Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

I tako divlja taj ringišpil u mojoj glavi… Zbogom, Đole…

Drveni konjići tužno stoje, mali nemi slavuj doleteo je i na njegov prag. Teško će biti prihvatiti da je Đorđe Balašević doista morao proći kroz vrata u tom suvom zlatu.
Objava 19. veljače 2021. 1 komentara 905 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Prolazi vreme, al' to mu je manir, i sve je to plitko k'o plekani tanjir...

Nikada nisam bila ni na jednom njegovom koncertu, nisam bila članica kluba obožavatelja, nisam čak niti pročitala njegovu knjigu, nemam njegov autogram. On nije mogao biti jedan od nas, mislim da ga nisam niti doživljavala čovjekom. Nisam zapravo čak niti voljela slušati intervjue s njim jer je postojala opasnost da postane „samo“ Đorđe Balašević, netko s imenom i prezimenom, od krvi i mesa, stvaran kao i svi mi, pa tako pun dobrih osobina, ali i mana. A to nikako nisam htjela, nisam ga smatrala prolaznim, trošnim… Za mene je bio neopisivo više, glas koji je nekako uvijek bio tu.

Otkako pamtim, bio je sastavni dio mog života, njegova glazbena kulisa. Čula bih njegove stihove u svojoj glavi u svakoj prilici. Smijala bih se i vrtjela uz devojku sa čardaš nogama pitajući se imam li ipak gene bake Mađarice, samopouzdanje mi je dizala poruka da nisam krvoločna Barbika s trake, preplivala sam Dunav, branila bagrenje, plakala uz D-mol, jurila na snijeg čim bi pao i pjevušila o tragovima malih stopa (iako sam, doduše, voljela takav Januar), dojila uz uspavanku za dečaka, pjevušila svom Mihovilu Miholjsko leto i ušla u srednje godine slušajući kako stiže jesen te spoznajući hlad stabla kojeg sam „posadila“… O da, bila sam već dovoljno zrela i da jako dobro shvatim requiem, panta rei, kao i himnu uz koju smo bili izmišljeni i prevareni… Ponekad se sa zebnjom pitam ne pjevamo li i sada jednu takvu, a stolovi na ulazima u kafiće neodoljivo me podsjećaju na barikade na kojima su opet gladni radnici. Znam i da me, prije ili poslije, čekaju ona ista opjevana vrata od suvog zlata kroz koja ni on nije htio proći, ali eto, morao je. I danas jest.

… Hej, budi jaka ti
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu…

Imao je nevjerojatnu sposobnost da opiše svaku emociju s čudesnom spretnošću u kojoj se je svatko mogao prepoznati i zbog toga ga smatrati svojim. Poput nekog čarobnog nezemaljskog remek-djela koje se je uvijek prikazivalo isto, no svatko bi u njemu čuo osobnu poruku. Njegove pjesme poprimale su jedinstvene okuse i mirise trenutaka koji bi nam se urezivali duboko u sjećanje, bile su njihov začin, ponekad sladak, a ponekad i gorak. S druge strane, one su poput knjiga punih osebujnih likova i poučnih poruka u koje se s lakoćom uranja; možeš ih neprestano slušati, a da ti nikada ne dojade jer ćeš u svakoj životnoj dobi otkriti još jedan detalj kojeg ranije nisi primjećivao, poput Malog princa ili Galeba Jonathana Livingstona. Takva je i Priča o Vasi Ladačkom, nadam se da će je usvojiti i ovi neki novi klinci…

Reći za njega da je bio pjevač zvuči previše slabašno, obično. Strpati ga tako u gomilu onih koji sklepavaju jeftine stihove samo zbog rime, uvredljivo je. Njegova svaka riječ imala je smisao, svaki stih je bio točno ondje gdje je trebao biti, svaka točka i zarez, vješto ubačene stanke… To je poezija u punom smislu te riječi, izvezena na glazbenom tkanju u raskošnu čipku razmišljanja. On nije zalazio u plićake ljudskog izražavanja, nije mu bio potreban suvremen prostački i siromašan vokabular kad je seksualnost mogao tako slikovito i duhovito izraziti kroz pričicu o strašnom petlu, a političke stavove karikirati u Soliteru. Poput rijeke je tekao prema svojem ušću, žuboreći pored obala na kojima su se izmjenjivali pejzaži vremena o kojima bi ovisile i njegove boje. Prelijevale su se u raznim nijansama na valovima riječi, ali rijeci nisu mijenjale tok, nisu je mogle niti zaustaviti, niti obuzdati - ona je uvijek bila svoja.

Bojim se staviti točku na ovaj tekst, privesti ga kraju jer ću opet morati s golemom gorčinom progutati misao da ga više nema. I ma koliko znala da pjesnici poput Đoleta ne mogu umrijeti jer su doista pretočeni u stihove, da je iza sebe ostavio ogroman opus na kojem i dalje mogu u bilo kojem trenutku hraniti dušu, ma koliko bila svjesna da za mene nikada i nije bio stvaran, svejedno mi je teško prihvatiti da je stigao do kraja svog ovozemaljskog postojanja.

Vijest o njegovoj smrti ostavila je čudnu prazninu za koju nisam sigurna izvire li iz činjenice da ga više doista nema ili iz svijesti o vlastitoj prolaznosti, kao da je upravo umro i dio mene, moje mladosti. Tako to nekako biva sa suvremenicima koji su nam važni ili nas zadivljuju, iako ih osobno ne poznajemo. Volimo ih promatrati kao nepromjenjive, besmrtne jer tada nam se naš kratki život ne čini tako otužno prolaznim. No odlaze jedan za drugim – Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević, Kićo Slabinac, Mira Furlan, sad i Đole… Velika se neka predstava sprema u Nebeskom Teatru kada se okuplja takva ekipa…

  • ironman0105:

    Balasevic je sve rekao 1991. Promijenio je teks pjesme ne umem da divanim madjarski u ne umem da divanim Hrvatski i time se jasno stavio na stranu agresora. Kao i jos neki tu od nedavno.