenciji
  • češljić na baterije je dar s neba dok još ima živih uši - za prvo čišćenje prije šamponiranja, kao i za kasnije brzinske kontrole
  • uši ne skaču, već poput krpelja padaju, plaze… Ne primaju se za tkaninu, pa treba svakako kasnije istresati posteljinu
  • šišanje - ako nije na nulericu ili brijanje glave - pomaže tek toliko da je kosu lakše pregledati, no to ne eliminira gnjide koje se najčešće nalaze blizu tjemena
  • ordinacije obiteljske medicine uredno rade kada je riječ o ušima. Naručit će vas na pregled i tri puta ako treba, sve dok ne uspijete potamaniti i posljednju gnjidu. Zbog pandemije se neće propustiti pregled, a ispričnicu nećete dobiti na lijepe oči, nema popuštanja
  • sasvim je prirodno ako poželiš zadaviti liječnika jer je pronašao gnjidu (čak i ako ti se liječnik načelno sviđa). Nije on kriv, radi svoj posao - ti si zapravo kriv i zato ga želiš zadaviti
  • može se čovjek čak i rasplakati od očaja izazvanog ušljivošću te se osjećati kao promašaj od roditelja iako te dijete pritom uvjerava da nema razloga za suze jer će „sve biti u redu, mama, to su samo uši“…
  • ako se ikada više ponovi, platit ću istrebljivača ušiju
  • ipak, čišćenje ušiju može poslužiti i kao moderna meditacija. O svačemu sam razmišljala dok sam poput majmunice sjedila pokraj mladunčeta četiri sata i čeprkala mu krzno. Razmišljala sam o evoluciji ušiju koje su počele voljeti čistu kosu kako bi preživjele, o higijenskoj teoriji (koja, doduše, nema toliko veze s ušima, ali ima s alergijama i pretjerivanjem u čistoći), o savršenoj taktici lijepljenja gnjida na vlasi… O svemu, samo ne o koroni, a to čak može opustiti čovjeka, posebno dok istovremeno sluša (jer ne može gledati) Harryja Pottera.

I za kraj, vezano uz neke savjete – ne, neću i ne želim testirati vlasište moje kćeri na petrolej, a DDT-a više ni nema u prodaji (već 30-ak godina, info za neke starije gospođe). Ako baš opet zagusti, a dat ću sve od sebe da se to više nikako i nikada ne dogodi, spremna sam testirati savjet o svinjskoj masti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.