Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Demoni koronavirusa: čega se sve bojimo?

Koronavirus kao da je svijet obavio u mrak, a iz ljudi iščupao sve moguće demone. Zavladalo je kaotično stanje kojeg ponekad u čudu gledam, pitajući se što se to dogodilo?
Objava 05. rujna 2020. 0 komentara 699 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Tijekom pandemije koronavirusa nakotili su se brojni demoni

Atmosfera agresije koja se osjeća u zraku dovedena je do pucanja, a na meti nije tko nije – od struke, političara, zagovornika predloženih mjera prevencije, antimaskera, antivaksera, teoretičara zavjere…

Svatko se dere na svakoga, vrijeđaju se po forumima, društvenim mrežama, a kraj pandemije se niti ne nazire. Na pitanje iz uvoda se nemojte ni truditi ponuditi mi odgovor – nema što nisam čula i pročitala, niti mi možete govoriti o krivcu o kojem ništa ne znam. S jedne strane, koronavirus je dio mog posla, a s druge sam beskrajno znatiželjna, pa na kraju čitam, uz ono što bi trebalo, i dobar dio onoga što ne bi (barem ako želim sačuvati dobre živce).

Bizarne zabave radi i privučena tom temom, pokušala sam pobrojati te demone koji su se nakotili te sam zaključila da bi nam dobro došao kolektivni egzorcizam.

Pa da mi ne propadne trud, evo neke moje okvirne liste.

Tjeskoba i depresija

Na njih neću previše trošiti riječi, ima onih koji su daleko stručniji da o tome govore. No posve je jasno da je malo onih koji do sada nisu osjetili neodređeni strah, napad panike, mučili se s raznim mračnim mislima, nesanicom, pa i zapali u kliničku depresiju. Da ne govorim o kolektivnom PTSP-u (posttraumatski stresni poremećaj) nakon potresa u Zagrebu. Svaka krizna situacija izaziva epidemiju tjeskobe i depresije sa svim pratećim posljedicama, a ova je bogme žestoka.

Paranoja

Pri vrhu moje liste demona je paranoja. Iako je to po definiciji „pat. psihoza, kronična duševna bolest karakterizirana bolesnim idejama proganjanja i odnosa uz inače očuvanu inteligenciju, jasno i uredno mišljenje izvan sistema paranoidnih ideja, bez halucinacija; manija proganjanja“, ovdje bih prije rekla da se kod većine ipak radi o ispadima paranoje ili paranoidnim idejama (ne znam kako bi se to stručno moglo opisati). Paranoja u velikoj mjeri ide ruku pod ruku s teorijama zavjere jer netko posve sigurno stoji iza ovog proganjanja. S nevjerojatnom lakoćom mozak počinje tražiti opravdanja za situaciju koja je puna nepoznanica. Nezgodna je ponajviše zato jer ideje paranoidnih osoba, pod uvjetom da je riječ o itekako inteligentnim pojedincima (a ima ih, naravno, i u krugovima visokoobrazovanih osoba), mogu vrlo lako naići na plodno tlo i povući mase, posebno onih koji se uzdaju u uvjerljive, strastvene i iskrene govore prožete „dokazima“ (koje će tek nekolicina ići provjeravati, a nerijetko će ih i naći, ali vješto izvučene iz konteksta).

Strah od smrti

O, taj demon je prisutan na svakom koraku. Bio je i prije, a sada je vrijeme njegova kraljevanja. Rekla bih da je u ovom trenu definitivno lakše vjernicima, ali ne i onima kojima je vjera „mrtvo slovo na papiru“. Naime, strah od smrti itekako stavlja vjeru na kušnju – bojiš li se tako grčevito za ovaj život, u što ti zapravo vjeruješ? Vjeruješ li u Boga, zašto onda sumnjaš u njegovu nepogrešivost i razloge? No, ovo nije blog s religioznom notom, već samo otkriva još jednu avet. Ta će možda nekome i otvoriti oči, pa će uvidjeti vrijednost ovo malo vremena što ga imamo na raspolaganju za lutanje Zemljom.

„Medicinski“ strahovi

Ove strahove stavljam u jednu grupu jer su nekako svi vezani uz te bolnice. Postoje i u „mirnodopsko“ vrijeme, samo mnogi nerado o njima govore. Sad su definitivno na n-toj potenciji:

  • Strah od bolesti i mizofobija
  • Strah od bolnica i sindrom bijele kute
  • Strah od cijepljenja i tripanofobija
  • Strah od lijekova

Fobija u ovom vremenu ima više, ali nekako se ističu mizofobija (patološki strah od bakterija i virusa) te tripanofobija (patološki strah od igle). Mizofobičari su do sada vjerojatno već popucali po šavovima, a tripanofobičari se užasavaju i same pomisli o cijepljenju protiv gripe ili, uskoro, koronavirusa.

Rame uz rame s patološkim strahovima, dolaze i oni „regularni“ kao što su navedeni strahovi od cijepljenja i lijekova (ponajprije strah od njihovih nuspojava). Mnoge neracionalne odluke o odbijanju cijepljenja i jesu potaknute upravo strahom od nuspojava. Ti ljudi se izuzetno lako hvataju na priče antivaksera jer su u suglasju s njihovim najvećim strahom – pojest će bilo kakvu priču, samo da dobiju opravdanje da odbiju taj užas.

Strah od bijele kute ili, kako ga još zovu, hipertenzija (visoki krvni tlak) bijele kute dodatni je razlog zbog kojeg se bježi od liječnika brzinom svjetlosti. Ne znam koliko žestoki moraju biti simptomi Covida da bi tu osobu natjerali da se približi bolnici, vjerojatno samo ako sasvim onemoća, pa je moraju odnijeti. Kad sam već spomenula očajne mizofobičare, dodat ću i one opsjednute čišćenjem čije je ponašanje u kategoriji opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Nije teško zaključiti da su ove situacije idealne kao okidači za one koji su do sada bili „na rubu“.

Egzistencijalni strah

Ovaj je strah vrlo konkretan, vrlo stvaran i vrlo raširen. Korona kriza (a u Zagrebu i potres) mnoge je preko noći gurnula na granicu siromaštva. Posljedice su dobro poznate, a najstrašnije su posljedice po psihičko zdravlje među kojima ne smijemo zatvoriti oči pred porastom pokušaja samoubojstava o čemu se gotovo uopće ne piše. Nisam pratila statistike, ali za očekivati je i porast nasilja, odnosno kriminala u svakom obliku.

Strah od maskiranih ljudi

Dvoumila sam se hoću li ovog demona svrstati u kategoriju „medicinskih“ strahova ili ću ga izdvojiti posebno. Uopće ne govorim o strahu od maski, odnosno od njihove štetnosti (a mogla sam baš i njega staviti na ovaj popis izdvojeno), već o strahu koji je u kategoriji fobije od klaunova. Ovaj strah me nekako više brine jer se počeo spominjati u razgovorima roditelja. Naime, i moj sin je do treće godine, a i dulje imao naglašen strah od maskiranih ljudi koji je odlazio toliko daleko da sam morala izbjegavati npr. shopping centre, kao i sva mjesta na kojima bismo mogli susresti one maskote s letcima, a za fašnik sam ga kao malog zadržala jednom i kod kuće umjesto da se zabavlja u vrtiću. Nikada se ni kasnije nije pretjerano volio maskirati.

S druge strane, iako odrasli neće imati baš takav strah od ljudi s običnim kirurškim maskama, liječnici u odijelima s vizirima i rukavicama, a kojima se ne vidi dobro niti lice, izazivaju kod mnogih otpor. Duboko mi se je urezao u sjećanje tekst književnice Slavenke Drakulić o tome kako je preživjela COVID-19. Najviše me se dojmio upravo taj opis „stvorenja s crnim maskama“ iako ih nije spominjala u negativnom kontekstu jer su brinuli o njoj. Nemogućnost da nekome vidiš lice, izaziva krajnju nelagodu jer je mimika lica izrazito važna u komunikaciji, a posebno osmijeh.

Strah od promjena i strah od nepoznatog

Dva straha koji također idu ruku pod ruku. Ovo je vrijeme promjena, sviđalo se nama ili ne. Otići ćemo u jednom ili drugom smjeru, u plus ili minus, ali treba biti jasno da više nikada život neće biti isti. Sociološke promjene izazvane ovakvom globalnom krizom protresle su ljude iz temelja.

Ne mogu se ne uočiti sličnosti između svjetskog rata i pandemije, s time da smo ovaj puta ipak, čini se, imali sreću, pa nije neka žestoko smrtonosna mrcina. Ali kriza koja nastupa kao posljedica karantene, odnosi među ljudima, promjene na području poslovanja, pa čak i promjene u obiteljskim odnosima, sve je to itekako uzdrmano. Nismo li spremni na promjenu iz dana u dan, a kamoli iz godine u godinu, a još ako se k tome užasavamo i nepoznatog, ovo su za nas izuzetno teška vremena.

Strah od gubitka jedinstvenosti

Ovaj je demon gotovo karakterističan za suvremeno društvo u kojem se jako njeguju ego i individualnost. Sjećam se vremena u kojem je krenulo forsiranje raznih imena koja su sasvim neobična i posebna, koja su roditelji dugo tražili, samo da im se dijete ne zove poput milijuna druge djece. „Me, I and myself“ filozofija je dovedena do perfekcije, odgajane su generacije u tom duhu, težilo se tome da se pod svaku cijenu izdvajaš po bilo čemu iz mase jer si ti jedini pravi put za sreću. Postoji mali problem – ipak je čovjek i dalje društveno biće. Doduše, biti društveno biće ne mora uopće značiti zatiranje vlastite jedinstvenosti, ali možda ipak traži malo drugačiji pristup koji uzima i druge u obzir, a ne samo taj „ja“.

Traženje od svih da se ponašaju odgovorno, da slijede određena pravila, da budu „isti“ izaziva kod dijela ljudi užas. U kombinaciji sa situacijom u kojoj je toliko nejasnoća, gdje se svako malo otkriva nešto novo, pa se prilagođavaju i pravila, gdje se ne zna kakav bi trebao uopće i biti kraj te kad bismo ga mogli očekivati, u uvjetima infodemije u najgorem mogućem izdanju, nastaje eksplozivna kombinacija, a otpor je sve veći. Radije će vjerovati da koronavirus ne postoji ili da je COVID-19 bezazlen, nego biti dio „mase kretena kojima su isprali mozak“… Strah od gubitka individualnosti nije, naravno, kod svih jednako naglašen, ali ekstrema itekako ima. I ne, ne govori u prilog hrabrosti, već strahu od „utapanja u masi“.

Kako obuzdati demone

Nemam univerzalne savjete, niti ih se trudim dati. Mogu samo pobrojati svoje načine, tražiti savjet od sebe kao svog lifecoacha. Neke sam pokupila po internetu, neke od pokojne mame, neke sam spoznala… Bilo kako bilo, važno je da su mi učinkoviti. 

Naime, imam i ja svojih demona, teško ih i ne bih imala nakon što nam je potres uništio stan, nakon što smo izgubili auto u Miramarskoj, nakon što nas je izvođač radova na kući de facto opljačkao… Ali jedno sam jako dobro naučila kroz život: kukanje mi zaista nikada nije pomoglo, a ako želim bilo što napraviti, moram se nekako dovesti u „funkcionalno stanje“, kad već ne mogu biti trenutno ispunjena optimizmom i veseljem. 

Pa sad, da ne duljim ovaj zaista dugačak blog, evo što sam naučila i što primjenjujem:

  • Pogled iz druge perspektive – ako dozvolim da me obuzmu bijes, agresija, očaj i slične teške emocije, postajem izrazito kratkovidna i ne vidim rješenja. Ponekad itekako dobro dođe staviti se u kožu drugih, čiji je križ puno teži, kao i onih koji su se uspjeli izvući, onih čiji je mentalni sklop i način funkcioniranja drugačiji od mojeg, saslušati njihova iskustva, savjete, pa još jednom razmisliti o situaciji u kojoj se nalazim. Možda i nije baš toliko tragična (a i nije), niti je nerješiva. Može se.
  • Zahvalnost – u svakom danu ima uvijek nešto na čemu možeš biti zahvalan, pa makar na tome što si se probudio, što dišeš i što imaš još vremena za čupanje van. Pisala sam o tome.
  • Mindfulness – iako se nisam uopće duboko zakopavala u tekstove na ovu temu, niti prakticirala vježbe, zapravo mislim da imam sreće što sam uvijek to spontano radila. Zapažam detalje, znam uroniti u trenutak i razbistriti glavu. U tome mi posebno pomažu dugačke šetnje tijekom kojih zapažam niz sitnica, od reljefa na fasadama, do različitih vrsta stabala, mirisa, zvukova i ostalih doživljaja. Da, pomaže u opuštanju, ponekad se osjećam kao da sam spavala, a ne šetala.
  • Korak po korak – ovo je blisko mindfulness filozofiji. U teškim vremenima ne razmišljam uopće dugoročno, niti se upuštam u planiranja. Idem korak po korak – iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Važno je da se ide i da se nekako drži glava iznad vode, da se preživi. Što će biti na proljeće ne znam, niti me zanima. Bitno je da se dođe do proljeća.
  • Čim više kontakata s voljenima – djeca, muž, sestra, brat… oni koji me pune energijom i koji me griju. U teškim je fazama teško, gotovo nemoguće davati od sebe ako istovremeno ne puniš „baterije“ koje su ionako na rezervi. Sva ostala druženja, a posebno s onim ljudima koji me prazne („emocionalni vampiri“) su apsolutno isključena.
  • Traženje pomoći – „dijete koje se ne dere ne dobije jesti“, tako me je mama naučila. Naravno, time ne mislim na status pijavice (da živiš na tuđi račun, da ti drugi traže rješenja, da stalno povlačiš za rukav, dosađuješ i moljakaš čekajući da mana padne s neba), već da u trenucima kad stvarno imaš osjećaj da nema izlaza, pitaš za savjet i pomoć. Ljudi se najčešće iz raznih razloga ustručavaju priznati da im je teško i da bi im trebala podrška. 
  • Vježbanje optimizma i osmijeha – nisam baš uvjerena da se optimizam inače može izvježbati. No osobno sam imala sreće da sam rođeni optimist, da mi je dugo život bio bezbrižan i radostan, pa mogu vratiti neke stare postavke. No osmijeh se zaista može istrenirati i može pomoći. Jednom sam negdje pročitala vijest o znanstvenom istraživanju koje je pokazalo da kad se osmjehnemo, potakne se proces u kojem dolazi do lučenja „hormona sreće“ (endorfina) pa se u konačnici i osjećamo bolje. Isprobavala sam, „pumpala“ osmijeh i djelovalo je – placebo, autosugestija ili nešto drugo, zapravo je sasvim svejedno.
  • Vjera – na zadnjem je mjestu u natuknicama, ali u mom životu nije na zadnjem, zapravo me ispunjava u svakoj minuti. Vjeru smatram duboko intimnim iskustvom te ne volim pisati o tome. No imam svoje „razgovore s Bogom“ u šetnjama, u trenucima samoće, tijekom posla, bilo čega što radim… Velika mi je utjeha i daje mi snagu.
  • Terapijsko pisanje – ako ste stigli do kraja, sudjelovali ste u jednoj mojoj auto-terapiji. Pisanje mi je u krvi, način na koji se izražavam čitav svoj život, u što unosim puno emocija i jako, jako mi pomaže. Ponekad napišem bilo što, pa obrišem. Ali izbacim iz sebe van, kao i kad ispričate dragoj osobi svoju priču. Također, kada pišem, tada se s lakoćom isključujem iz stvarnosti, pa mi je to oblik relaksacije. Posebno su mi korisni stari zapisi, npr. nešto što sam napisala na Facebooku prije sedam, osam i više godina, jadala se da imam problem, a danas shvatim da se ne mogu niti sjetiti koji je to problem bio. Bilo je i prošlo, tako će i ovo sada. 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.