Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Hvala koroni što nas je natjerala da ponovno razgovaramo očima

Pogled predstavlja važan dio neverbalne komunikacije. No koliko često gledamo sugovornika u oči? Ako i poričete učinkovitost zaštitnih maski u sprečavanju širenja koronavirusa, nepobitna je činjenica da upravo njima možemo zahvaliti što ponovno posvećujemo pažnju pogledu
Objava 30. listopada 2020. 0 komentara 595 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Najviše volim oči koje se smiju, a zahvaljujući maskama, pogled posebno dolazi do izražaja

Oči su neupitno najupečatljiviji dio ljudskog lica. I ne kaže se bez razloga da su upravo oči ogledalo duše. S očima i pogledom imam osobnu priču koja je vezana uz strabizam – pri rođenju mi se ukliještio očni živac, pa sam do svoje pete godine imala jedno oko koje je bježalo prema van kako bi mu se prohtjelo, mimo moje volje. Nakon operacije su me naučili vježbu koja je podrazumijevala praćenje prsta pogledom koju bih malo radila, a malo ne radila jer su takva mala djeca. I tako je to oko ostalo pomalo lijeno, pa se često događalo još i tijekom mladosti da bi ljudi imali osjećaj kao da gledam pokraj ili kroz njih, posebno ako bih bila umorna.

To mi je razvijalo žestoke komplekse, dovoljne da se napokon primim posla. Osim što sam počela marljivo vježbati s prstom, u jednom trenu sam shvatila da uporno hodam s pogledom prikovanim u tlo te da izbjegavam poglede. Ta je spoznaja bila toliko snažna da mi je do danas ostala urezana duboko u sjećanje. Odlučila sam svjesno i aktivno promijeniti naviku – na putu do škole, dućana ili tijekom šetnje sa psom, namjerno bih svakog prolaznika pogledala u oči, ma koliko mi je to u početku bilo neugodno. Vrlo brzo sam se oduševila jer sam shvatila da vedar pogled u oči budi kod gotovo svakog „sugledatelja“ osmijeh, a nerijetko bi me i pozdravili, vjerojatno misleći da se od nekud znamo. Sviđala mi se ta reakcija, osjećaj da je moj pogled „ulovljen“ i prihvaćen. Nije više bježao „negdje iza“, već bi uronio u bilo koje oči koje bi mu se našle na putu.

Pogled u oči kao da je postao rezerviran samo za posebne ljude i iznimne situacije poput dokazivanja nadmoći „nadbuljivanjem“.

I dok većina ljudi danas o tome gotovo i ne razmišlja, svijest o značaju pogleda ostala mi je važna svladana lekcija kojoj učim i djecu, posebno sina koji nije sklon pri rukovanju gledati u oči. Gledamo uglavnom samo drage prijatelje, posebno gledamo one u koje smo zaljubljeni ili pak gledamo s mržnjom, prijeteći… Ukratko, pogled u oči kao da je postao rezerviran samo za posebne ljude i iznimne situacije poput dokazivanja nadmoći „nadbuljivanjem“.

Čudesan topli pogled

A pogled doista može učiniti čuda. Zamjerit će mi Braco sa Srebrnjaka (iz susjedstva) i njegovi štovatelji što ću upravo njega uzeti kao primjer. Nekim sam ljudima pokušavala objasniti da mi osobno u njegovom „čudesnom“ utjecaju na ljude nema baš ničeg čudesnog niti čudnog, natprirodnog. On je pravi dokaz da su ljudi zaboravili gledati se u oči u tišini, pustiti da duša govori te da uopće ne znaju kakav je utjecaj onoga što zovemo „toplim pogledom“. Živimo u bučnom svijetu u kojem vlada jeziva kakofonija. Stalno nešto zuji, stalno netko viče, stižu do nas zvukovi s televizije, radija, sad su tu i računala, mobiteli… Naučili smo oslanjati se gotovo isključivo na govor, analiziramo i mjerimo svaku riječ „što je netko htio reći kada je izgovorio…..“.

Da se razumijemo, sebe smatram dubokim štovateljem riječi, zato i jesam završila u novinarstvu i zato stalno piskaram. Nerijetko u razgovorima o važnosti riječi i govora citiram početak Ivanovog evanđelja: „U početku bijaše Riječ  i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“. Riječi vidim kao stvaralačku ili destruktivnu silu, ovisno o namjeri, ali svakako jaču od fizičke. Pa ipak, moram pognuti glavu pred pogledom u kojem svaka riječ nestaje, odnosno gubi svrhu. Pritom nije važno gleda li vas Braco sa Srebrnjaka ili Barica s placa, važno je samo da je pogled topao ili da ga mi kao takvog doživljavamo. Pogled govori više od riječi i to je s razlogom postala izreka koju rado ponavljamo, ali opet – samo nam je na riječima, rezervirana za posebne, uglavnom ljubavne trenutke.

Minuta tišine uz gledanje u oči

Dobar primjer onoga što želim reći je socijalni eksperiment potaknut idejom društvene inicijative The Liberators International. Sjećate li se prostirki za jogu i dekica nasred Trga bana Jelačića na koje biste mogli sjesti zajedno s drugim neznancem ili neznankom? Trebali ste tako sjediti jedno nasuprot drugoga jednu minutu te se bez riječi gledati u oči. Ljudi su reagirali na različite načine - neki s osmijehom, smijehom, pa čak i sa suzama. Bilo je, naravno, i onih koji su ostali „mrtvi hladni“.

Ma kakav stav razvili prema organizatorima ovog eksperimenta, smatrajući ih suvremenim hipijima ili „pomaknutima“, činjenica je da bi vrijedilo razmisliti o tome gdje je nestao pogled, odnosno na što se svodi komunikacija u današnje vrijeme. Posebno bi trebalo razmisliti što poručuje naš pogled? Gledamo li u svijet s gnušanjem, s radoznalošću ili s ljubavlju? Naime, možda reakcije vaše okoline koje sebi nikako ne uspjevate objasniti zapravo imaju objašnjenje u vašim očima, možda više niste ni svjesni provokacije vašeg pogleda. Ako nekoga, na primjer, pogledate s nepovjerenjem, možete očekivati odgovarajući odgovor - ta osoba vam se sigurno neće otvoriti u komunikaciji.

Vezano uz spomenuti sociološki eksperiment možete pročitati i članak o srpskoj umjetnici Marini Abramović koja živi u New Yorku, a koja je prije desetak godina cijelu tu priču i započela. Njezinu poveznicu s Bracom lako ćete pronaći u ovoj izjavi:

Svakome tko je sjeo ispred mene pokušala sam dati nekontroliranu ljubav. Potpuno sam se koncentrirala na svakoga pojedinačno. Kad bi mi došla neka druga misao, zaustavila bih je i usredotočila se na osobu. U takvoj koncentraciji sve oko nas nestaje i jedino što ostaje je taj naš pogled. A onda i pogled nestane jer ja sam samo ‘okidač’, ja samo pomažem tim ljudima da gledaju u sebe. Tu izbijaju emocije koje su kod toliko puno ljudi dovele do suza.

Važnost neverbalne komunikacije

Stavimo na stranu toplinu pogleda, slanje ljubavi, Bracu, Marinu, kao i čudake (ako ih tako želite zvati) na dekicama. Činjenica je da je pogled izuzetno važan dio neverbalne komunikacije na koju otpada 60 do 65% ukupne komunikacije između dvoje ljudi. Ekspresije lica, a s njima i oči, bile su predmetom izučavanja 70-ih godina prošlog stoljeća. Više-manje je većina nas uočila da se je u ovo suvremeno, digitalno doba gledanje u oči počelo doista gubiti.

I riječi, istini za volju, postaju sve više iskrivljene, rečenice su nepotpune, odnosno misli ostaju nedorečene, argumentiranih rasprava više nema – niti ljudi imaju strpljenja čitati ili slušati, niti više znaju uobličiti misao u nekakav smislen tekst ili govor. Fizički kontakt među ljudima slabi (taj proces je počeo davno prije mjera socijalnog distanciranja), a s njime se gubi i komunikacija. No, dok su riječi, odnosno verbalna komunikacija, osjetljive na te promjene, ova neverbalna nam je urođena, zapisana duboko u našim genima.

Kad pogledamo jedno drugome u oči, uglavnom odmah možemo naslutiti poruku koja nam je upućena.

Doba u kojem oči pričaju

A sad nam je stigla i korona. Lica su sakrile maskice, govor je nerijetko zbog njih nerazgovijetan, ali svakako su do izražaja došle oči. Htio ili ne htio, moraš ljudima pogledati u oči jer je u protivnom razumijevanje prilično otežano. Nerijetko pomislim na priče ljudi koji su bili u bolnici zbog korone i što su govorili o očima - one su, naime, bile jedino što bi mogli vidjeti iza vizira, one su ih razumjele ili tješile. A ja sam se vratila dragom starom „hobiju“, a to je „slušanje“ pogleda. S obzirom na to da volim hodati, neprestance promatram prolaznike. Ponekad se znam nasmijati maskicama s porukama (posebno mi je omiljena Grunfova parola iz Alan Forda: „Nijedna bolest nije zdrava“), ali oči su mi daleko najprimamljivije. Moj rječiti mozak uporno slaže romane o izmišljenim sudbinama njihovih vlasnika, primjećujem umor, iscrpljenost, nervozu, tugu ili pak zamišljenost, ali daleko su mi najdraže one oči koje su produljene boricama od smijeha. S njima lako stupam u kontakt te nerijetko razmijenim i pokoji neizgovoreni pozdrav.

Ponekad pomislim da će mi jednoga dana pomalo nedostajati vrijeme u kojem su oči pričale kao ovih dana. Doduše, bilo bi mi draže da su teme tih „razgovora“ ipak vedrije i optimističnije. No ostaje nada da će se jednom, kad završi pandemija, sjetiti da i one mogu govoriti, i to puno iskrenije i jasnije nego što to čine riječi.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.