Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Ekonomija života: jeste li zadovoljni onime na što trošite svoju životnu energiju?

Dugo nisam pisala pritisnuta tatinom bolešću, poslovima i obiteljskim obavezama. No jedan me je razgovor ponovno podsjetio na ono što je u životu doista važno.
Objava 10. srpnja 2021. 0 komentara 324 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Ne treba čekati starost i posljednje mjesece života kako bismo se bavili pitanjem na što trošimo svoj ograničen fond udaha i izdaha.

Pitao nas je: „Recite mi, koji je vaš cilj u životu, što želite?“ Gledala sam ga na ekranu mobitela, pomalo izgubljenog i s velom sjete. Iako je pitanje načelno bilo na mjestu, nisam bila sigurna je li on uopće svjestan gdje se nalazi i s kime razgovara. Nije nas niti pozdravio na grupnom video pozivu, nije bilo nekog uvoda. Samo nas je krenuo rešetati životnim pitanjima izgovarajući ih prilično odlučnim glasom. Na prsima su mu učvršćene elektrode, čuje se ono mrsko pištanje EKG-a koje mi uvijek budi razne ružne uspomene. A mi šutimo, smješkamo se i zapravo ne znamo što bismo mu odgovorili. Htjeli smo ga pitati kako je, ima li bolove, no sigurno nismo očekivali pitanja o životu na koja ne možemo odgovoriti u jednom kratkom video-callu. „No? Što želite za vašu djecu? Što oni žele, gdje sebe vide…?“ nemilosrdno je nastavljao iz tog svijeta između deluzija i nimalo blistave bolničke stvarnosti u kojeg su ga doveli već galopirajuća demencija i metastatski karcinom.

Znam da se pomalo bliži kraju svog životnog puta. Možda bi mogao poživjeti još koju godinu, a možda će biti ovdje tek još koji mjesec ili tjedan. I drugi moj roditelj gasne pred mojim očima, a sad mi postavlja i pitanja koja su se tijekom posljednjih tjedana, otkako su njegove bolesti uzele maha, ionako namnožila u nemoguće velikom broju otežavajući mi bilo kakvo kreativno pisanje, pa i obične svakodnevne zadatke.

Stigla sam na ovaj svijet kasno, mama tek što nije napunila četrdeset, kao najmlađe od njihovo troje djece. Svi četvero su me zajednički odgajali, rasla sam, bez imalo patetike rečeno, okružena ljubavlju i brigom, zaštićena i mažena. Osigurali su mi lijepo i bezbrižno djetinjstvo u kojem je tipični sangvinik poput mene mogao do kraja razviti svoju narav, kako one pozitivne, tako i negativne osobine. „Želim da mi djeca budu zadovoljna i sretna“, uspjela sam izgovoriti na jedvite jade, iako nisam sigurna je li uopće čuo taj moj odgovor. U meni je svakako odzvanjao. Govorio je o tome kako se njih u djetinjstvu i mladosti uvijek pitalo što žele, kako su stalno razmišljali o budućnosti i kako su bili odlučniji da je ostvare od današnjih mladih… Ukratko bi se njegov nekontroliran govor mogao svesti na činjenicu da su današnje generacije bez cilja, izgubljene… Uzalud nam je bio argument da je danas vrijeme takvo da ne znamo niti kakva će zanimanja postojati, a kamoli što će naša djeca jednoga dana raditi. Uostalom, nakon nekog se je vremena umorio, nije nas više ni mogao pratiti, pa nismo niti nastavljali, slušali smo o našoj mami koja mu nedostaje i o suzama koje je normalno pustiti kad ode netko koga si toliko volio.

Gledajući iz neke više perspektive, posebno iz ove zrele životne dobi u kojoj se približavam 50-oj godini, tog vremena zaista nema puno, a mi se razbacujemo poput suludih bogataša

Što doista želim? Zapravo na neki način zavidim ljudima koji mogu ispaliti kao iz topa odgovor. Kažu da je to osobina uspješnih i bogatih ljudi – jasan i visoko postavljen cilj. Osobno pak neprestano biram u što ću uložiti više, a u što ipak manje životne energije. Jer kad pogledaš bolje, život se svodi na svojevrsnu ekonomiju u kojoj investiramo ograničen broj udaha i izdaha u različite trenutke. Gledajući iz neke više perspektive, posebno iz ove zrele životne dobi u kojoj se približavam 50-oj godini, tog vremena zaista nema puno, a mi se razbacujemo poput suludih bogataša. Gubimo uzalud dan za danom na aktivnosti koje nas ne raduju, na poslove koji nas ne ispunjavaju, na kratkotrajne užitke i nekvalitetne veze za koje već unaprijed znamo da neće potrajati, na vijesti i druge sadržaje koji nas ne obogaćuju, a ponekad ih naprosto gubimo, bez da išta imamo od tog dana, pa ni nešto loše, ali što će nas barem motivirati na promjenu. Sjedimo poput balvana prazne glave pred računalom, televizorom, u kafiću, provodimo vrijeme s osobama s kojima nemamo baš ničeg zajedničkog, vodimo isprazne razgovore… Čak i ako znamo da nešto ne valja, radije ćemo ići linijom manjeg otpora vodeći se za onom parolom „tu se ništa ne može“, „oduvijek je tako bilo“ ili „ja sam takav/takva“ i slično, nego da pokušamo nešto promijeniti.

Gledajući tako tatu u bolnici, htjela sam ga zapravo pitati je li on zadovoljan time što je učinio u životu, je li mu se investicija udaha i izdaha isplatila, odnosno je li životna energija u konačnici kapitalizirana u nematerijalnom smislu? Mi nismo nikada bili bogata obitelj, no iako smo imali teških razdoblja, živjeli smo uvijek s nekim pristojnim standardom, sačuvani onih najgorih egzistencijalnih strahova. S druge strane, nismo niti odgajani tako da nam novac, imovina i društveni status budu preduvjet sreće i životnog zadovoljstva, iako se je znalo da mora postojati minimum pristojnog života koji uključuje krov nad glavom te mogućnost da othraniš, školuješ i podigneš djecu na noge. Teško je postići mir i filozofirati ako iz dana u dan ratuješ za kruh. Jedna moja prijateljica često je koristila grubu poštapalicu, ali koja izvrsno opisuje ovu misao: „Lako je pune guzice srati“. Ako baš nisi u životu odabrao askezu, već živiš na Zapadu u 21. stoljeću te podižeš djecu, određena najniža granica onog materijalnog potrebnog za zadovoljstvo ipak postoji. Ali čak ni pristojni prihodi ne mogu te usrećiti ako ne radiš posao koji te ispunjava, bio ti školovan za njega ili ne. Osobno sam, na primjer, prije dvije godine otvorila obrt – ne zato da bih jednog dana mlatila pare, prerasla u d.o.o. ili čak u d.d., već s mišlju da si sama organiziram vrijeme i postavim pravila igre jer drugačije ne mogu. Drugim riječima, kod svih velikih odluka stavljala sam privagu na drugu vrstu isplativosti - onu nematerijalnu.

Koliko je moguće, naglasak mora biti na kvaliteti života, a ne na bilo kakvom kvantitetu. S druge strane, izbor zapravo nikada u životu nije ograničen – ako si spreman na promjene i ako si otvorenog uma, uvijek ćeš naći neko drugo rješenje, možda sasvim drugačije od onog kojeg si sebi u startu zacrtao ili su ti ga zacrtali drugi

Pisala sam u posljednjem blogu i o sinu, o njegovom „neuspjehu“ u osnovnoj školi koji mu je ograničio izbor srednjih škola. Ali je li to doista trebao biti cilj? Jesam li zbog toga trebala dozvoliti da emocionalno potone do kraja? Ne, kao ciljevi su bili postavljeni zadovoljstvo i emocionalna uravnoteženost čime je do osmog razreda riješeno čak i njegovo mucanje. U nesretnom i nestabilnom odlikašu koji može upisati školu koju želi, nisam vidjela potvrdu dobre odgojne metode, niti bi to bio dobar životni izbor. Niti želim da on misli kako mu je to trebao biti cilj. Koliko je moguće, naglasak mora biti na kvaliteti života, a ne na bilo kakvom kvantitetu. S druge strane, izbor zapravo nikada u životu nije ograničen – ako si spreman na promjene i ako si otvorenog uma, uvijek ćeš naći neko drugo rješenje, možda sasvim drugačije od onog kojeg si sebi u startu zacrtao ili su ti ga zacrtali drugi. A znamo da živimo u vrlo čudnom vremenu, punom nepoznanica i nesigurnosti. Neće najbolje proći samo izdržljivi, već ponajprije - prilagodljivi.

Tata je pričao o tome kako su oni uvijek znali što žele, uvijek su o nečemu sanjali… Pa ipak, to čvrsto pridržavanje jednog ili ograničenog broja ciljeva, ne može nikako biti garancija zadovoljstva. Ako ih ne ostvariš unatoč svim uloženim naporima, bilo zato jer se nisi mogao školovati, jer nisi imao novaca za ulaganje, jer nisi bio politički podoban, jer su te obiteljske situacije spriječile ili naprosto zato jer ne živiš u državi, odnosno u društvu koje bi ti omogućilo da do tog cilja dođeš, postoje jako dobri preduvjeti za gubitak motivacije, samopouzdanja, za osjećaj manje vrijednosti, ogorčenost, frustracije te, na kraju, za ozbiljno narušavanje psihičkog zdravlja. Zato u današnjim generacijama i ne bih gledala kao najveću manu manjak ciljeva, posebno zato jer žive u prijelaznom razdoblju u kojem je teško bilo što dugoročno predvidjeti, pa tako i planirati. Daleko su mi gore osobine indiferentnost, nezainteresiranost te čekanje da roditelji (ili netko drugi) umjesto tebe rješavaju probleme. Iz toga proizlazi i manjak ambicije za korak dalje i traženje rješenja - e to nikako ne želim za svoju djecu.

I na kraju (ili je trebalo biti na početku), pitanje zadovoljstva osobnim životom. O tom dijelu ne volim pisati jer je vrlo intiman, a ne postoje ni univerzalna pravila za sreću. Činjenica je da ono što odgovara jednome, ne mora nužno odgovarati drugome. No također i u tome vrijedi ono pravilo „cost – benefit“, mjereno i opet nematerijalno, brojem kapitaliziranih udaha i izdaha. Jesi li zadovoljan svojim odabirom ma kakav bio, bilo da si odabrao slobodu i samoću ili vezanost? Je li ti tvoj izbor pružio ispunjenje? Osobno sam oduvijek željela djecu i sebe nikako nisam vidjela samu. Iako mi je to djelomično usađeno odgojem i činjenicom da sam rasla u funkcionalnoj obitelji s troje djece, ta želja je bila postojana i kad sam shvatila da sam prilično drugačija od roditelja, kao i od brata i sestre. Samoća ni u jednom trenu nije bila opcija. Za mene osobno. No imam i prijateljicu koja doista uživa sama i koja doista nikada nije željela djecu. Takav izbor mnogima se čini nemoguć za sreću te još uvijek ima onih koji takve žene na neki način sažalijevaju ili stigmatiziraju. Srećom pa njoj mišljenje drugih nije čimbenik sreće niti mjerilo osobnog uspjeha.

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenutcima koji nam oduzmu dah

Kao što sam napisala na početku – odgovor na tatino pitanje daleko je složeniji pa da bi stao u jedan video poziv, čak i blog, ali svakako je dobar da te natjera na razmišljanje hoćeš li jednoga dana, kad se približiš svom kraju, biti zadovoljan svojim „životnim poslovanjem“? Kad se osvrneš unatrag, hoćeš li biti zadovoljan svojim izborima?

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenutcima koji nam oduzmu dah.“, napisao je Dinko Šimunović. Sve do onog posljednjeg i konačnog… Jesmo li ih dobro uložili? Ne treba čekati starost i posljednje mjesece života kako bismo se bavili tim pitanjima niti se razbacivati danima jer nema, nema ih tako puno…

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.