Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Imaju li liječnici i medicinske sestre pravo biti „obični ljudi“?

Nedavno sam s grčem pratila salvu optužbi upućenih na račun osoblja koje je tulumarilo u podrumu KB Dubrava, što me je živo vratilo na temu o kojoj već dugo razmišljam. Imaju li zdravstveni djelatnici pravo na to da budu samo ljudi, sa svojim snagama, ali i slabostima?
Objava 07. veljače 2021. 1 komentara 813 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Liječnici, u našim očima, nemaju pravo biti obični ljudi s emocijama.

Kako bi se liječnici i medicinske sestre trebali nositi sa stresnim situacijama, a da je to društveno prihvatljivo i da ih se zbog toga ne razapne?

Vratit ću se na ono što sam u svojim blogovima u nekoliko navrata spomenula, a to je da sam rođena i odrastala u liječničkoj obitelji – roditelji, brat i njegova supruga su liječnici, a tu su još i neki članovi šire obitelji. Naravno, pribrojite tomu i njihove prijatelje... Takva obiteljska atmosfera vjerojatno je dovela do toga da zaglavim kao dugogodišnja zdravstvena novinarka i urednica što je dodatno utjecalo i na širenje kruga poznanika iz redova zdravstvenih djelatnika. Privučena medicinom, ali ne dovoljno da se na tom području formalno školujem, bila mi je i ostala druga ljubav koju sam nekako integrirala u svoj život. Tu će moj životopis stati – ako netko baš želi, može pronaći staru verziju online.

Naravno, nije potrebno posebno isticati da straha od liječnika nemam. Bilo mi je sasvim normalno da me cijepe kod kuće, daju mi injekcije, određuju terapiju, da slušam o raznim bolestima, ali i smrti kao o neželjenom, no neizbježnom prirodnom procesu. Kad je brat već bio iskusan liječnik, ponekad bi imali i obiteljski konzilij gdje nisu bili uvijek usuglašeni stavovi oko terapije – sukobljavali bi se nekadašnji terapijski pristupi sa suvremenima.

Po čemu su kirurzi i astronauti slični?

Nerijetko bi se kao tema provlačila i komunikacija u zdravstvu, posebno kada je bila riječ o kirurzima. Moji su me uvijek nježno upozoravali da ne budem preosjetljiva ako naletim na kirurga koji je grublje naravi te da po tome ne sudim o njegovoj stručnosti. Kirurzi su nerijetko, objasnili su mi oni, po ponašanju suroviji i nisu uvijek vješti u slaganju rečenica (naravno, ni ja ne generaliziram, kao što nisu ni moji). Često sam kasnije razmišljala o tome i zapravo mogu s lakoćom pretpostaviti što bi to toga moglo dovesti.

Kad razmišljam o liječnicima, a posebno kirurzima, sjetim se psihičkih teškoća s kojima se suočavaju astronauti –  izolacija, pogled na Zemlju iz više perspektive koja je samo jedna malena mrvica u golemom prostranstvu, a na kojoj smo mi tek nekakvi svemirski mikroorganizmi, mora utjecati na čovjeka. Svakakve misli se roje umom kad se nađe iščupan iz stvarnosti ili, točnije rečeno, kada dobije puno širu sliku stvarnosti od one koja nam je uobičajeno dana u svakodnevnom životu.

Kirurzi, doduše, ne gledaju Zemlju iz svemira, ali svakodnevno otvaraju tijela te imaju uvid u naš mikrosvemir, u materijalni dio našeg bića. Vide tvar od koje smo sastavljeni, mehanizam, stroj… Ono srce koje se tako lijepo pjesnički opisuje, postaje pumpa koju treba popraviti. U očima kirurga pacijent, osim što je čovjek, jest i mašina u kvaru, a da bi je popravio, on ne mora biti nužno uz nju emocionalno vezan. Možda je čak najbolje da nije uopće, vjerujem da kirurzi nerijetko i izbjegavaju operirati članove obitelji. Kada iz dana u dan režeš tijela, moraš postati grub da bi to uopće mogao raditi, da bi sebe sačuvao od psihičkog loma. I mnoge druge specijalizacije susreću se sa sličnim problemom.

Visoka stopa suicida među liječnicima

Nažalost, često se sjetim i pokojnog profesora, dragog i toplog čovjeka, otorinolaringologa koji je pregledao mog sina odmah po izlasku iz rodilišta. Koju godinu kasnije sam doznala da su ga našli obješenog u ordinaciji jer je navodno obolio od karcinoma grla – previše je takvih pacijenata vidio u svom životu.

Općenito, rijetko se govori o tome da je rizik od suicida među liječnicima višestruko veći u odnosu na opću populaciju. Kod nas ta tema dođe na red tek kada se dogodi tragedija poput nedavnog samoubojstva mlade liječnice iz Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, a gdje su tek oni za koje javnost nikada nije čula (poput spomenutog profesora o čijoj sudbini nitko nije pisao, niti ga imenom spomenuo, pa neću ni ja).

Liječnici su dobri samo ako je liječenje uspješno

Iako će mnogi potvrditi da znaju kakvom su stresu liječnici izloženi, ako nemaju osobni kontakt s njima, sigurna sam da ga ne mogu niti zamisliti. U današnje su vrijeme liječnici učestalo predmetom vrijeđanja i ismijavanja. Raširena je i ona ružna ljudska osobina koju mnogi nose u sebi – kad se dogodi neko zlo, mnogi kreću u traženje krivca, u hajku. Netko mora biti kriv, ne može nešto „biti suđeno“, nije istina da se ništa nije moglo učiniti da se tragični ishod spriječi… Teško je prihvatiti da postoje brojne situacije u kojima se ni na koga ne može uprijeti prstom, bilo je negdje zapisano da će se dogoditi ili naprosto još nemamo dovoljno znanja o nekoj bolesti. Ali oni koji pokopaju voljene roditelje, braću, sestre, prijatelje ili, ne daj Bože, djecu, često ne prihvaćaju to objašnjenje. A prvi je na njihovoj meti – liječnik. On je kriv. Dobar je toliko koliko je liječenje uspješno, a ako rezultat liječenja izostane, on je zao. On nije poduzeo sve da ga spasi. On je pogriješio u liječenju. Njemu je stalo samo do novaca, ne i do života pacijenata. On svoje frustracije „liječi“ na pacijentima… Ubojice, što drugo reći.

Moji su se roditelji sjećali s posebnom težinom svakog pacijenta kojeg nisu uspjeli spasiti, pamtili su ih imenom i prezimenom, a i brat ima svoje aveti iako o njima rijetko govori. A takvi liječnici, vjerujem, nisu u manjini, samo ne dobivaju medijski prostor. Rade svoj posao u tišini, najbolje što mogu.

Liječnik koji je spasio milijune života, skončao je u umobolnici

Kad je krenuo ovaj cirkus s COVID-om i kad sam slušala što se događa po COVID ambulantama, a pritom čitala što se istovremeno piše, doista sam utrnula od užasa. Ne zbog virusa kao takvog koji, doduše, sve više pokazuje svoju gadnu ćud, već zato jer sam mogla predvidjeti što će se dogoditi tijekom vremena vezano uz liječnike i stavove javnosti.

Početna pozicija je bila takva da smo imali novi virus i to iz skupine virusa koji su već inspirirali jezive scenarije za filmove, zdravstveni sustav koji je već sam po sebi već odavno kod nas na škripavim nogama i pun rupa, liječnike na prvoj liniji koji će morati „gasiti vatru“ kako god znaju i umiju, a ni sami ne znaju s čime točno imaju posla te ljude koji, kao i uvijek, očekuju da se situacija riješi u mjesec ili dva te da će se liječnici i struka snaći uz današnju razinu znanja i tehnologiju. Pa su na red došli epidemiolozi o čijem poslu zapravo malo tko nešto i zna. Koji je njegov opis posla? On nema skalpel u rukama, niti propisuje lijekove… Spominjali bi ga tek oni koji putuju, na primjer, u krajeve u kojima su prisutne neke bolesti poput malarije ili žute groznice. A temeljne epidemiološke mjere vezane uz zarazne bolesti uglavnom se smatraju banalnima, prejednostavnima da bi imale neki značajan učinak.

Uzmimo, na primjer, pranje ruku. Pa tko danas ne pere ruke? I zašto sada rade takav cirkus oko ispravnog pranja ruku? Moram priznati da sam osobno posebno osjetljiva na tu temu jer jako često pomislim da dr. Ignaza Semmelweisa čije ime tu i tamo iskoči jednom godišnje kada je Svjetski dan pranja ruku, dan kojeg ionako nitko ne smatra pretjerano važnim. No pranje ruku doslovno je do danas spasilo milijune života, brojčano je u rangu s cjepivima. Dr. Semmelweis nije pokopan nimalo dostojanstveno, niti je imao lagodan život. U njegovo vrijeme nitko ga nije shvatio ozbiljno iako je imao vrlo čvrste pokazatelje uspjeha, čak su ga i kolege ismijali te smatrali poremećenom osobom. Na kraju se takav odnos prema njegovom radu doista i odrazilo na njegovu psihu i ponašanje, strpali su ga na prevaru u umobolnicu gdje je i umro – pretpostavlja se upravo od sepse uzrokovane infekcijom rana zadobivenih nakon pokušaja bijega… Otišao je od posljedica istog stanja od kojeg je spasio rodilje zahvaljujući pranju ruku. Ta priča mi je jedan od strašnih prikaza ljudske kratkovidnosti i surovosti, a posebno nespremnosti da prihvatimo činjenicu da su ponekad upravo najjednostavnija rješenja ona koja su i najbolja.


Prvi na liniji obrane i prvi na meti osuda

Neću dalje širiti tu priču te izlaziti iz konteksta, no činjenica je da javnost ne zna što se doista događa, ne razumije problematiku onoliko koliko bi trebalo da bi se mogli donositi bilo kakvi zaključci i predviđanja. A bogme ni liječnici nemaju sve odgovore, iako se nakon godinu dana već dosta toga zna. No još uvijek uče, dok ljudi umiru. I tko je kriv za smrti? Liječnici, naravno, u suradnji s farmaceutskom industrijom. Svima njima su bolesti u interesu kako bi na njima mogli zaraditi te podijeliti profit. Postoje umovi koji upravljaju ovim kaosom kako bi vladali svijetom… To je tako jednostavno prihvatiti u ovoj situaciji.

O tome sam razmišljala još dok su ljudi oduševljeno pljeskali i pjevali na balkonima i prozorima uzdižući liječnike kao heroje na pijedestal jer sam znala da ne mogu izbjeći nož u leđa, bilo je samo pitanje vremena - koliko dugo će ljudi biti spremni tolerirati „ne znamo, nemamo dovoljno informacija“ kao odgovor. Već tada sam, naime, od jednog iskusnog liječnika dobila informaciju da bi pandemija mogla, po njegovom mišljenju, trajati barem dvije godine.

Sve nade i očekivanja bile su položene na liječnike. Ako uspiju, ostat će heroji, spasitelji, a ako ne uspiju, bit će ubojice i to masovni. Istovremeno rade u nemogućim uvjetima, satnica im je takva da ne ostavlja prostora za odmor, eksperimentiraju s terapijskim pristupima „u hodu“ tražeći onaj najbolji (jer lijeka i cjepiva nema, barem ga nije još bilo), najteži pacijenti im umiru, a i greške se neminovno događaju… Nerijetko moraju trenutno donositi odluke kao kad netko odlučuje pri deaktivaciji bombe hoće li prerezati crvenu ili crnu žicu? Pravog odgovora nema, pa su šanse za uspjeh 50-50.

Ne može niti iza zatvorenih vrata…

Liječnici, u našim očima, nemaju pravo biti obični ljudi s emocijama. Oni nemaju pravo biti iscrpljeni ili pod stresom. Oni nemaju pravo na crni humor jer tako ismijavaju svoje pacijente. Nemaju pravo niti na zabavu kao na oblik ublažavanja stresa. Iako se smijeh, ples i pjesma svima preporučuju kako bi se uspješnije nosili s teškim situacijama, liječnici, kao ni ostali zdravstveni djelatnici, nemaju to pravo. Barem ne u ovako ozbiljnim situacijama. Iako sam pisala o liječnicima, gotovo posve isto vrijedi i za medicinske sestre, stres nije nimalo manji.

Naravno, poštovanje i poštivanje tuđe boli i gubitka u svemu je jako važna stavka. Ali tulum iza čvrsto zatvorenih vrata ili u podrumu gdje ih nitko ne vidi i ne čuje? Osobno više osuđujem onoga koji je snimku iz Dubrave pustio u javnost, od onih koji su se zabavljali, posebno ako zbog toga nitko od pacijenata nije bio uskraćen i zanemaren, ako je smjena odradila svoj posao.

  • smrco1407:

    Imaju pravo biti obični ljudi i veseliti, ali ne u covid bolnici i bez maski. Za sve ostalo do sada skidam im kapu i ljubim im ruke. Istinski su heroji i napravili su za nas više nego sto Stožera, Vlada i Sabora.